Drugo istraživanje Instituta za istraživanje migracija, objavljeno u četvrtak, pokazalo je relativno visoku razinu zadovoljstva životom i rada među stranim radnicima u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, ali i ukazalo na izražene izazove u području društvene integracije, osjećaja pripadnosti i iskustava diskriminacije.

I dok je prošle godine istraživanje provedeno među stranim radnicima u cijeloj Hrvatskoj kombinacijom online ankete i anketiranja licem u lice, ove je godine anketno istraživanje provedeno na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije metodom anketiranja licem u lice i to u razdoblju od 5. do 17. prosinca 2025. godine, a obuhvatilo je 429 stranih radnika podrijetlom iz Azije i Afrike na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije, ističu iz Instituta.

“Pitanje migracija, a osobito dolaska stranih radnika, jedno je od važnijih pitanja koje polarizira hrvatsku javnost. Institut za istraživanje migracija sustavno istražuje ovu temu te time daje svoj doprinos informiranju javnosti i oblikovanju javnih politika.

Nadamo se da će rezultati naših istraživanja pridonijeti konstruktivnoj javnoj komunikaciji i izradi javnih politika koje će potaknuti snažniju integraciju i gospodarski razvoj”, poručila je ravanteljica tog instituta Marina Perić Kaselj.

Većina radi u prijevozu

Gotovo polovina ispitanika (49,7 posto) u Hrvatskoj boravi između jedne i dvije godine, dok 23,1 posto boravi kraće od godinu dana. Velika većina (84,1 posto) zaposlena je na puno radno vrijeme, pokazalo je najnovije istraživanje.

Najviše ispitanika pritom radi u prijevozu (28 posto), ugostiteljstvu (18,4 posto), građevinarstvu (17,5 posto) i industriji (16,8 posto). Više od polovine (52,2 posto) zaposleno je putem agencija za zapošljavanje, dok 55 posto ima ugovor na određeno vrijeme.

Oko 32,6 posto planira ostati u Hrvatskoj između 6 i 10 godina, 30,5 posto do 5 godina, 19,3 posto do umirovljenja, dok 14,2 posto želi ostati cijeli život. Značajno je da bi 77,9 posto ispitanika ponovno odlučilo doći u Hrvatsku.

Čak 40 posto nema bliskog prijatelja iz Hrvatske

Većina ispitanika procjenjuje da im se kvaliteta života poboljšala nakon dolaska u Hrvatsku, pri čemu 45,9 posto navodi blago poboljšanje, a 32,4 posto značajno poboljšanje i tek 7 posto pogoršanje.

Kada je riječ o općem zadovoljstvu životom (skala 0–10), skoro polovina ispitanika (49,1 posto) daje srednje do visoke ocjene (6–8). Sličan obrazac vidljiv je i kod zadovoljstva životnim standardom (34,9 posto); zdravljem (40,1 posto), osobnim odnosima (38,2 posto) i osjećajem sigurnosti (39,7 posto).

Istraživanje je pokazalo i da 88,3 posto stranih radnika smatra da zaslužuju jednaka prava na pristojnu kvalitetu života kao i lokalno stanovništvo.

No, istraživanje pokazuje da unatoč relativno visokoj razini zadovoljstva životom, pokazatelji društvene integracije ukazuju na određene izazove.

Tako oko 39,6 posto ispitanika nema nijednog bliskog prijatelja iz Hrvatske. Nadalje, 24 posto nikada ne sudjeluje u lokalnim događanjima, dok 32,6 posto sudjeluje rijetko.

Oko 40 posto ispitanika navodi da se uglavnom ili uopće ne osjeća da pripada hrvatskom društvu, dok 53,8 posto osjeća snažnu povezanost s migrantima iz vlastite države.

Ponekad diskriminirano osjeća se njih 70 posto

Rezultati pokazuju i da 69,9 posto ispitanika navodi da se ponekad osjećalo diskriminirano, dok 10,7 posto navodi da se diskriminirano osjeća stalno.

Kako ističu iz Instituta, važno je naglasiti da je ‘ponekad’ široka kategorija koja može obuhvaćati različite intenzitete iskustava, od pojedinačnih neugodnosti do sustavnih problema.

Ujedno, 63,7 posto ispitanika daje niže ocjene (0–4) tvrdnji da imaju jednaku poziciju kao lokalni radnici, osobito u pogledu plaća i mogućnosti napredovanja. Ipak, većina (54,3 posto) se ne slaže s tvrdnjom da su organi vlasti (policija) prema njima postupali nepravedno, tj. dali su ocjenu od 0 – 2 na skali od 0 – 10.

Nadalje, istraživanje je pokazalo da samo 28,7 posto ispitanika ima odabranog liječnika opće prakse, dok ga 24,5 posto trenutno traži, a 19,3 posto nema zdravstveno osiguranje, što može biti povezano s administrativnim i radno-pravnim statusom dijela ispitanika, kažu iz Instituta.

Kada trebaju pomoć, 40,8 posto prvo se obraća poslodavcu, dok se 25,2 posto oslanja na druge migrante, što ukazuje na važnu ulogu neformalnih mreža podrške, navode.

Voditelj istraživanja Ivan Balabanić kazao je da je Institut prije nekoliko mjeseci proveo anketu među hrvatskim građanima, u kojoj je oko 20 posto ispitanika izrazilo izrazito nezadovoljstvo, a oko 45 posto djelomično nezadovoljstvo prisutnošću radne snage iz Azije i Afrike. S druge strane, ističe, iz ovog istraživanja vidljivo je da su strani radnici pretežno zadovoljni svojim dolaskom u Hrvatsku i odnosom koji se prema njima pokazuje.

“Razloge tome moguće je tražiti u činjenici da strani radnici percepciju svojega života u Hrvatskoj uvelike grade na temelju odnosa na radnom mjestu, gdje svakodnevno ostvaruju interakciju s domaćim radnicima.

Kada domicilno stanovništvo uspostavi izravan kontakt sa stranim radnicima, često brzo shvati da se ne radi o nečemu ‘velikom’ ili prijetećem.

Nažalost, strani radnici i dalje su velika nepoznanica za većinu hrvatskog društva, osobito za one koji s njima nemaju izravan kontakt na dnevnoj razini.

Stoga ne čudi da dio građana Hrvatske izražava nezadovoljstvo prisutnošću strane radne snage iz trećih zemalja, ponajprije iz Azije i Afrike.

Integracija je dvosmjerni proces – domaće stanovništvo treba biti spremno prihvatiti vrijednosti i kulturu stranih radnika, a strani radnici prihvatiti vrijednosti i kulturu hrvatskog društva.

Rezultati otvaraju prostor za promišljanje integracijskih politika i javne komunikacije”, zaključio je Balabanić.