Najznačajnije hrvatsko sportsko priznanje – nagradu »Dr. Franjo Bučar« – na području Gorskog kotara u cjelokupnoj povijesti te nagrade dobili su samo HPD Petehovac, pokojni Josip Šporer Pepi te Davorin Klobučar.

Kao aktivni sportaš, Klubučar je postao i ostao poznat kao član čuvene generacije Košarkaškog kluba Kvarner, one ekipe (Plećaš, Grabovac, Pilepić, Maslak, Jugo, Miličević, Marjanović, Poljak, Kurelić…) koja je nakon plasmana u tadašnju jugoslavensku košarkašku Prvu ligu, po snazi drugu svjetsku košarkašku ligu (jača je bila samo NBA), nekoliko godina punila riječku Dvoranu mladosti.

Klobučar je sredinom i krajem tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća dao veliki doprinos riječkoj košarci (nezaboravna su njegova četiri završna i pobjedonosna koša protiv Bosne Mirze Delibašića u polufinalu tadašnjeg YU kupa), doguravši do četvrtfinalne skupine tadašnjeg europskog Kupa pobjednika kupova gdje su ravnopravno igrali protiv kasnijeg osvajača, talijanskog Cantua.

Nažalost, teška ozljeda koljena zaustavila je vrlo rano, u dvadest i šestoj godini, njegovu košarkašku karijeru, ali ne i bavljenje sportom.

Bolja prošlost

Naime, Klobučar je po završetku karijere aktivnog sportaša prešao u redove sportskih organizatora te posljednjih dvadesetak godina svoj Brod na Kupi i Kupsku dolinu pretvorio u sredinu punu raznovrsnih zbivanja – Plivački miting Kupom uzvodno, Kros Novog lista dolinom Kupe, Noćni Kupski polumaraton, Biciklom uz Kupu, košarkaški turniri…

Sve to nagrađeno je vrijednim priznanjima od gradske, županijske te i državne razine na kojoj je 2013. godine primio nagradu »Dr. Franjo Bučar«.

Drugim riječima, Klobučar je, što kao aktivni sportaš, što kao organizator, praktično u sportu od djetinjstva do eto sada već vrlo zrelih godina pa je i s te strane idealan sugovornik o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sporta na području Gorskog kotara.

Razgovor počinjemo pitanjem kako je to bilo nekad…

– Temeljna razlika između sporta nekad i sporta danas je što smo se tamo sedamdesetih godina prošlog stoljeća gotovo svi bavili sportom.

Djeca nisu visila doma pred računalima, već su se igrala vani, a sport je pri tome bio u samom vrhu interesa mladih ljudi. Ja sam se već kao osnovac bavio različitim sportovima, a preseljenjem u Rijeku i okretanjem košarci našao sam svoj put i svoj sport.

Kad to doba uspoređujem s današnjim, na prvi je pogled jasno da su onda uvjeti za rad bili daleko, daleko gori. E, da smo mi imali tih godina sportsku dvoranu! Pa gdje bi nam bio kraj!

Dakle, uvjeti su bili puno lošiji, ali je ljudi bilo puno više, mladi su se voljeli baviti sportom, a brojni tadašnji nastavnici i profesori tjelesne kulture bili su pravi zanesenjaci i s puno su ljubavi odgajali generacije i generacije sportaša.

Primjerice, Delnice su nekada imale odličan rukomet i odličnu košarku, a dvorane nije bilo! No, bilo je ljubavi, volje, želje, strasti…

Svega toga, moj je dojam, danas nedostaje, a tome svakako pridonosi i činjenica da se mladima danas tako puno toga nudi u tom digitalnom svijetu, a taj pak svijet nudi komunikaciju s minimalnim fizičkim trudom pa se mnogi – jer trenirati bilo koji sport znači fizički napor – opredjeluju ne za sport, nego za mobitel, računalo…

I kad svemu tome dodate činjenicu da broj stanovništva iz deseljeća u desetljeće na goranskom području jako opada, onda je jasno da je mladih sve manje, a i iz tog sve manjeg i manjeg broja tek se manji dio želi baviti sportom.

Zbog svega toga jednostavno moramo priznati da je, što je paradoks, stanje sa sportom danas – iako imamo puno bolje uvjete – puno gore nego nekad!

Loš pristup sportu

Što nam je, s obzirom na sve što ste rekli, raditi da bi bilo bolje, da bi goranski sport došao na višu razinu, da se znatno veći broj mladih bavi sportom?

– To je kompleksno pitanje i odgovor nije jednostavan te ne ovisi, na žalost, samo o nama samima. Konkretno, smatram da na državnoj razini pristup sportu od najranije dobi nije dobar.

Već bi se u vrtićima puno veća pažnja morala posvećivati sportu kroz upućivanje djece na što češću fizičku aktivnost, čak i natjecateljskog karaktera.

Osnovna škola morala bi biti temelj okretanja ka sportu i zaljubljivanja u sport, a taj bi proces potom trebao biti nastavljen u srednjoj školi.

No, kako to napraviti kad su i dalje u svakom školskom sustavu tjelesnom i zdravstvenom odgoju posvećena samo dva školska sata!?

To je daleko premalo i tu se stvari moraju mijenjati. To, naravno, mora biti odluka na državnoj razini, a isto tako sve te ljude koji rade s mladima treba bolje platiti jer je danas očigledno da, za razliku od nekada, većina profesora tjelesnog ne želi dodatno raditi s učenicima – jer im to nije plaćeno!

I kad saberemo tu nezainteresiranost većeg dijela nastavnika i isto takvu nezaintereiranost mladih prema sportu, onda nije čudo da je sporta na školskoj razini premalo te da smo kao nacija pretili, predebeli – čak i u tom tinejdžerskom uzrastu!

Dobra infrastruktura

Sve skupa djeluje prilično bezizlazno. Postoji li uopće mogućnost napretka?

– Naravno. Ono što u cijeloj priči jest dobro je vrlo kvalitetna infrastruktura. U Delnicama imamo dvoranu s bazenom i multifunkcionalnu dvoranu s klizalištem.

Imamo, dakle, bazen, klizalište, dvoranu, kuglanu, nogometno igralište, teniske terene… Koji to drugi grad veličine Delnica u Hrvatskoj ima?

Nedavno je izgrađena i otvorena sportska dvorana u Ravnoj Gori, Mrkopalj ima odličnu atletsku stazu i borilište, u Moravicama se gradi školska sportska dvorana, izgrađeno je nekoliko sanjkališta…

Općenito, u sportsku se infrastrukturu, možda više zbog turizma nego sporta, ulaže s lokalne i županijske razine. Uvjete, dakle, imamo.

Ono što nedostaje je zainteresiran i za rad spreman stručni kadar te za sport zainteresirani mladi ljudi. Tu bi trebalo napraviti pomake.

Vjerujem da je to moguće, ali kroz suradnju na svim razinama, pri čemu bi na lokalnoj razini – a za to sam se zalagao kao vijećnik u dva mandata Gradskog vijeća Delnica – trebalo nagrađivati i plaćati trenere i voditelje.

Na državnoj razini nužno je povećanje broja sati tjelesnog odgoja, kao i razne druge motivacije (natjecanja, nagrade…) kojima bi se usmjerilo mlade ka sportu, odnosno ka zdravlju, jer svako bavljenje sportom, svaka fizička aktivnost put je ne samo prema sportskom uspjehu, već i prema zdravlju – zaključio je Klobučar.

Značajniji rezultati samo u pojedinačnoj konkurenciji

– Kolektivni, odnosno timski sport u Gorskom kotaru je u krizi i na prilično je niskim granama, čast izuzecima. Značajnije državne te pogotovo međunarodne rezultate, moj je dojam, može se ostvariti ponajprije u pojedinačnoj konkureciji, za što u Gorskom kotaru ima primjera kao to su Jakov Fak, Matija Legović ili Leona Popović.

No, takvih bi primjera, kao i značajnih uspjeha timskog sporta, trebalo i moglo biti puno više, a da bi se to dogodilo, treba mijenjati odnos prema sportu od najranije životne dobi – rekao je Klobučar.

Ulagati u edukaciju mladih trenera

– Za u budućnosti bolje sportske rezultate, pogotovo u mlađim kategorijama, svakako treba ulagati u edukaciju mladih trenera i njihovu stručnost kako bi svojim radom prvo privukli te potom pravilno i kvalitetno razvijali mlade sportaše.

Naravno, treneri za to moraju biti adekvatno plaćeni. Jer, kad dobijemo mlade, zdrave i uspješne sportaše, dobili smo i zdrave i sposobne ljude koji će po završetku sportske karijere biti stupovi nositelji zdravog društva – rekao je Klobučar.