Foto Marko Gracin
Stotine mićih zvončara iz cijelog Primorja i još više posjetitelja sjatilo se na Zvoneću kako bi zazvonili s vrha matuljskoga kraja i domaćinima pokazali kako se to kod njih zvoni
povezane vijesti
Zvoneća zvoni! U ovom liburnijskom selu mobilnog signala možda nema, do nekih kuća ne dođe ni sunce, ali zato ima zvonjave, bubnjih, fijokih i fijolic, i najvažnije, maškara i veselja.
A baš takve – šare, vesele i glasne – bile su maškarice na ovoletnoj Mićoj zvončarskoj smotri koja se ovdje održava toliko dugo da se ni njeni organizatori ne sjećaju otkad.
Za razliku od prošle, kiša ih ove subote nije potjerala, pa su stotine malih zvončara, dondolaša i maškara konačno dočekale da se poprte na Zvoneću, oko nje naprave jedan kilometar dug krug i pokažu kako se kampana i z riti va zvono tuče va njihoven kraje.
Smotru su svojim nastupom otvorili omaškarani mužikanti iz Glazbenog društva Spinčići, a zvonejski pustić Prilepki s visoka je gledao kako članovi ukupno 12 grupa pred njim igraju kola, piju, jedu i vade mu mast.
To nisu zvončarići, to su zvončarine
Pustiću su se najslaje pošpotali oni domaći, Zvonejski zvončari sa svoja tri mala zvonca i prepoznatljivim ikebanama – pardon – rožicama na glavi, a kroz Zvoneću su prošli i Zametski zvončari, Grobnički dondolaši, Halubajski zvončari, Brežanski zvončari, Brgujski zvončari i mačkare, Pusno društvo Mune, Mučićevi zvončari, Kukuljanski zvončari, Zvončari Vlahov Breg-Korensko, i na kraju, Rukavački zvončari i partenjaki.
Kako nam govore domaćini ove smotre – to nisu zvončarići, to su zvončarine! Neki od njih ne umeju ni hodit, a već zvonci nose!
– Naših malih Zvonećanih skupa je jedno dvajset, 450 sudionicih je se ukupno, ali nikemu ne zvone zvonci tako ko nami, ipak smo mi najstarija zvončarska grupa. Re se kilometar kroz selo, imamo muziku, za pojist, ma sega, kaže Robert Kinkela, predsjednik Zvonejskih zvončara koji su se organizacijski itekako iskazali.
Ništa se tu ne prepušta slučaju, skoro ko da Uršula ne dohaja va Zagreb nego na Zvoneću. Tu su sekjuriti i redari, komunicira se voki-tokijima, hitna je tu ako nedajbog zatreba, raspored se poštuje u minutu, a sve ide priprema, pozor – krenite, pozvonite, odsopite, pojite i popite ča, i ajmo sljedeći. Aš ta dečji maškarani šušur neki pak treba i malo poredit’.
Drito na Korzo, po drugu turu
Dok su najmanji zvončari pogledom tražili svoje mame i tate, oni malo stariji tražili su način kako će po skriveć’, dok ih nitko ne vidi, gucnut ono ča in inače baš i ne bi dali.
Ali zato gladan nitko iz Zvoneće otišao nije. Vrijedne domaćice s krafnama, kolačima, grickalicama, nahranile su svakog zvončara i maškaru kojih je, ako je njih bilo 450, došlo pogledati barem tri put toliko ljudi.
Smotru su svojom muzikom zabavili Jože Veš mašinov in prijatelji i 2 asi i 2 fantini, a sve se zaključilo zabavom u velikom šatoru u kojem su se najviše razveselili oni koji u zvonjenju nisu sudjelovali.
A nekima ni nakon što su prodrmali cijeli matuljski kraj nije bilo dosta kampananja, pa su se sa Zvoneće odbavili drito na Korzo, po drugu turu. Aš pust je ovo leto kratak, vaja ga skoristit dok ga je!
