Svoju ionako bogatu i raznovrsnu glazbenu karijeru Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle ove su godine obogatili i proširili glazbom vezanom uz dvije klasične Shakespearove drame – »Oluju« i Othella«.

Predstava »Oluja« premijerno je izvedena na 75. Dubrovačkim ljetnim igrama, a ove je godine ponovo izvedena na pozornici Lokruma u sklopu 76. Dubrovačkih ljetnih igara.

Redateljski pristup čuvenog slovenskog kazalištarca Vita Taufera Ivanka Mazurkijević i Damir Mrle uptopunili su nastojeći prenijeti slojevitost tog kazališnog komada koji »plovi« od komičnih k tragičnim sekvencama, od blage romantike do cinizma, od realnosti do alegorije.

Pitko, ali i košmarno

Upravo stoga album »Oluja« i nudi takvu raznovrsnost pa je uvodna »Balada o nevinosti« utemeljena na folk akustičnosti i sjajnom, pomalo srednjovjekovnom vokalu Ivanke Mazurkijević koja sjajno prenosi osjećaje zadivljenja, ali i strepnje te straha pred neizvjesnošću prve ljubavi. »Kvitensencija« je sva u plesnom disco ritmu i ozračju pozitivnosti, a »Ljubavni vibrafon« pravi je mali pop biser mediteranskog belcanta, izražene himničnosti i blage patetike.

No, s te prve tri itekako radiofonijske i pitke skladbe kraju je priveden i taj uhu ugodni dio albuma. »Kaliban« nudi elektroničku psihodeliju punu košmara i neugode vezanu uz jedan od likova predstave, a na tom tragu mraka su i »Gondun« te »Au bas atmos«, dok »Truj, psuj« radnju slijedi kroz electro punk žestinu koja agresiju pretače iz naslova u glazbu koja traži pokret, gibanje… Psihodelična i mračna je »Sto stopa pod morem«, a završni instrumental »Oluja« dramatičan je i težak, pomalo jezovit.

I dok su »Oluju« Ivanka i Mrle radili zajedno, »Othello« je s tri skladbe i 44 minute trajanja u potpunosti Mrletov rad za baletnu predstavu realiziranu u okviru koprodukcije Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, Kazališta Marina Držića Dubrovnik, te HNK-a Split u sklopu konzorcija nacionalnih kazališta K-HNK. Čuvenu tragediju koja na impozantan način govori o ljubomori, ljubavi, izdaji, osveti, rasizmu i nizu drugih tema Mrle je uobličio u glazbu koja prenosi teška, košmarna i tjeskobna stanja glavih likova što mu je, ističe, odgovaralo.

Nevjerojatna sloboda

– Kod »Othella« sam imao nevjerojatnu slobodu jer se bavim temama koje traže glazbenu brutalnost i suptilnost u istom dahu: femicid, posesivna ljubav, muški ego, ljubomora. Tu sam koristio sve – od elektroničkih slojeva do brutalnih death metal dionica koje razvaljuju prostor, sprdao sam se, baš onako kako to čini bolesni ego koji ne zna voljeti, nego samo posjedovati.

To je zapravo isti onaj mentalitet iz pjesme »Riječke pičke« – lik rokerskog »alfa mužjaka« koji misli da je glavni u gradu, a iza te maske moći skriva se praznina i nasilje. U »Othellu« ta maska puca i sve se raspadne, rekao je Mrle.