U intimnoj atmosferi riječkog Pogona sinoć je nastupio Steven Brown, pionir No Wave scene i jedan od ključnih autora avangardnog post-punka posljednjih gotovo pedeset godina. Koncert nije bio masovan, ali upravo je to prostoru dalo dodatnu težinu: umjesto klasične klupske gužve, Pogon je bio pretvoren u svojevrsni art-kabaret s visokim i niskim stolovima, atmosferom koja je više podsjećala na zadimljeni europski jazz-klub. Publika je pritom djelovala kao zajednica dugogodišnjih poklonika Brownova rada – pažljiva, koncentrirana i spremna pratiti svaki zaokret večeri.

Brown je u Rijeku stigao u tročlanoj postavi s gitaristom Lucienom Fraipontom i dugogodišnjim suradnikom Lucom van Lieshoutom na trubi i usnoj harmonici. Tijekom večeri izmjenjivali su gitare, klavijature, saksofon, klarinet, trubu i bas, dok je ritmička podloga uglavnom bila programirana i sampleana. Takav spoj organskih instrumenata i mehaničkih ritmova oduvijek je bio jedan od zaštitnih znakova estetike Tuxedomoon – hladna elektronika ispod slojeva melankoličnih puhačkih dionica i cabaret-noir ugođaja. Kritičari njihove nastupe često opisuju kao spoj post-punka, jazza, komorne glazbe i filmske atmosfere, uz naglašenu teatralnost i osjećaj “dekadentne Mitteleurope”.

Već od prvih pjesama bilo je jasno da Brown i dalje posjeduje onu specifičnu sposobnost transformacije prostora: svjetlo, dinamika i dramaturgija seta postupno su gradili osjećaj da publika ne prati samo koncert nego cjelovitu izvedbenu priču. Posebno dojmljivo zvučala je “Nakba”, jedna od pjesama s novog albuma In This Very World, objavljenog ove godine, koja je, kako je i sam autor rekao, “melankolični marš funebre u čast svih nas robova”. Snažan dojam ostavila je i “The Book” – u njoj se Brown poigravao komunikacijom s publikom kroz polugovorene stihove i pitanja, među kojima i ono o “najopasnijoj knjizi na svijetu” (misleći pritom na knjigu drevnih Maya, Popol Vuh), dok je pjesma postupno prelazila iz minimalističke napetosti u gotovo hipnotički groove.

Na set-listi našli su se i klasici iz repertoara Tuxedomoona, među njima kultna “In a Manner of Speaking”, koju je publika dočekala s vidljivim oduševljenjem. Brown je tijekom večeri posezao i za neočekivanim glazbenim referencama pa se među izvedbama našao i Straussov “Drugi valcer”, uklopljen u njegov prepoznatljivo melankoličan i pomalo nadrealan glazbeni svijet.

Poseban trenutak večeri bila je izvedba “59 to 1”, obilježena stihovima: Look there’s two reasons why people work/One, to take their minds off the frightening possibility/Of what they would do with all their free time/If they weren’t working/And two to buy enough things to keep their minds/Off the frightening possibility/Of what they do if they weren’t working”. Sjajno se na ovo nadovezala pjesma “Work” s novog albuma koja pak kaže: “Nothing works, I’ve tried it all”.

Tijekom koncerta izveo je i “El Hombre Visible”, kao i “Wordsworth”, pjesmu koje su još jednom pokazale koliko se njegov autorski rukopis i danas oslanja na ritmičku monotoniju, jazz improvizaciju i spoken-word fragmente.

Na kraju koncerta Brown se kratko obratio publici riječima kako je “dobro biti ponovno u Rijeci”, nakon čega se trio vratio na bis i odsvirao “Nella Terra”. Umjesto nostalgije, riječki nastup ponudio je večer tihe intenzivnosti i pažljivo građene atmosfere, kakvu mogu stvoriti samo glazbenici s potpuno izgrađenim autorskim svijetom.