Jonathan u Zajcu / Foto Ana Križanec
Sigurni smo da su svi posjetitelji koncerta bili zadovoljni, a nadamo se da će ovakvih koncerata biti i više
povezane vijesti
- Tajne i laži iz povijesti ljubavi dva bračna para. Još malo do premijere “Iluzija” u Zajcu
- Jonathan prije koncerta s Riječkim simfonijskim koncertom: ‘Ne moramo raditi kompromise, glazba je čista sloboda’
- Riječki “Ivica i Marica” uspješna je predstava za sve generacije, a za najmlaže odličan uvod u svijet opere
RIJEKA – Štukature Fellnera i Helmera ponovno su se zatresle okupane glazbom koju ovi majstori vjerojatno nisu mogli ni zamisliti i to sve uoči posljednjeg adventskog vikenda u Rijeci.
I dok su iz obližnjeg Exportdrva odzvanjali neki drugi ritmovi, a u Palachu kultna grupa Grad obilježavala 40 godina postojanja, na daske pozornice Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke kročio je još jedan poznati riječki bend – Jonathan.
Dugo najavljivani koncert, čiju smo ideju mogli naslutiti još na inauguracijskom koncertu intendantice Dubravke Vrgoč u siječnju, konačno je i održan, a ulaznice za isti rasprodane su još davno, gotovo u trenu.
Da riječki rokeri nastupaju u kazalištu i nije neka novost jednako kao i činjenica da to čine uz veliki kazališni orkestar, ali ovaj događaj svakako zaslužuje posebnu pozornost što je, očito, prepoznala i publika ispunivši gledalište i više od dostupnih kapaciteta.
Dosljedan i autentičan
Od svoga nastanka 2011. godine ovaj šesteročlani bend ostao je prije svega dosljedan sebi i svom autentičnom glazbenom izričaju. S obzirom na to da je njihova glazba ubrojena u žanr indie rocka, vjerojatno širem krugu ljudi manje poznatom “ogranku” rock glazbe, nije teško za pretpostaviti kako preživljavanje na domaćoj sceni ovom bendu i nije odveć lagan zadatak.
Dapače, u takvim trenucima obično se postavlja osnovna dilema: ostati vjeran sebi ili popustiti pod komercijalnim pritiscima. Još od prvog singla pod nazivom “Maggie” sada već davne 2013. godine, Jonathan nije izbacivao pjesme i albume onom brzinom kojoj svjedočimo kod nekih drugih popularnih izvođača, već je dosljedno i kontinuirano koračao nekim svojim putem.
Tako su uslijedili albumi poput “Bliss” (2014.), “To Love” (2017.) i “To Hold” (2018.) za koje se već po nazivima vidi određena konceptualnost. A takva je i sama glazba koju svira Jonathan – energična i zaokružena, vrlo iskrena i vidljivo emotivna, a opet tako zatvorena. Zašto zatvorena? Pa zato što nastaje u točno određenom umjetničkom krugu, određenoj ideji koju zapravo nije briga što o njoj misli ili ne misli netko drugi: glazba je to koju ili voliš ili ne.
U teškim vremenima za umjetnost u kojoj komercijalna i nezavisna scena moraju kalkulirati svaki cent, ovakav pristup zaslužuje pohvalu i čestitku za – hrabrost!
Najnoviji album “Everyone else is OK” iz 2024. godine dodatno pomiče granice Jonathana u “njihovom” pravcu što upravo dokazuje i sve prethodno navedeno.
Minimalistička pozornica
Za koncert u riječkom kazalištu pozornica je bila minimalistički uređena, što je i logično s obzirom na gotovo 75 izvođača i fiksni masivni korpus klasičnog orkestra i njihovih akustičnih glazbala koje je bilo potrebno kvalitetno ozvučiti. Ispred orkestra, iza leđa dirigenta, nalazio se bend cijelom širinom pozornice, zapravo na prosceniju, čime je i frontmen zapravo ušao u samo gledalište nalazeći se samo metar ili dva udaljen od prvih redova sjedeće publike.
Na suprotnoj strani, iza orkestra, ostavljen je prostor za šest plesača koji su u dvije pjesme pokretom obogatili ugođaj nalazeći se u kontrasvjetlu. Zvučni dio obogatile su i dvije prateće vokalistice.
Obilno korištenje kazališne elektronike i drugih efekata poput tila ili projekcijskog platna, zaokružilo je cijeli dojam koncerta.
Za vizualno oblikovanje posebno je zaslužna redateljica Olja Lozica uz pomoć oblikovatelja svjetla Kristijana Baljarevskog te Branimira Štivića zaduženog za videoprojekcije.
Oba navedena suradnika odradila su odličan posao stvorivši dojam visoke tehničke pripremljenosti i uigranosti u odnosu na glazbu što se očitovalo u svjetlosnim i videoefektima nebrojeno puta povezanih s ritmom glazbe.
Na ovaj način glazba Jonathana postala je dodatno zanimljiva, a koncert u trajanju od nešto manje od dva sata protekao je u trenu.
Tonski majstori Matej Zec i Roger Čingrija također su odradili dobar posao iako se na samom početku koncerta stekao dojam da antikne štukature neće izdržati, a određeni tehnički izazovi otklonjeni su u najbržem roku.
Prostor za ples
Za pripremu i ravnanje orkestrom bio je zadužen Olja Dešić, umjetnik velikog iskustva koji ovoga puta potpisuje i obrade odnosno aranžmane. Orkestar je tijekom skladbi u pravilu imao prateću ulogu, dobro odmjerenu, s tek većom izloženošću u uvodima ili završetcima eteričnog tipa.
U tom smislu ništa nije odudaralo od koncepta i onoga što se očekuje i što treba biti, a izvedba je bila kvalitetna.
Ono što je koncertu nedostajalo, a što nije kritika, već činjenica, jest prostor za plesanje koje je publika od prve do posljednje skladbe pokušavala izvesti u uskim okvirima svojih stolica.
Glazba je ovo koja malo koga ostavlja bez pomicanja, makar i najmanjeg, a gradacija energije tijekom koncerta dovela je do erupcije i stojećeg praćenja izvedbe posljednjih pjesama od strane publike u parteru, ali i u ložama.
Doista, iskreni aplauz, pjevanje s izvođačima i uzvici odobravanja pratili su većinu pjesama, a moglo se tako čuti hitove poput “Battles”, “Hands”, “Have It All”, “Wake Up Call”, “Coming On Hard”, “Oh My God”, “Sometimes”, “Moments”, “Pictures”, “Leaving Here”, “Darling”, “Heaven”, “Maggie” ili “Way To Go”.
Sigurni smo da su svi posjetitelji koncerta bili zadovoljni, a nadamo se da će ovakvih koncerata biti i više jer štukature mogu podnijeti jako mnogo različitoga – u tome je i čar glazbe i kazališta, zato oni i postoje.
