RIJEKA Iako su od osvajanja njezinog trećeg deflimpijskog zlata u bacanju koplja u Tokiju prošla četiri dana, dojmovi se još uvijek nisu slegnuli. Laura Štefanac i dalje misli da sanja. Svega će postati itekako svjesnija za nekoliko dana kada će u svojem Zagrebu proslaviti zlato u društvu članova obitelji i prijatelja.

Treće zlato na njezinim trećim Deflimpijskim igrama. I nastavak niza koji je započela na svojoj premijeri u turskom Samsonu 2017. godine, nastavila ga u brazilskom Caxias de Sulu prije tri godine, a onda u japanskoj prijestolnici još jednom naplatila rad i trud.

– Ne znam kojim riječima bih opisala svu sreću i ponos. Puna sam pozitivnih emocija i nekako se ludo osjećam. Ponekad mi sve djeluje nestvarno, kao da sanjam, ali kada pogledam ovu medalju, shvatim da je to stvarnost i da sam zaista napravila čudo. Ova medalja mi je potvrda da se rad i upornost isplate i da uvijek treba slijediti svoje snove i želje – kaže Laura Štefanac, koja je tokijsko zlato osvojila bacivši najbolji hitac sezone od 49,77 metara, unatoč ozljedi lakta koja joj posljednjih mjeseci zadaje velike probleme.

Tolike da je uoči Igara zajedno s trenerom Andrejom Hajnšekom razmišljala ima li uopće smisla otputovati u Japan. Dovoljan razlog za suze radosnice na kraju natjecanja.

Lakat

– Oboje smo ovo natjecanje vrlo emotivno proživjeli, trener zna koliko se trudim i koliko dajem na svakom treningu, a posebno na ovom natjecanju jer imam velikih problema s laktom. I to laktom desne ruke kojom bacam koplje. Ozljedu vučem već nekoliko mjeseci, probali smo je riješiti na sve moguće načine, ali sam mjesec dana uoči početka Deflimpijskih igara dobila konačnu potvrdu da po povratku iz Tokija moram na operaciju.

Razmišljali smo da li uopće ići u Tokio, ali ispalo je da smo donijeli dobru odluku. Lakat smo dobro bandažirali pa nisam osjećala tako jaku bol ili je možda želja za medaljom bila veća pa je nisam registrirala. Zato me sada sve boli, i lakat i tijelo – nastavila je atletičarka Kvarnera, koja je još u kvalifikacijama, u kojima se prvim hicem plasirala u finale (44,48), opravdala ulogu najveće favoritkinje za zlato.

– Zbog velikog broja natjecateljica prvi put su se u bacanju koplja na Deflimpijskim igrama održale kvalifikacije koje su, u mojem slučaju, prošle bez problema. Odradila sam samo jedno bacanje koliko je bilo potrebno za finale i čuvala sam snagu za dalje. Finale je bilo uzbudljivo, bile su tu dvije dobre bacačice, Kineskinja i Kolumbijka, koje su osvojile srebro i broncu.

U prvoj seriji sam imala dobar hitac od 47,36 metara i odmah sam pokazala da sam kandidatkinja za zlato – rekla je 27-godišnja Zagrepčanka, koja se na Deflimpijskim igrama prvi put natjecala i u bacanju kugle i diska u kojima je zauzela osmo mjesto.

– To su discipline koje sam u početku bacala, kuglu i sad bacam na dvoranskim prvenstvima. Htjeli smo vidjeti kakva sam u odnosu na konkurenciju i prilično sam zadovoljna. Moram napomenuti da me kod ovih disciplina lakat ne boli, već samo kod izbačaja koplja jer je riječ o jednoj napukloj koščici u samom vrhu lakta, koja mi radi velike probleme.

Prema riječima liječnika, nakon artroskopije me ne čeka dugačak oporavak, možda mjesec, dva, tako da se brzo vraćam treninzima – nastavila je trostruka deflimpijska pobjednica, svjetska i dvostruka europska prvakinja, koja se u svojoj bogatoj kolekciji odličja može pohvaliti i svjetskim srebrom i europskom broncom. Ali i svjetskim rekordom. Koji je popravljala u trima navratima. Posljednji put sredinom veljače prošle godine u Domžalama, kada se njezino koplje zaustavilo na 51,30 metara.

Neispunjena želja

– Ne mogu reći koje mi je deflimpijsko zlato najdraže, iza svakog stoji neka priča. Možda sad ova medalja ima veću težinu jer znam s kojom boli bacam koplje. Ovu medalju posvećujem prvenstveno mom treneru Andreju Hajnšeku koji toliko vjeruje u mene, valjda i više od mene same.

Naravno i svojoj obitelji koja je uvijek uz mene, Hrvatskom deflimpijskim odboru jer da nema njih ne bi bilo ni mene, kao i mojem klubu Kvarneru, čiju podršku i pomoć uvijek imam. Prezadovoljna sam rezultatom koji sam bacila jer znam koliko je bilo teško trenirati i izvesti dobar hitac. Za novi svjetski rekord uvijek ima vremena. Samo da sredim lakat i ona nemam kočnice.

Mama i tata Laurin su nastup pratili putem interneta, ali njihova je ljubimica imala posebnu podršku na tribinama tokijskog stadiona.

– Imala sam veliku podršku i bila sam zaista puna adrenalina i želje za pobjedom. U Tokiju je bio i moj brat Luka s djevojkom, koji je pratio sva moja natjecanja. Uvijek prati sva moja natjecanja i sve što radim, velik mi je oslonac i stvarno sam jako sretna i ponosna što imam takvog brata. Moji roditelji su pak natjecanje pratili preko službene stranice Igara, iako su u Hrvatskoj tada bila četiri sati ujutro. Ali zato ćemo svi zajedno proslaviti moje zlato i diplomu jer sam u srpnju magistrirala sport i sportski menadžment.

Laura Štefanac ima još jednu neispunjenu želju, na velikom natjecanju bacati pred domaćom publikom. Želja bi joj se uskoro mogla ostvariti budući da se Zagreb kandidirao za domaćinstvo idućih Deflimpijskih igara.

– Iskreno se nadam da će Zagreb dobiti zeleno svjetlo i biti izabran za sljedećeg domaćina. To bi bio veliki događaj za sve nas. Sudjelovati pred svojom publikom, u svom gradu, samo može dati dodatan poticaj da budemo još bolji – zaključila je Laura Štefanac.