Ispada da su hrvatski vaterpolski uspjesi nezamislivi bez riječkog udjela, raznoraznim slavljima na najvećim natjecanjima uvijek je dobrodošao riječki začin, kao što je to nedavno bilo u Budimpešti. Tako je još od dana »časnih starina« iz bivše države, pokojnih Zdravka »Ćire« Kovačića i Ivice »Joba« Kurtinija, preko kapetana ondašnjih olimpijskih pobjednika Zorana Roja 1984. godine, sve do danas. Tako je naravno i u mladoj hrvatskoj državi, kada su one 1996. godine u kovanju olimpijskog »srebra« sudjelovali Riječani Igor Hinić i Damir Glavan.

Tri godine kasnije stiglo je europsko »srebro« kada je uz Hinića od Riječana bio i Samir Barać. Lijepa niska se nastavila njihovim osvajanjem svjetske titule 2007. te europskog naslova 2010. godine kada je pritom ovaj drugi bio kapetan olimpijskih pobjednika. Ne treba zaboraviti ni Damira Burića, koji je istina Puljanin, ali je kao dječak od 15 godina vaterpolski odgojen na Kantridi, a sudionik je sva tri spomenuta podviga.

Sada je došao red na sidruna Ivana Krapića, uz kojega je za naslov u Budimpešti svoj doprinos dalo još četvero Riječana. To su predsjednik HVS-a Predrag Sloboda, član stručnog stožera Igor Pezelj, fizioterapeut Damir Luketić i sportska psihologinja Renata Barić.

Bilo je to pitanje visova

Ivan Krapić daje sve od sebe svom omiljenom vaterpolu, ono mu proteklih godina uzvraća naljepšim darovima, poslasticama, velikim rezultatima. Davno su dani kada je ovaj riječki centar, rođen 1989. godine, kročio na bazen Kantride, vjerojatno ne misleći da će za nepuna dva desetljeća na tom istom mjestu biti organizirani dočeci koju su mu namijenjeni. Sport je međutim planirao drugačije, Ivana su slavili lani kada se u Rijeku vratio sa olimpijskim »srebrom« iz Rio de Janeira, tako je i sada kada je u svoj grad došao kao svjetski prvak.

Još od prvih »zaveslaja« bilo je vidljivo da je riječ o talentiranom igraču, bilo je samo pitanje do kojih visova ovaj nadareni junior može stići. U prvu ekipu »Primorja Erste banke« ušao je 2010. godine očekujući početak zlatne ere kada su u Rijeku, jedan za drugim, stizala bombastična pojačanja s kojima će Krapić osvajati trofeje, dvije »duple krune«, hrvatsko prvenstvo i Kup. Pritom mu je pripala izuzetna čast što je bio kapetan momčadi od koje nije bilo zvučnije u povijesti riječkog sporta. Kao kapetan hrvatskih prvaka počeo je polako od temelja zidati i reprezentativnu karijeru, boreći se za mjesto među najboljima.

Nije bilo lako, događalo se da bi prošao pripreme i na kraju ostao prekobrojan, da bi konačno lani probio led za najveća natjecanja, otišavši na Olimpijske igre na kojima je osvojio svoje srebrno odličje. Dojam je i da je pritom osvojio i povjerenje izbornika Ivice Tucaka, koji ga je angažirao i za pohod na zlato u Budimpešti, a Krapić je dobrom i borbenom igrom u napadu i u obrani sve to opravdao.

Omiljen bio i ostao

Neumorni Igor Pezelj je već postao »inventar« u reprezentaciji, kao da je »položaj stekao dosjelošću«. Uz legendarnog Milu Smodlaku pomoćni je trener u stručnom stožeru izbornika Ivice Tucaka, kod kojeg je stigao još od kada je »stažirao« kod Ratka Rudića ali na koncu ipak nije putovao na Olimpijske igre 2012. godine u Londonu. Samozatajan, uvijek na usluzi, spreman je uskočiti i pomoći na raznim stranama. Kao dječak od deset godina kročio je u vaterpolo igrajući beka za primorjaše, a u trenerske vode je zaplovio 1998. Izdanak je poznate riječke sportske obitelji, otac Ivica je bio poznati ljevoruki strijelac iz prvoligaških dana rukometaša »Kvarnera« kod legendarnog Vlade Stenzela, brat Bojan je bio dugogodišnje ljevoruko krilo rukometaša »Kvarnera« i »Crikvenice«.

Igor je umjesto parketa izabrao vodu, dobio je brojne zadovoljštine od 2009. godine kada je bio u stručnom stožeru Ivana Asića i potom u 2011. Bojana Hrestaka, kada su hrvatski juniori osvajali europska »zlata«. Uz to je korak po korak ulazio u prvu ekipu stručnog stožera primorjaša, da bi četiri godine bio »desna ruka« Ivana Asića u danima kada je klub s Kantride osvajao dvije »duple krune«, prvenstvo i Kup Hrvatske.

Omiljen je bio i ostao, kako među raznim igračima tako i klupskim djelatnicima. Na koncu je prošle sezone postavljen za prvog trenera momčadi s Kantride, a naslijedio ga je od ovog ljeta Igor Hinić. U reprezentaciji je ostao nakon Ratka Rudića, sve vrijeme je uz izbornika Tucaka na svim reprezentativnim okupljanjima. Nema razloga da se uspješna suradnja ne nastavi.

Čovjek koji bere samo uspjehe

Dolaskom Predraga Slobode riječki vaterpolo je prodisao punim plućima kao nikada do tada. Valovi su se proširili i na hrvatski vaterpolo koji bere uspjehe, uglavnom se može reći da ovaj čovje rođen 1950. godine u Beogradu, koji je došao u Rijeku još kao dječak, samo bere uspjehe. Završio je u onim davnim danima Pomorsku školu u Bakru, potom i Pomorski fakultet u Rijeci, a kasnije je plovio. Radio je u Africi, u tvrtki glasovitog Gabrielea Volpija, čelnika »Pro Recca«.

U tom najslavnijem klubu svijeta je bio dopredsjednik čak petnaest godina. Dogurao je tako do mjesta generalnog menadžera »Orlean Investa« a 2009. godine je stao na čelo »Primorja Erste banke«. Vaterpolo je zavolio kada su ga počeli igrati njegovi bližnji, a usput se sprijateljio s raznim primorjašima. Njegova era je »zlatna knjiga« vaterpola na Kvarneru započeta bombastičnim pojačanjima. Skupio je odjednom sedam olimpijskih pobjednika u ekipi, kao nitko prije u riječkom sportu. Došli su Vićan, Sukno, Obradović, Buljubašić, Barać, braća Daniel i Denes Varga. Pridodan im je Španjolac Javier Garcia koji je naknadno, na opće zadovoljstvo, dobio hrvatsko državljanstvo. Sve se uskoro zaveslaj po zaveslaj odrazilo na rezultate, puneći tribine riječkog plivališta.

»Primorje EB« je konačno nakon pradavnih dana Kraljevine Jugoslavije osvojilo dvije »duple krune«, Kup i prvenstvo 2014. i 2015. godine, bio je i drugi u Europi. Sloboda je na čelo saveza stao 2010. godine, slavio je olimpijsko zlato u Londonu te sada titulu prvaka svijeta, a na čelu HVS-a će biti i za Olimpijske igre 2020. godine u Tokiju.

Od Kostelića do vaterpola

Da bi se u Mađarskoj došlo do zlata u susretima protiv najjačih svjetskih vaterpolo reprezentacija, igrači su morali biti spremni i fizički i psihički, a među najzaslužnijima za izvrsnu fizičku spremu i mali broj ozljeda u našem sastavu nedvojbeno je vrhunski fizioterapeut Damir Luketić, Delničan koji je po završetku Osnovne škole »Ivan Goran Kovačić« u Delnicama uspješno u istom gradu završio i Šumarsku školu nakon koje se, u skladu s obiteljskom tradicijom, ipak okrenuo sportu.

Naime, Damirovi roditelji ugledni su delnički prosvjetni radnici, majka Evica odgojila je brojne generacije Delničana podučavajući ih u prve četiri godine školovanja te zasluživši i najvrednije hrvatsko pedagoško priznanje, nagradu »Vinko Filipović«, a otac Vladimir bio je izniman profesor tjelesnog odgoja i značajan sportski djelatnik. Baš zahvaljujući njegovom utjecaju Damir je upisao Kineziološki fakultet u Zagrebu i stekao zvanje magistra.

Umjesto rada u školi, opredijelio se za rad sa sportašima, posebice dio vezan uz kondicijske pripreme, pri čemu je 2002. i 2003. bio jedan od članova tima Ivice Kostelića u trenucima kad počinju prvi veliki uspjesi danas legendarnog hrvatskog skijaša. U 2004. na poziv Ratka Rudića ulazi u sastav hrvatske vaterpolo reprezentacije i tu je sve do danas, što znači da je osvajao zlata, srebra i bronce na svjetskim i europskim prvenstvima te Olimpijskim igrama. Svi najznačajiniji uspjesi hrvatskog vaterpola od 2004. do danas potpisani su, između ostalog, i zlatnim rukama Damira Luketića. (M. K.)

Psihološka stabilnost ključ uspjeha

Renata Barić je bila vrlo važan, onaj psihološki adut hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Rođena je 1972. u Rijeci, na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu diplomirala je 1996., a magistrirala 2001. godine. Na tom Fakultetu se zaposlila dvije godine kasnije, a uskoro je sudjelovala u nastavi na kolegijima Kineziološka psihologija i Zdravstvena psihologija u okviru osnovnog, te Dijagnostičke metode u sportu u okviru poslijediplomskog studija. Također je suradnik na projektima iz psihologije sporta pri Fakulteti za šport u Ljubljani.

Od 2001. godine upisala je studij psihologije u Zagrebu, na kom je diplomirala 2006. Na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani je uz to 2000. upisala poslijediplomski znanstveni studij psihologije, na kojem je magistrirala 2004. i doktorirala 2007. a 4. ožujka 2009. izabrana je u znanstveno nastavno zvanje docenta dok je akademske godine 2009./2010. nositeljica kolegija Kineziološka psihologija i Motoričko učenje na Kineziološkom fakultetu, te kolegija Psihologija sporta na Veleučilišnom studiju za više sportske trenere fitnesa i sportske rekreacije.

Predavala je na nekoliko fakulteta i visokih škola a i gost je predavač na strukovnim skupovima trenera i predavača Hrvatske olimpijske akademije na nekim licencnim seminarima za trenere. Sudjelovala je u kreiranju većeg broja kolegija u okviru novog nastavnog plana i programa. Posljednjih godina radi kao sportski psiholog, surađuje sa sportašima i trenerima različitih sportova u psihološkoj pripremi, dobri rezultati su viđeni na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti na kojem je hrvatska reprezentacija bila psihološki izuzetno stabilna.