Probacijski službenici odlučili su na oči staviti VR naočale. Točnije, prvo ih je na oči stavio Marijan Lukavečki, dok su ga kolege što su se okupili u Probacijskom uredu Zagreb pažljivo slušali i pažljivo na platnu gledali što to on zahvaljujući virtualnoj stvarnosti vidi i to onako kako će to danas, sutra vidjeti i osuđenici s kojima rade.

A kada su dobili osnovne informacije kako se s VR naočalama služiti u radu s osuđenicima ne bi li se ovim modernim alatom vježbalo rješavanje problema i snalaženja u određenim životnim situacijama, u svijet virtualne stvarnosti uronili su i sami. I mi skupa s njima.

Četiri simulacije

Objašnjava Lukavečki koja tipka za što služi i kako se koristi. Sve o čemu govori, pokaže na vlastitom primjeru. Mladosti je sve to blisko, novinaru manje, sve sukladno njegovim godinama. Ali da je izazovno i zavodljivo, jest.

No, sve o čemu se priča uistinu oživljava onog trena kada je Lukavečki oživio ona četiri scenarija, četiri simulacije situacija iz života kroz koje će službenici i osuđenici prolaziti zahvaljujući VR-u.

Marijan Lukavečki uči Martinu Vrbanac koja tipka za što služi i kako se koristi / Foto Davor KOVAČEVIĆ

– Prvi scenarij je o upravljanju financijama – kazuje Martina Rakić koja čini jezgru ovog projekta uz Lukavečkog, Petru Belec i dakako Vesnu Zelić Ferenčić.

U tom prvom scenariju osuđenik je u stanu kad mu stanodavac pozvoni na vratima. Kroz naočale se vidi snažan brkajlija, gazda koji je došao stanara upozoriti da stanarina nije plaćena.

Na stanaru je, odnosno na osuđeniku s VR naočalama, da bira među ponuđenim načinima kako će stanodavcu odgovoriti, hoće li biti agresivan i bezobrazan, ili pristojan i spreman na dijalog.

Ovisno o odabiru, narator će osuđenika ili vratiti natrag da pokuša ponovo povući pravi potez i dogovoriti se s gazdom, ili će ga pustiti dalje sve do dijela scenarija u kojem mu je zadaća 1.000 eura dohotka podijeliti tako da sve mjesečne obaveze budu plaćene, a ne da se sve potroši uludo.

Drugi scenarij govori o problemima na poslu.

Vodi tu virtualna stvarnost u radionicu u kojoj je osuđenik stavljen u ulogu radnika što sastavlja robote. Dok ga nadređeni tjera do ruba dovodeći u pitanje njegove vještine i kompetencije, osuđenik ima mogućnost odabrati bilo loše, bilo dobro rješenje problema, ono koje neće dovesti do sukoba. A sukob nije mudar odabir, jer svi ti likovi s kojima se osuđenik u scenarijima može sukobiti izgledaju snažni i veliki neki tipovi.

Treći scenarij vezan je uz situaciju u obitelji. Osuđenik dolazi doma s posla, a tamo mu supruga sjedi na kauču dok dijete plače i kuća je u neredu. »Zašto si nervozan«, pita ona taman da konflikt bude posve realna mogućnost. Scenarij je to u kojem narator puno više priča nego li u drugima, puno više objašnjava situaciju i potrebu da se beskonfliktno riješi problem.

Pritom je važno reći da ništa drugačiji ne bi bio scenarij ni da je muškarac taj koji sjedi, a žena dolazi s posla. Spol tu nije važan, važan je problem i kako iz te situacije izaći na pravi način. A onaj četvrti scenarij traži od osuđenika da sam prepozna sve tri forme rješavanja problema.

Tu se sve događa u prometu, zbog vlaka koji kasni. Opcije su od muke i ljutnje što se ne stiže na dogovoren sastanak napraviti scenu na kolodvoru, odustati od putovanja, ili naći način da se ipak stigne. Načina ima, makar ni jedan nije idealan, taman da se osuđenika ‘natjera’ da odabere neku od tri mogućnosti koje se nude.

Simulacija je stvarnija, koliko god to zvučalo kao oksimoron / Foto Davor KOVAČEVIĆ

– Ovo je samo alat, dio cijelog seta mjera kojima ćete raditi s osuđenikom. On je tu da vam olakša i pomogne da na inovativan način zadobijete njegovu pažnju, poručio je Lukavečki za kraj, odnosno prije nego su njegovi kolege i sami zagazili u virtualnu stvarnost i spomenute scenarije.

Inovativno učenje

Mi smo dotle prozborili koju s Vesnom Zelić Ferenčić, voditeljicom Službe za razvoj probacijskog sektora, onom koja projekt VR-a u tretmanskom radu s osuđenicima ponajviše gura uz svesrdnu podršku načelnika Sektora Gorana Brkića.

Pitamo je što smo to upravo odslušali i vidjeli.

– Htjeli smo osuđenicima približiti neke simulirane realne situacije, omogućiti im da vježbaju određene životne vještine u sigurnom okruženju, ali tako da sve bude što realnije.

Kada s njima radimo tretmanski, imamo i drugih metoda, drugih instrumenata i alata kojima im pokušavamo približiti životne situacije da ih izvježbaju u sigurnom okruženju. Međutim, jako se teško u to uživjeti, teško im je sve vizualizirati.

Sada kada imamo naočale, lakše uronimo u te situacije. Simulacija je stvarnija, koliko god to zvučalo kao oksimoron, objašnjava Zelić Ferenčić.

Ovo je, kaže, jako dobra metoda da osuđenici uče kroz svojevrsnu igru.

Vesna Zelić Ferenčić / Foto Davor Kovačević

– Jer VR i jest kao neka videoigrica. Mi ih vodimo kroz određen proces, ali to vođenje je jako nježno, nenametljivo. Prijemčljiviji su tom vođenju i na taj način sve lakše usvajaju.

Scenariji vodi k točnom odgovoru. I kad narator izgovara agresivne rečenice, točno možete primijetiti što se fiziološki s vama događa i kako stres nestaje kada se kaže prava rečenica, veli Zelić Ferenčić.

Nije ovo prvi projekt Službe za razvoj probacijskog sustava Ministarstva pravosuđa da je vezan uz VR.

– Prvi projekt je bio onaj za edukaciju probacijskih službenika kojim smo htjeli osigurati održivost edukacije. S tim smo prvo krenuli i za taj projekt dobili nagradu Europske komisije za inovativno učenje.

A kako smo istraživali VR, vidjeli smo da Španjolci koriste VR kao dio programa za suzbijanje obiteljskog nasilja. Imaju dva scenarija u kojima VR služi da bi se osuđenicima približila situacija iz perspektive žrtve. Mi smo se odlučili za generalniju temu za veći broju osuđenika, a to je rješavanje problema.

Čini mi se da je to vještina koju često zaboravljamo, baš kao i upravljanje financijama koju smo također inkorporirali u rješavanje problema, ne dvoji Zelić Ferenčić.

Cilj je naučiti osuđenike kako da donose dobre odluke. Odnosno, kako kaže Zelić Ferenčić, cilj je da automatiziraju proces rješavanja problema, onako kako smo primjerice automatizirali vožnju autom.

– Cilj nam je zapravo taj da steknu nove vještine kako bi se što bolje rehabilitirali. Odnosno, konačni nam je cilj sigurnost zajednice, ističe Zelić Ferenčić.

Kako izgleda svijet s VR naočalama uvjerio se i naš reporter / Foto Davor Kovačević

Skupi scenariji

Ono što se nametnulo kao logično pitanje jest hoće li scenarija biti još!? Zelić Ferenčić na to veli kako sve košta i kako je razvoj scenarija onaj najskuplji dio priče.

Ove scenarije osmislio je naš tim s partnerima, a to su njemačka informatička tvrtka Becure koja je sve softverski razvila te rumunjski sveučilišni profesor Ioan Durnescu.

– Zajedno smo ih smišljali, puno znanja, truda i kompetencija je uloženo, ali sve je dosta skupo. Zato kao jednu od komponenti projekta vidimo i platformu gdje bi međusobno mogli dijeliti VR scenarije.

Želja nam je dijeliti materijale ne samo na razini zatvorskog sustav i probacije već možda i nekih drugih sustava, primjerice socijalne skrbi, ili rada s maloljetnicima, a vjerujemo da bi ti sadržaji bili zanimljivi i sustavu za zapošljavanje, ili zdravstvenom sustavu.

Želja nam je pružiti ruku svima koji na razini Europe imaju neke svoje VR sadržaje pa da radimo zajedno, da ne trošimo novac na konačni proizvod, nego da sadržaje dijelimo, ističe Zelić Ferenčić.

Ništa od svega ne bi bilo da nema predanosti u probacijskih službenika.

Ovaj VR alat ih je učinio motiviranijima, znatiželjnijima, baš kako bi trebalo biti i s osuđenicima.

– Ono što očekujem je to da će ovim ekstra radom osuđenici dobiti onaj odnosni dio za koji uvijek ponavljamo da je tretmanski najvažniji. To je odnos koji čini promjenu. Jer kad imate službenika koji će vam se posvetiti, sve vam približiti, motiviraniji ste da nešto promijenite, smatra Zelić Ferenčić.

Pritom je važno reći da cijela služba trenutno u radu ima oko 3.700 predmeta. A iza svakog predmeta, kako kaže Zelić Ferenčić, stoji jedna osoba.

Primjene VR alata počela je praktički odmah nakon školice kojoj smo nazočili. A kakav je osjećaj uroniti u tu virtualnu stvarnost. Ako nižepotpisanog pitate, osjećaj bivstvovanja u drugom scenariju bio je dobar sve dok nije morao isplanirati mjesečni budžet.

Činjenica da je ispijanju kave dao prednost naspram plaćanja osiguranja, dotjerala ga je do naplate liječenja koja ga je bacila u veliki dug. Drugi put će pametnije.

Foto Davor Kovačević