U Novalji je u subotu zaključen Susret ribara Hrvatske obrtničke komore, 28. po redu. U vrijeme pisanja ovog teksta još nisam imao prilike pročitati zaključke tog, redovito masovnog i dinamičnog skupa, niti sam informiran o sadržaju ribarskih rasprava. Da je bilo burno, ne treba sumnjati. Već u najavi Susreta naznačene su neke teme, a s obzirom na trenutačnu situaciju s malom plavom ribom, lako je zaključiti da nije izostala iz ribarskih diskusija.

Mala plava riba postala je velik problem hrvatskog ribarstva. Lovi se slabo, ulovljena riba svakim je danom manja. U posljednje vrijeme toliko je mala, nedorasla, da postaje upitan njen plasman na tržište, a državna ribarska vlast posegnula je za nepopularnom mjerom – na nekoliko lokaliteta privremeno je zabranjen rad s okružujućom mrežom plivaricom – srdelarom.

Listopadski mrak godinama je donosio najbogatije ulove srdele, i to upravo na sjevernom Jadranu, u Riječkom zaljevu, Kvarneru, uz zapadnu obalu Istre.

Ovogodišnji listopad, međutim, ribarima će ostati u trajnom lošem sjećanju. Počeo je novi mrak, i on je nekad bio izdašan, što je predstojećih dana teško očekivati. Čitave ove godine mala plava riba lovi se slabo, ribari su znatno ispod ulovne kvote što ju je zakonodavac propisao. Uistinu, bilo bi prvorazredno iznenađenje da se odjednom počne loviti u velikim količinama i zadovoljavajuće veličine. Umjesto toga, ribari strahuju od mogućih novih zabrana.

Proteklih dana razgovarao sam s nekolicinom ribara – plivaričara s našeg područja, Primorsko-goranske županije. Od svih sam slušao istu priču, identične žalopojke. »U životu ovo ne pamtim«, rekao je najstariji od njih. »Minuli mrak bio je katastrofa, najprije riba mala i nikakva, pa se nadovezalo loše vrijeme«.

Ističe da je u listopadu imao deset radnih dana, odnosno noći, a njegov brod isplovljava i kada mnogi ostaju na vezu. Od tih 10 dana, samo šest bilo je lovnih, a tri puta vratili su se u luku sa suhom mrežom. »I ranije su ribari imali suhe izlaske, ali oni su bili zanemarivi. Sada se događa u jednoj noći da od pet brodova, četiri ostanu suha«, ističe sugovornik.

Tune onemogućavaju ribolov

Ulovi su bili skromni, a riba mala, u prosjeku 65 inćuna u kilogramu. Situacija je, međutim, postala takva da je danas i to dobra riba, čak i na izvoznom, talijanskom tržištu. Ni kod naših morskih susjeda Talijana stanje s malom plavom ribom nije ništa bolje.

Photo: Srecko Niketic/PIXSELL

»Ono što u normalnim okolnostima ne bi prošlo, Talijani sada uzimaju. Bilo je i ulova kada je 100 primjeraka inćuna stalo u kilogram, takvu ribu teško je, gotovo nemoguće prodati. Tek nešto malo apsorbira domaća maloprodaja. Nije za izvoz, a nije ni za preradu, samo za hranjenje tuna u kavezima po skromnoj cijeni.

Tek dva puta, kaže, imao je inćune kada ih je u kilogram stalo manje od 60, a jedan brod imao je jednokratni ulov inćuna od 55 u kilogramu. Slično je i sa srdelom, kada je od 50 smatra se odličnom.

Nešto je bolja riba u Riječkom zaljevu, govore ribari, u prosjeku 10 primjeraka manje u kilogramu, u odnosu na onu iz Kvarnera. Ribarima to malo znači, jer u Riječkom zaljevu caruju tune, praktički je nemoguće loviti. U prošlom mraku malo je koji brod radio u tom akvatoriju. Svijetlili su dva, tri sata i dizali sidro, mrežu nisu topili.

Tune i dupini veliki su predatori male plave ribe. Govore ribari da tuna dnevno pojede oko 10 posto svoje težine. I sad, lako se dolazi do zaključka koliko pojedu tune, a koliko ulovi kompletna flota hrvatskih plivaričara. Tune su se u Jadranu nekontrolirano namnožile. Ribari se žale, pretjerane su mjere zaštite što ih nameće međunarodna organizacija za zaštitu tuna.

Prije dvadesetak godina, kada su donesene, bile su utemeljene, dok je danas stanje u moru drastično promijenjeno. I još se ove godine dogodilo da su naši ribari tunolovci dodijeljenu im kvotu izlovili u Sredozemnom moru, a ne u Jadranu. »U moru je ostalo puno više gladnih usta«, govore oni i pitaju: »Zašto, i u čijem je interesu to napravljeno, tko im je dao takvu dozvolu..? Sigurno ne za zaštitu hrvatskog ribarstva!«

Pojava rebraša

Ribari ukazuju na još jedan, za njih veliki problem, što im se nametnuo posljednjih mjeseci.

»Sve se urotilo protiv nas, loše vrijeme, tune, dupini, luci… Koliko samo ima tih predatora.

Kao da to nije dovoljno, sada su se pojavili i rebraši, pune su ih mreže. Teške su, jedva ih dižemo, a više od polovice težine čine ti napasnici,« žali se jedan od ribarskih sugovornika.

Mala riba ne pojavljuje se od jučer u ulovima, traje to više godina. Srdele i inćuni svake su godine manji, sada je taj negativan trend dostigao vrhunac. Stara generacija ribara plivaričara, danas uglavnom sve umirovljenici, s nostalgijom se sjeća vremena lova velikih srdela – u jedan kilogram stalo je od 33 do 35 primjeraka.

Hoće li se tako velike ikada više loviti? Za takvo stanje mnogi su skloni optužiti ribare, kažu, ne dozvoljavaju ribi da naraste.

Istodobno, oni odgovaraju da njihov ukupan ulov čini tek trećinu u odnosu na količine koje pojedu tune i dupini.

Bogat mrijest ili…

Zašto je tako, a posebno zašto je riba ove godine izuzetno mala, nedorasla. Valjana odgovora nismo čuli. Znanstvenici istražuju, ali… treba vremena da spoznaju sve ono što se događa dolje, ispod površine.

Od mjerodavnih osoba čuli smo mišljenje da je sitna riba pokazatelj da je ovosezonski mrijest bio dobar, te da se tako nedoraslu mora sačuvati za budućnost našeg ribarstva.

Treba joj dozvoliti da naraste, da se barem jednom izmrijesti i ostavi potomstvo. Neki ribari govore da je nedorasla riba rezultat zakašnjelog, naknadnog mrijesta.

Kažu, klimatske su promjene značajno utjecale na prirodu, mnogo se toga mijenja, pa je moguće da se promijenilo i vrijeme mrijesta nekih vrsta. U svakom slučaju, zaključuju oni, s tako malom, nedoraslom ribom ne možeš ništa, tržište je ne prihvaća, od nje nema koristi.

Predstavnici Uprave ribarstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva održali su prije nekoliko dana u Puli sastanak s ribarima – plivaričarima. Kako saznajemo, razgovor je trebalo nastaviti u Novalji, za trajanja Susreta ribara. S pulskog sastanka najvažniji je zaključak da zabrana ribolova u određenim zonama traje do 15. ovog mjeseca.

Nakon toga, kroz četiri dana pratit će se stanje ulova i, ovisno o veličini ribe, zabrana će se produžiti do kraja godine. Tada dolazi lovostaj. Također, dogovorena je platforma za daljnje aktivnosti oko budućeg režima lova male plave ribe.

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

VJEKOSLAV TIČINA: PAPALINA VOLI HLADNIJE MORE

Početkom prošlog, listopadskog mraka, priča mi poznanik: »Kupio sam na ribarnici friške inćune. Ne znam, nije mi jasno kakva je to riba, tako male još nisam vidio. Bili su manji od gavuna. Trebao sam ih pobrojiti, u onom kilogramu sigurno ih je bilo više od stotinu. Bilo je i nešto malo većih ribica, to su bile papaline. Dugo ih nisam vidio, ni jeo, love li se one uopće?«

Da, papalina kao da je nestala iz ribarskih ulova. Među srdelama i inćunima moguće je pronaći pokoji primjerak, ali ne pamtim kada sam na ribarnici vidio u ponudi kašetu čistih papalina. Jedino je mnogi supermarketi stalno imaju u ponudi, i to s istaknutim »jadranska papalina«.

Ne znam, službena statistika kazuje da je ukupan prošlogodišnji ulov bio oko devet tona. Više nego skromno.

Nikada se papalina nije lovila u ogromnim količinama, nije se mogla uspoređivati sa srdelom, ali lovila se puno više nego danas. U jednom starom godišnjaku pronašao sam statistiku ribarskih ulova za 1984. godinu. U tadašnjoj SR Hrvatskoj ukupan godišnji ulov papaline bio je 1.072 tone. Zanimljivo, inćuna je ulovljeno manje – 1.064 tone.

Što se događa s papalinom? S ovim pitanjem obratio sam se na mjerodavnu adresu, u Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.

Papalinom se svojedobno intenzivno bavio dr. Vjekoslav Tičina.

– Mislim da su službeni podaci o ulovu papaline upitne točnosti, i to iz razloga velike sličnosti papaline i srdele, pa ih ljudi ponekada namjerno ili nenamjerno pogrešno identificiraju.

Na području Splita, »papalina« je na ribarnicama uobičajeni trgovački naziv za sitnu srdelu, pa i to pridonosi zabuni i pogrešnim podacima DSZ-a.

Mi smo u našim istraživanjima u rujnu papalinu nalazili uglavnom u području Kvarnerića, Kvarnera i Riječkog zaljeva, te na vanjskoj granici našeg isključivog gospodarskog pojasa, prema ušću rijeke Po.

Rekao bih da je u Italiji ima nešto više nego kod nas. Treba znati da je papalina riba koja voli hladnije more jer je tzv. borealna vrsta, pa joj klimatske promjene, odnosno zagrijavanje mora ne ide u prilog.

Zajedno s kolegama iz Italije objavili smo znanstveni rad o tome da bi, ako se globalno zagrijavanje u Jadranu nastavi kao i do sada, papalina mogla skoro potpuno iščeznuti iz Jadrana do kraja ovog stoljeća.

Uglavnom, ne čeka je »svijetla budućnost«.

Međutim, s obzirom na to da će se na srdelu i inćuna vjerojatno primjenjivati kvote ulova, dok na papalinu neće, sasvim je moguće da se »statistički podaci o ulovu papaline« prividno povećaju, naravno zbog mogućeg namjernog krivog prijavljivanja papaline u ulovu sitne plave ribe, ako izostane odgovarajuća kontrola. I tada bi netko lako mogao zaključiti kako »znanstvenici pojma nemaju«, kaže Tičina.

Još je dodao ono što bi moglo zanimati kupce na ribarnicama, kako razlikovati srdelu i papalinu.

– Izgledaju slično, jer su razlike većini ljudi teško primjetne, ali postoji jednostavan način da se razlikuje ove dvije vrste. Naime, kod srdele leđna peraja se nalazi po sredini tijela, pa kad je prstima uhvatite za leđnu peraju, riba stoji vodoravno.

Kod papaline je, međutim, leđna peraja pomaknuta više prema repu, pa ako je uhvatite prstima za leđnu peraju, prednji dio tijela preteže i glava pada prema dolje.

A »jadranska papalina« u supermarketima… Ako je zaista jadranska, moguće je da dolazi iz Italije, ili se pak radi o maloj srdelici – to se može provjeriti na opisani način.

Moguće je, naravno, i da se radi o papalini uvezenoj negdje sa sjevera, primjerice iz Poljske, pa se pri pakiranju krivo deklarira kao »jadranska«. To ne možemo znati sa sigurnošću, zaključuje Tičina.