Subotnje je prijepodne, doba od odlaska na tržnicu i dokonu kavu na jesenjem suncu. No, groomeri i groomerice odlučili su drugačije, pa se okupili na Prvom susretu groomera u nas u organizaciji HOK-a i Ceha obrtnika Grada Zagreba. Došli su, između ostalog, i poslušati predavanje Irene Petak, savjetnice za ponašanje životinja, jedine u nas. Pozorno su je slušali, upijali sve što može olakšati potrebu groomera da uredi psa i nevoljkost psa da ga itko šiša i parfumira. Ono što intuitivno možda i slutimo vezano za odnos s našim kućnim ljubimcima Irena Petak će nam ili potvrditi, ili nam ukazati na greške. Ništa drugačije nije bilo ni koji dan kasnije u jednoj od zagrebačkih knjižnica. Ljudi i njihovi kućni ljubimci, jedna od onih tema za koje mislimo da znamo sve, a zapravo i ne znamo puno. Nego, jedina savjetnica za ponašanje životinja u nas!? Irenu Petak je zapravo najteže predstaviti, pa joj to odmah i priznajemo.

– Kada bih govorila o sebi, onda bih svakako krenula od toga da sam veliki ljubitelj životinja i da sam cijelu svoju edukaciju posvetila tome. U trenutku kada sam se krenula interesirati za ovo što radim kod nas nije bilo ljudi koji su se s tim bavili, pa sam za većinu edukacije morala poći u inozemstvo. Premda je kod nas u znanstvenoj zajednici i bilo ljudi koji su se bavili ponašanjem životinja, problemima u ponašanju kućnih ljubimaca i životinja nisu se bavili – priča nam Petak.

Potraga za naobrazbom vodi je posvuda, ponajprije i ponajviše u Veliku Britaniju. Kaže kako se onomad entuzijastična vratila iz Velike Britanije gdje, uostalom, imaju i Međunarodno udruženje za savjetnike za ponašanje životinja. Točan naziv organizacije prema kojoj se nazvala savjetnicom za ponašanje životinja je »The Association of Pet Behaviour Counsellors«.

– Nisam jedina koja se bavi problemima u ponašanju, samo što su ostali većinom oni koji nemaju akademsku edukaciju i uglavnom se bave samo sa psima. Jedina sam koja je to studirala i koja se bavi velikim brojem životinja. Nekada se takve kao što sam ja može nazvati savjetnik, a nekad se više koristi pojam životinjski biheviorist. Pri tom treba napomenuti da ja nisam psiholog, premda ljudi znaju nekad reći da i jesam jer im zvuči zgodno. Prema mojim kvalifikacijama najbolje bi bilo reći da sam primijenjeni etolog. Etologija je znanost o ponašanju životinja, a ja znanje o ponašanju životinja primjenjujem da bih pomogla životinjama u rješavanju problema u ponašanju – objašnjava Petak.

PREMALENA ZA VETERINARA

Spomen psihologije neminovno vuče od životinja k ljudima, jer dovoljno je jedno predavanje Irene Petek odslušati, bilo preko videolinka bilo u kakvom javnom prostoru, da i laiku bude jasno kako se Petak mora baviti ljudima skoro koliko i životinjama, a sve ne bi li životinjama pomogla. Barem se tako učinilo potpisniku ovog teksta.

– Ideja o savjetnicima za probleme u ponašanju kućnih ljubimaca je proistekla od psihologa u inozemstvu koji imaju mogućnost studirati psihologiju i zoologiju, što kod nas ne postoji kao studij. I takvi ljudi su, kroz razgovor s onim s kojima rade, vidjeli da postoji potreba da se pomogne i kućnim ljubimcima. Naknadno se toj struci pridružio određeni broj ljudi drugih struka. Ja sam biolog, a tu su i veterinari koji uglavnom rade na nečem što se da nazvati psihijatrija životinje – kazuje Petak.

Školovanje smo riješili, ma kopka nas hoće li se naći onaj koji je kod Petak posijao ono zrno iz kojeg je proklijala ljubav prema životinjama. Slučajno smo tako doznali da su joj roditelji bili veterinari.

– Roditelji i djed. Ali, oni su svi bili veterinari starog kova, kako je to nekada bilo. I ja sam razmišljala o tome da budem veterinar, ali je moja mama rekla da sam premalena i da ne bih znala pristupiti kravi, da nisam dovoljno visoka. Rekla mi je i da sam previše osjetljiva što se tiče životinja i da neke stvari u samoj edukaciji ne bih mogla proći. Pa sam gledajući emisije Davida Attenborougha zaključila; ok, neću biti veterinar, bit ću biolog. Zanimljivo je da me školovanje ipak odvelo na veterinarsku medicinu. Nakon što sam završila studij biologije, već sam diplomski radila na Veterinarskom fakultetu – govori Petak.

No, kad se dogodio interes za etologiju, što je bio okidač da se u tom pravcu krene?

– Zanimalo me ponašanje kućnih ljubimaca. Imala sam papige, mačku, zanimalo me o čemu razmišljaju. Već sam u srednjoj školi za svoje seminare u više navrata birala teme vezano za ponašanje životinja. A kada sam trebala raditi diplomski mentor mi je predložio tu temu. Naime, studirala sam biologiju, posebno imala ekologiju i vidjela sam da me dobrobit životinja zanima – objašnjava Petak.

ŠTO ŽIVOTINJE MISLE

Ekologija se, govori, više bavi životinjama u prirodi, a dobrobit za životinje koje su pod ljudskom skrbi. No, kakva god da je podjela, ono što je Petak najviše zanimalo su pitanja kako pristupiti životinjama, kako ih razumjeti, kako ih zaštititi. Jer što je njoj to bilo jasnije, tim je bolje mogla objasniti drugima kako će imati bolji odnos prema životinjama. A je li ju taj interes učinio ipak mrvu manje osjetljivom nego li je bila kada joj je majka kazala da i nije veterina za nju!? Je li ju, narodski rečeno, pogrubio?

– Život me svakako pogrubio, ali ono na što se moja mama referirala je odlazak u kino na film »Ta divna stvorenja«. Morala me izvesti van jer sam toliko plakala da nismo mogle ostati do kraja filma – smije se Petak.

Željela sam znati što životinje misle, kaže Petak.

– I sam često razmišljam što bi bilo da moj pas progovori. Strah me da bi mi svašta izgovorio – priznaje novinar.

No, u nekog nazovi normalnog svijeta taj interes za ono što životinje misle i trebaju brzo splasne. Pitanje je zbog čega ne nazovemo stručnjaka i prije nego problem eskalira. Petak ima razumijevanja.

– Nekada bi se moglo postaviti i pitanje zašto smo sami sebi u nekim situacijama najveći neprijatelji. Ako nismo u stanju često ni sebi napraviti najbolje, nego dozvolimo da nas vode životne okolnosti, onda nije ni za čuditi se kako reagiramo kada su životinje u pitanju. Moram priznati da otkada se bavim ovim poslom imam i jako lijepih priča gdje su ljudi neku malenu stvar promijenili u svom pogledu na životinju i riješili sve probleme. Jer, kada životinja ima problem, vrlo često i ljudi osjećaju grižnju savjesti. Jednako tako osjećaju grižnju savjesti i kada se životinju kažnjava, tako da se uvijek radi i s vlasnikom kada se radi s kućnim ljubimcima. Cilj nam je učiniti da se obje strane, i ljudska i životinjska, osjećaju dobro. To je poanta čitavog savjetovanja – ističe Petak.

A to savjetovanje započne uvijek tako što vlasnik mora ispuniti upitnik s nizom pitanja koji će savjetnici pomoći da detektira problem i nađe rješenje. Koliko su ljudi pritom iskreni?

– Kada sam bila u Velikoj Britaniji, na klinici u Bristolu, naučila sam raditi tako da ljudima prvo pošaljem upitnik. Upitnik je koncipiran tako da ljudi moraju sjesti i napisati odgovore. Mislim da im to koristi da se podsjete nekih stvari, a i tjera ih da razmisle kako odgovoriti. Mislim da ih upitnik bolje pripremi za konzultacije. I ne bih rekla da ljudi nisu iskreni. Ja mislim da ljudi krivo gledaju na neke stvari, ali kada dobiju slično pitanje, iz više kutova dobijem odgovor koji može biti ključan – veli Patak.

INFORMIRANJE JE KLJUČNO

Može li se onda kazati gdje najviše griješimo, mi vlasnici kućnih ljubimaca, napose pasa s obzirom na to da vlasnici pasa najviše posežu za konzultacijama. Teško je to pitanje, iskreno će Petak.

– Mislim da kao društvo najviše problema imamo s ljudima koji ne brinu za pse. Rekla bi da je nebriga još uvijek ono gdje najviše griješimo i gdje najviše zla činimo cijeloj populaciji pasa. Što se tiče kućnih ljubimaca, rekla bi da je najveći propust ako ih adekvatno ne socijaliziraju jer to je zapravo lako. Ta socijalizacija može spriječiti jako veliki broj problema – smatra Petak.

Drugo izvorište problema vidi ona u ljudskoj nepažnji kada i od koga kupuju pse. Svatko tko udomljava prihvaća da će možda biti onako ili ovako, ima divnih pasa, ali oni koji kupuju kupuju s tom da dobiju određenu kvalitetu, kaže Petak.

– Uz to ja problem vidim i u pitanju genetike čistokrvnih pasa, zato što sada već znamo da što se tiče fizičkog zdravlja svaka pasmina ima neke rizične bolesti. Tako da bi voljela da ljudi kada kupuju pse budu kvalitetno informirani o zdravlju pasmine, o kritikama pasmine i o tome mogu li oni takvu pasminu imati u gradu, imaju li dovoljno vremena, prostora i slično. Moj savjet bi bio da se ljudi kvalitetno informiraju i na osnovu toga odlučuju i o pasmini, i o udomljavanju – poručuje Patak.

Informiranje je ključno, ali kakofonija informacija je ogromna.

– Rekla bih da smo mi na međunarodnom tržištu i netko tko želi znati, naći će se u problemu, jer ima jako puno informacija. Problem je što ljudi kada krenu pretraživati teško mogu znati koje su informacije nove, a koje stare. A trebalo bi ići prema novim podacima jer je količina novih podataka jako velika. Vremena su takva da svi misle kako mogu voziti auto, odgajati djecu, imati psa, međutim ovo naše društvo je postalo zahtjevno. Nekada vozač na području grada i nije morao znati sve što danas mora. Tako je i s kućnim ljubimcima. Nekada je držanje kućnog ljubimca bilo daleko manje zahtjevno nego danas kada moramo uvažiti i potrebe životinje i potrebe drugih koje susrećemo u šetnji sa psom – upozorava Patak.

JAČANJE KARAKTERA

Štošta se i promijenilo, kaže. Pa ako su, primjerice, nekada mačke išle van, danas je savjet da van ne idu i to zbog njihove sigurnosti. A ne idu van i zbog ekološkog faktora da ne bi od mačke nastradale neke ptice pjevice.

– Kojih nemamo dovoljno jer smo ih mi ljudi potrovali jer trujemo kukce kojima se hrane, pa je mačak problem. A nije problem mačka nego naš odnos. No, to su sve neki novi faktori u načinu držanja kućnih ljubimaca i zbog toga se teško snaći u svim tim podacima – veli Patak.

Interes životinja i interes čovjeka.

– Pretpostavit ću da ipak malo više navijate za interes životinja – velimo.

– Nijedan od odgovora nije jednoznačan. U Velikoj Britaniji prednost kod udomljavanja mačke dobit će onaj koji ima kuću s vrtom jer se smatra da je interes mačke da malo boravi vani. Kod nas će apsolutno dobiti prednost onaj koji ima stan i dobro zatvorene prozore s mrežom da mački ništa nije opasno i ne strada. To govori kako je nekada teško odrediti čemu dati prednost. Interes životinja je zapravo interes zdravog ljudskog društva jer zamislite koliko dobra za psihičko i fizičko zdravlje donosi ljudima šetnja pasa i međusobno druženje. Ili briga o mački, to koliko nježnosti nakon stresnog radnog dana dobiju od mačke. Dakle, ne postoji interes čovjeka ili životinje, postoji interes društva da bude zdravo. Tako da je ono što radim zapravo u interesu svih nas – na to će Patak.

Kućnim ljubimcima trebalo bi dati sve uvjete da im njihov karakter, ono najbolje što imaju samo jača. Iznenađuje pri tom podatak da je profesionalna dresura kao takva odbačena, ili prestala tek 90-ih.

– Ona nije nikada ni prestala. Profesionalna dresura proizašla iz vojske i policije temelji se na iskustvu vojske i policije. Oni su to uskladili sa svojim potrebama i s pasminama s kojima rade. S druge strane, znanost se razvijala pa tako i psihologija učenja. Jako je zanimljivo da su ljudi koji su diplomirali psihologiju započeli s treningom životinja. Počelo je to nakon Drugog svjetskog rata, međutim oni su trenirali životinje za predstave u akvarijima, kitove i dupine u akva-parkovima. Bilo im je jasno da velike životinje neće moći kontrolirati fizički. Ti koji su prvi krenuli otvorili su firmu za trening životinja, prvo u akva-parkovima onda i sa životinjama koje su potencijalno opasne. Željeli su ući u područje rada sa psima, ali im zagovarači stare dresure nisu dali ući. Prekretnicu čini knjiga koja se zove »Don’t Shoot the Dog«, autorice Karen Pryor. Autorica je napravila tako dobar marketing da te 80-e godine, kada je knjiga izašla, smatramo prvim ulaskom modernog treninga na područje rada sa psima – uči Petak.

Pritom ističe kako je i prije toga bilo onih koji su razumjeli tu novu metodologiju, iskustvo ih je ako ništa drugo učilo, no za početak modernog treninga uzimaju se 80-e.

– Na tržištu međutim i dalje imamo borbu, premda je očito da stari način rada sa psima nije prikladan za sve pasmine, nije prikladan za sve pse, a nije prikladan ni za sve ljude. Jer, ako se ljudima recimo kaže da psa trebaju lupiti, većina ljudi koji imaju kućne ljubimce to neće napraviti. Danas znamo da ta metodologija nije prikladna za kućne ljubimce, štoviše može dovesti do pogoršanja problema u ponašanju. Ne može se tako raditi s ljubimcima – upozorava Petak.

GWEN I LIRA

A ima i Petak svog psa. Onomad je to, sve do prije malo više od godinu dana, bila Gwen. I bila je Gwen, kako jednom reče Patak, njena prijateljica.

– Moja Gwen, nažalost, više nije s nama. Sada imam kujicu koja se zove Lira. Kroz djetinjstvo sam imala prvo hrčka, pa papige tigrice, onda mačke, pa smo opet imali papige kod kuće. Kad sam se vratila iz Velike Britanije, nabavila sam psa. I sve svoje kućne ljubimce sam smatrala prijateljima. S jednom mojom mačkom, običnom, crnom, jako dobro sam se slagala. Mi smo i razgovarale, ona je često pričala i ona je sve moje ispite sjedila sa mnom u krilu i gledala te moje knjige. Ona je jako utjecala na odabir moga puta jer sam gledala što ona zapravo hoće. Sa psima se od početka bavim, ali nastojim da je to na prijateljski način i to iz njihove perspektive. Ne ljutim se na njih što su psi i mislim da je u tome ključ da oni shvate da smo zapravo prijatelji – veli Petak.

Obje kujice su udomljene, a Lira je, ako ćemo pravo, malo teži materijal za prilagodbu. Njoj je, za razliku od Gwen, puno više vremena trebalo da uopće shvati da može čovjeku u krilo.

Nego, dolaze li ljudi savjetnici za životinje ipak s mrvu prevelikim očekivanjima?

– Ili je bolje da pitam jesmo li, kada vam već dođemo ili nazovemo, spremni priznati sebi da smo neke stvari radili krivo – pitamo.

– Poanta svakog savjetovanje nije reći da je netko napravio grešku, nego je poanta savjetovanja da se i čovjek i pas, maca, ili neke druga vrsta kućnog ljubimca osjećaju dobro. Rekla bih da je moje savjetovanje nadogradnja znanja da ljudi i životinje bolje funkcioniraju – jednostavno će Petak.

Odgovor na pitanje kakvi smo mi to generalno prema svojim kućnim ljubimcima, prema životinjama, i opet nije jednostavan, odnosno još nije onakav kakav bi trebao biti. Reći će Petak da su dvije struje dominantne, ona koja sve više želi znati o životinjama i koja životinje tretira kao ljubimce, pravim blagom baš kao nekada.

– Tu je struja kojoj je stalo do životinja, a postoji i struja koja ne shvaća nikakvu vrijednost ni ljudi ni životinja i nekako se čini da ta struja dominira ako ova prva nije dovoljno glasna. Trebamo biti glasniji pa da se i zakonodavstvo prilagodi k tome. Moramo težiti k civiliziranom društvu. Jako je, naime, važno razumjeti da moramo raditi pritisak i na vlasnike pasa da se ponašaju odgovorno jer pustiti psa bez nadzora nije odgovorno ponašanje, ne počistiti za svojim psom nije odgovorno. Treba nam odgovorno ponašanje i prema životinji i prema drugim građanima – poručuje Petak.

PASJI IDENTITET U SVIJETU MIRISA

Ako je išta za predavanja naučio potpisnik ovih redaka, ako je ikakvu odluku donio, onda je to ona da neće svoga psa gnjaviti i požurivati dok marno njuška naokolo. Sve je puno teže ako si groomer jer groomer teško da može urediti psa bez upotrebe šampona, a svaki šampon eto ima neki miris koji psu nije dan.

– Znanstvena istraživanja su dokazala da je njuškanje tijekom šetnje za pse jako zdravo, jer povisuje razinu dopamina u mozgu. To znači da se pas koji njuši dobro osjeća. Dozvoliti psu da za šetnje njuška donosi veliku blagodat psima. I trebaju se međusobno njuškati jer im je to prirodno. Tu kompromisa ne može biti. Što se pak tiče pseće higijene, mislim da nema spora da moramo održavati higijenu naših kućnih ljubimaca i velika je vrijednost što to možemo obaviti kod profesionalaca. Znanost je, međutim, istražila kako psi sebe doživljavaju. Pokazalo se da pas ima svoje ja, svoj identitet u svijetu mirisa, onako kao ga mi imamo u vizualnom svijetu. Otud kritika činjenice da stavljamo neke mirise na pse jer tako im oduzimamo njihovo ja. Morat će se industrija kozmetika tome prilagoditi tim novim saznanjima. Moja je uloga edukacija vlasnika da ne traže od groomera da se na pse stavljaju parfemi koji gode ljudskom nosu, nego da su svjesni da se strane mirise ne smije nanositi na pse, niti im kupovati druge preparate s mirisima – uči Patak.

BOGATA BIOGRAFIJA

Irena Petak bavi se ponašanjem i dobrobiti životinja više od 30 godina. Studirala je biologiju (ekologiju) na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu te doktorirala na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. O rješavanju problema u ponašanju kućnih ljubimaca učila je na sveučilištima u Edinburghu i Bristolu. Školovala se u Austriji, Irskoj, Njemačkoj, Italiji, Estoniji, Velikoj Britaniji, Češkoj i Nizozemskoj. Na Sveučilištu u Edinburghu magistrirala je primijenjenu etologiju i dobrobit životinja, s temom o komunikaciji pasa. Autorica je brojnih znanstvenih i stručnih radova, te se dugi niz godina bavi i popularizacijom znanosti.