U povodu Dana Državnog arhiva u Zadru otvorena je izložba pod naslovom »Francuski crteži XIX. stoljeća kupljeni na eBayju, Zbirka »Slaven Perović«, dar Državnom arhivu u Zadru, izbor iz zbirke«. Riječ je o nesvakidašnjoj priči u kojoj se svjetsko tržište umjetnina na internetu spojilo s jednom od najstarijih kulturnih institucija u Hrvatskoj, a sve zahvaljujući zadarskom povjesničaru umjetnosti i kolekcionaru Slavenu Peroviću. Desetljećima je radio kao kustos i muzejski savjetnik u zagrebačkom Muzeju Mimara, gdje je vodio Zbirku crteža, grafika i sitnoslika te tijekom karijere atribuirao i istraživao djela u najvažnijim svjetskim muzejima – od Louvrea do Metropolitana. Još od studentskih dana vezan uz Francusku, posljednjih se petnaestak godina posvetio sakupljanju crteža putem eBayja, oblikujući kolekciju od više od 700 autora. Zbirka poglavito obuhvaća francuske radove 19. stoljeća, ali i poneke raritete iz drugih razdoblja i zemalja. Njegova odluka da cijelu zbirku donira DAZD-u proizašla je iz želje da ostane na okupu i dostupna javnosti. Sama izložba tek je dio bogatog opusa koji je time postao dijelom lokalne, ali i hrvatske kulturne baštine.

U razgovoru za naš list, Perović je otkrio kako je sve počelo gotovo slučajno, kada je otkrio eBay, što ga je odvelo u novu strast i sustavno kolekcionarstvo. Govorio je i o izazovima razlikovanja vrijednog od kiča, o raritetima u zbirci, među kojima je i crtež za koji vjeruje da pripada van Goghu, te o tome zašto crtež smatra temeljem svih umjetnosti. Između ostalog, govorio je i o svom profesionalnom putu na kojem je sve više i više izoštravao svoje stručno oko.

POČELO IZ ZNATIŽELJE

Kako je započela priča sa sakupljanjem francuskih crteža na eBayju?

– Priča je počela sasvim slučajno, 2007. godine, kada sam preko prijatelja, koji je prodavao stari kompjutor u New Yorku, saznao za eBay. Odmah sam iz znatiželje upisao pojam »crteži« i otvorio mi se čitav svijet, od kiča do vrijednih radova. Budući da sam već imao veliko iskustvo s francuskom umjetnošću, posebno dok sam radio u Mimari kao muzejski savjetnik i voditelj, upisao sam »francuski crteži«. Shvatio sam da se ondje prodaje mnogo djela, vrlo različite kvalitete – od lošijih do vrhunskih – i počeo sam kupovati. Na eBayju se dnevno pojavi i do 60 tisuća crteža, a iz tog mora valja prepoznati ono vrijedno. Zahvaljujući znanju i iskustvu uspio sam oblikovati zbirku i koncentrirati se na Barbizonsku školu – slikare koji su sredinom 19. stoljeća otišli iz Pariza, pogođenog kolerom, u Barbizon kraj šume Fontainebleau. Ondje su počeli slikati prirodu isključivo na otvorenom i otvorili put impresionistima. Kako su barbizonci na tržištu bili rijetki, proširio sam zbirku i na 18. i 19. stoljeće. Tako je s vremenom nastala kolekcija koja danas broji više od 730 autora – među njima i 150 bakropisa. Obuhvaća radove francuskih majstora, ali i umjetnika iz drugih zemalja, poput Belgije, Švicarske, Njemačke, SAD-a, Japana, Kine, Vijetnama…

Zašto ste odlučili cijelu zbirku pokloniti upravo Državnom arhivu u Zadru?

– Kada oblikujete takvu zbirku, važno je da ona ostane na okupu i ne rasprši se. Zato sam odlučio darovati je instituciji koja zna čuvati papir. Izbor je pao na Državni arhiv u Zadru – najstariji arhiv u Hrvatskoj. Ravnatelj je došao u Zagreb, pregledao zbirku i prihvatio donaciju. Prošlo je nekoliko godina dok nismo uspjeli pripremiti izložbu i katalog, ali sada je sve zaokruženo.

Posebna zanimljivost je i crtež koji pripisujete Vincentu Van Goghu – kakav je osjećaj kada posumnjate da držite u ruci rad jednog od najpoznatijih umjetnika na svijetu?

– Riječ je o crtežu starice za stolom s praznim pogledom punim boli, ali s najbolje nacrtanim staračkim rukama koje sam vidio u 19. stoljeću. Pokušao sam ga kupiti, ali sam izgubio dražbu. Nekoliko tjedana kasnije stigla je obavijest da je kupac odustao i crtež se ponovo nudio. Ovaj put dao sam visoku skrivenu ponudu i dobio ga. Kad je stigao u Zadar, pokazao sam ga majci i rekao: »Ovo je sigurno Van Gogh.« Nasmijala se, misleći da se šalim, no što sam ga dulje promatrao, uvjerenje je bilo sve jače. Ključ je bio Van Goghov portret udovice iz Arlesa iz 1888. – shvatio sam da je riječ o istoj osobi. Potezi ugljena s crteža ponavljaju se u ulju gotovo identično. Obratio sam se Van Goghovoj komisiji, ali nakon pandemije prestali su primati radove na procjenu i sve sveli na galeriste i trgovce. Pisao sam muzeju, no nisu htjeli otkriti tko daje ateste. Pokazao sam crtež kolegi, profesoru visoke renesanse – nije stručnjak za Van Gogha, ali je rekao: »Vidim ono što vidim – i ovo je to.« Sad kad su katalog i izložba gotovi, planiram se ozbiljno posvetiti ovom pitanju i pokušati ga iznijeti pred stručnu komisiju. Kako? Još ne znam. Ali kad se na nešto usmjerim, obično uspijem.

KOMENTAR DRUŠTVA

Postoji li u zbirci, uz Van Gogha, još neko djelo koje biste posebno istaknuli?

– ​Istaknuo bih crtež Eugènea Delacroixa, jednog od najvećih imena francuskog i svjetskog romantizma. Nastao je oko 1828., u vrijeme kada je Delacroix dobio državnu narudžbu za veliku sliku o bitki kod Nancyja – važan trenutak jer je upravo takva narudžba značila pravo priznanje u Francuskoj. Na mom crtežu vidi se da je još tražio rješenje, prikazan je Karlo Smjeli, ali vitez je na konju, dok mu je koplje usmjereno prema nebu. Na poleđini crteža se nalaze računske bilješke, a u Louvreu sam pronašao još nekoliko crteža s istim rukopisom, što gotovo sigurno potvrđuje da je riječ o originalu.

Poseban je i crtež Théodorea Géricaulta, koji sam kupio 2004. godine. Odmah sam prepoznao da potječe iz njegova rimskog razdoblja oko 1816., koje jako dobro poznajem. Godinu dana kasnije nabavio sam još jedan list iz iste crtanke – imao je isti vodeni pečat, a pokazalo se da se crteži čak nastavljaju jedan na drugoga. Trgovac ih je, najvjerojatnije, razdvojio kako bi mogao dobiti veću zaradu.

Renesansni umovi smatrali su crtež temeljem svih umjetnosti. Kako vi gledate na njegovu ulogu u povijesti umjetnosti?

– Jedan je kritičar 19. stoljeća rekao da su kipovi za prinčeve, slike za mesare (op.a. građansku klasu), a crteži za znalce. I doista, najveći su znalci kroz povijest skupljali crteže – dovoljno je spomenuti princa Alberta i njegovu Albertinu. Crteži su često najinteligentniji i najduhovitiji zapisi, ponekad djeluju brži i od same misli, kao da su nastali prije nego što je misao uopće dovršena. Renesansni umovi vidjeli su u crtežu spoj tjelesnog čina crtanja i intelektualnog koncepta. Naravno, znali su da bez njega nema arhitekture, kiparstva ni slikarstva – jer iza svakog djela stoje studije, krokiji i skice. Crtež je temelj povijesti umjetnosti.

Što publika može naučiti o 19. stoljeću promatrajući crteže – što oni otkrivaju što možda slike ne mogu?

– Francuska je u 19. stoljeću imala desetke ilustriranih časopisa u kojima su crtači satirično komentirali politiku ili društvo. U mojoj zbirci je tridesetak takvih autora, među kojima su važni Paul Gavarni ili Jean Ignace Grandville. Ljudi su znali njihove rafinirane poteze napamet, a litografije su se tiskale u masama. Ti su crteži ponekad bili priprema za slike, ali su nerijetko nastajali kao potpuno samostalna umjetnička djela. Oni nam govore o odjeći, odnosima među ljudima, društvenim okolnostima jednoga vremena, a pritom pokazuju i svu raznolikost crtačkih tehnika i papira. Moja zbirka, sada u vlasništvu DAZD-a, obuhvaća cijelo 19. stoljeće i uvjeren sam da mnogi muzeji u Francuskoj nemaju tako dobru zbirku crteža XIX. stoljeća.

MOĆ DETALJA

Desetljećima ste vodili zbirku crteža i grafika u Mimari. Koliko vam je to iskustvo pomoglo da razvijete »oko« za prepoznavanje rukopisa i stilova?

– Rad u Mimari, ali i istraživanja u inozemstvu, posebno u pariškom Louvreu, bili su presudni za razvijanje tog »oka«. Louvre ima savršenu dokumentaciju, pa sam tamo često dolazio i proučavao crteže. Jednom sam shvatio da je jedna atribucija pogrešna. Pitao sam što učiniti ako imate drukčije mišljenje, objasnili su mi proceduru i to sam napravio. Od tada je prošlo dvadeset godina, a nitko atribuciju nije promijenio.

Slično iskustvo imao sam i s Metropolitan Museumom u New Yorku. Tamo se čuvao crtež nazvan »Hrvatska prijenosna nargila«, iako je zapravo prikazivao »Turčina s nargilom«. Istraživanjem sam otkrio da je riječ o pripremi za veći crtež u Baltimore Museum of Art, te da se zapravo radi o »Hrvatskom taboru u Balaklavi« na Krimu – što su mi i potvrdili. Povijesni kontekst otkrio je i zašto – tada su Turci s granice Carstva doveli 200-tinjak Hrvata iz Bosne da rade na gradnji pruge za Engleze.

Još jedno slično otkriće veže se uz crtež Giambattiste Tiepola u Metropolitanu, za koji se dugo vjerovalo da prikazuje »Brodolom sv. Pavla na Malti«. No, istraživanja su pokazala da se brodolom zapravo dogodio na Mljetu. Na Malti nikada nije bilo zmija otrovnica, a biblijski zapis jasno kaže da je Pavla ugrizla otrovnica. Tragom književnih izvora Ignjata Đurđevića pronašao sam i grafiku po Tiepolovu crtežu s jasnim natpisom da se radi o plovidbi Jadranom. Takve situacije pokazuju koliko je važno iskustvo, ali i znatiželja i upornost jer ponekad upravo jedan detalj otvara sasvim novu interpretaciju.

Kako pamtite svoje početke u Klovićevim dvorima i koliko se to razlikovalo od kasnijeg rada u Mimari?

– U Klovićevim dvorima u to se vrijeme radilo gotovo poput u tvornici – izložbe su se nizale jedna za drugom, a mi mladi kustosi pisali smo legende i tekstove, koje bi na kraju formalno potpisivali stariji kolege. U tom sustavu zapravo smo bili njihova služba. Bilo je važno odraditi posao i ispuniti rokove, ali je nedostajalo prostora za istinsku kustosku kreativnost i istraživački rad. Tek u Mimari sam dobio priliku u potpunosti se posvetiti onome što me najviše zanimalo – crtežima. Tamo sam mogao raditi ozbiljan, stručni posao, istraživati i graditi zbirku, što me zapravo i odredilo u daljnjoj karijeri.

HRVATSKI LOUVRE

Koliko je izazovno baviti se poslom povjesničara umjetnosti – koje su najveće prepreke, a koje prednosti tog poziva?

– Financijski je to uvijek bio težak posao – plaća je mizerna, a i mirovina kasnije. Ipak, uživao sam u svakom danu. Zahvaljivao sam Bogu što radim s ljepotom, što proučavam djela koja me ispunjavaju. U Mimari smo imali zbirku koja obuhvaća tri tisuće godina umjetnosti i pristup najvažnijim svjetskim časopisima, pa sam neprestano učio, ne samo o crtežima, nego i o slikarstvu i drugim područjima.

Što za vas predstavlja Zbirka Mimara i njezin značaj u širem kontekstu?

– O zbirci su pisane knjige pune poluistina – stvaralo se ozračje da je Mimara skupljao fascikle, a ne umjetnine. No, strani su stručnjaci prepoznavali i potvrđivali vrijedna djela. Naravno, falsifikati postoje u svakom muzeju, ali u cjelini Mimara je stvorio zbirku koja može stajati uz bok najznačajnijima. Na početku su je zvali »hrvatski Louvre«. Treba znati da je Louvre kraljevska zbirka građena stoljećima, s ogromnim sredstvima i često otkupima ili pljačkom. Mimara je, nasuprot tome, bio privatni kolekcionar. Do kapitala je došao nakon što mu je Tito povjerio zadatak povrata umjetnina iz Njemačke poslije Drugog svjetskog rata. Dio toga ostalo mu je kao kapital, pa je kupio dvorac u Salzburgu i otuda gradio zbirku. Zbirka je bila poznata i prije Zagreba – izlagana je u Parizu, primjerice u velikoj izložbi romanike. Neke Bogorodice iz te izložbe kasnije su završile u njegovoj zbirci. Djela su potvrđena na najvažnijim međunarodnim izložbama, a njegovo ime bilo je poznato i njemačkim i austrijskim muzejima, koji su ponekad i sami prodavali radove. Danas se pišu doktorati i otkrivaju novi podaci – primjerice, doktorandica Mirna Međeral otkrila je sve o podrijetlu El Grecove slike iz Mimarine donacije Strossmayerovoj galeriji. Sve to pokazuje koliko je Mimara bio ozbiljan kolekcionar i koliko ovaj posao, iako težak i financijski neisplativ, može biti ispunjavajući jer omogućuje rad s vrhunskim djelima svjetske baštine.

UVJEŽBANO OKO

Digitalne dražbe i online izložbe postale su posebno popularne u pandemijskom razdoblju. Kako gledate na tu digitalnu scenu i može li ona promijeniti način na koji se stvaraju muzejske zbirke?

– Crtež na ekranu nikada nije isto što i uživo, jer tek kad ga držite pred sobom, možete procijeniti njegovu vrijednost. S vremenom se, naravno, oko izvježba – ja sam se možda dva ili tri puta prevario, ali u pravilu su svi radovi koje sam nabavio bili originali i vrijedni. To je proces navikavanja. Ljudi se uvijek iznova čude novim stvarima – kao što su se moji baka i djed, rođeni početkom 20. stoljeća, čudili radiju ili televiziji. Ja sam kao dijete doživio pojavu televizije, a danas svjedočimo digitalnim dražbama, online izložbama i umjetnoj inteligenciji. Civilizacija ide naprijed, u dobrom ili lošem smjeru – ali neumoljivo ide.