OPATIJA Andrea Trinchieri prvi je put stigao u Opatiju kao gost predavač na obveznom godišnjem seminaru Hrvatskog košarkaškog saveza za trenere i trenerice svih seniorskih liga u državi, iako je talijanski trener na Kvarneru daleko od gosta. Trinchieri je kao dijete i mladić ljeta provodio u Rijeci, gdje se, kako kaže, i zaljubio u košarku. Iako nikada nije bio igrač, talijanski je stručnjak nakon godina razvijanja u svojoj domovini došao do najviše razine trenerske karijere u Europi.

Deset sezona trenirao je euroligaške klubove, Pallacanestro Cantù, Bamberg, Bayern München i posljednje dvije sezone Žalgiris, te je u tom razdoblju dva puta proglašen trenerom godine u Serie A, tri je puta bio prvak Njemačke, a prije nekoliko mjeseci se titulom državnoga prvaka okitio i u Litvi sa Žalgirisom.

Doduše, s litavskim klubom nije nastavio suradnju pa je ovoga ljeta imao vremena svratiti u kraj u kojemu je praktički odrastao.

– Moja majka je Riječanka, a baka je iz Kotora. Ovdje sam proveo najbolje godine svojeg života. Do moje 25. godine imali smo vikendicu u Ičićima, bilo je fantastično. Imam osjećaj da se puno toga promijenilo, a opet se ništa nije promijenilo. Ovih dana sam se vozio automobilom po ovome kraju, šetao i prisjećao se djetinjstva – započinje 57-godišnji Andrea Trinchieri na vrlo dobrom hrvatskom jeziku.

U djetinjstvu je od prvog do zadnjeg dana školskih praznika boravio u Rijeci i okolici. I eto, više od 30 godina kasnije, ono što je naučio po Europi došao je prenijeti hrvatskim trenerima u Opatiji.

– Ovdje su mi prenijeli taj košarkaški »virus«. Bile su to osamdesete godine. Išao bih na Trsat na igralište, a tamo su svi pričali o Draženu Petroviću. Samo Dražen i Dražen, a ja gledam tko je taj Dražen. Tada sam se zaljubio u košarku i još sam zaljubljen. Igranje? Ja sam zapravo jako kasno počeo igrati, odnosno probao sam igrati košarku. Mogao sam samo ako je teren bio nizbrdo, ha, ha. Jednostavno, nisam mogao biti igrač, ali sam se tako zaljubio u tu inteligentnu i brzu igru. Onda sam gledao što mogu i probao sam biti trener.

Foto F. ČERNEKA/CREATIVE MEDIA

Miljenik navijača

Ne samo da je probao, nego je na kraju postao iskusno trenersko ime u Euroligi. Iako, početak mu zbog neigranja košarke nije bio lagan. U Milanu je bio i asistent i team menadžer, potom je kao glavni trener Cremonu iz treće uveo u drugu ligu, a 2009. godine je s Verolijem osvojio drugoligaški talijanski kup te je izabran za najboljeg trenera godine u tom rangu.

Zanimljivo, samo godinu dana kasnije osvojio je nagradu za trenera godine u Serie A. Tada je vodio Cantù i tu kreće njegova euroligaška karijera.

– Počeo sam iz devete lige i nitko mi nije pomogao osim te moje zaljubljenosti u košarku. Kada hoćeš, moraš krenuti iz te, kako kažu u Srbiji, beton lige i moraš sam učiti. Uvijek mi je cilj bila samo moja evolucija. To je bio motor koji me gurao. Cantù kao prekretnica? Ne bih rekao da sam imao neku prekretnicu. Svugdje ima dobrih i perspektivnih trenera, a mislim da se ničija karijera ne razvija pošteno.

Ako si velik igrač, imat ćeš puno otvorenih vrata. Meni je to od početka bilo jasno. Plivaš u tom moru i lakše je uzeti nekog takvog jer znaš da on to može. Mi koji nismo igrali, morali smo svaki dan dokazivati da nešto možemo. Već sam 13 godina izvan Italije, a samo četiri godine sam trenirao u prvoj talijanskoj ligi. Tako da ne bih znao reći jesam li se ondje najviše razvio. Na svakom mjestu gdje sam bio nešto sam naučio i na svakom mjestu mi je nešto ostalo. Svaki dan se probudim i jednostavno idem.

Kada je prošle sezone sa Žalgirisom došao u Beograd na gostovanje kod Partizana, dobio je takve ovacije s tribina da je na parketu – zaplakao. Trinchieri je Partizan vodio od 2018. do 2020. godine te je ubrzo postao jedan od omiljenih trenera tamošnjih navijača. Iako, poznat je po tome da u svakom klubu s navijačima stvara posebne odnose.

– Partizan je ipak nešto specifično. Došao sam ondje kao trener koji je već radio u Euroligi, a kod njih je tada bio raspad sistema. Ja sam otišao tamo samo zbog toga što je Partizan za mene značio. Gledao sam ga baš tih godina kada sam odrastao u ovim krajevima. I onda vidiš navijače Partizana… Takvi nigdje ne postoje. Oni te guraju i bodre, bilo »plus 10«, egal ili »minus 20«. Došao sam u Beograd, ekipa je bila lošija, a ono što oni imaju je ta ljubav navijača. Od toga smo krenuli i mislim da me vole jer su shvatili da sam došao samo da ih vratim. I ja sam dao sve od sebe. To je onda ostalo kao kada si nešto istetoviraš.

Prije i nakon Partizana bio je u njemačkim klubovima, Bambergu i Bayernu. Danas su Nijemci aktualni svjetski i europski prvaci. Na spomen Njemačke i EuroBasketa, nije niti čekao pitanje…

– Odgovorit ću vam prije pitanja. Kontaminacija. Nijemci su kontaminirani s igračima iz Afrike, Brazila…, iako su to sve rođeni Nijemci, ali druga generacija. Imaju najbolje uvjete za treniranje, najbolje dvorane i sustav. Riječ je o velikoj zemlji s puno ljudi. I to je dalo rezultat. Košarka tamo neće nikada biti važnija od nogometa. Na deset nogometnih stadiona napravi se jedan košarkaški teren. Ali uvjeti rada su odlični i spajanje s balkanskim trenerima, igračima koji porijeklom dolaze iz različitih dijelova svijeta, to daje rezultat.

Klub ili reprezentacija

Trinchieri je u Bayernu trenirao i Isaaca Bongu, MVP-ja finala nedavno završenog EuroBasketa. Ali istaknuo je jedno drugo ime.

– Najbolji šuter izvan NBA lige bio je u mojem juniorskom programu. To je Andreas Obst. Tada smo ga stavili u prvu momčad i odmah sam rekao da je izvanredan šuter. Daniel Theis je također bio moj igrač, iz Bamberga je otišao u NBA ligu. Na kraju krajeva, što je bila prevaga? Moraš uvijek naći jednu superzvijezdu, a to je Dennis Schröder. Bez njega će Njemačka biti dobra ekipa, ali ne dovoljno dobra. Netko mora nositi odgovornost, ekipu, sve… Schröder ima karakter, puno je dodao mentalno svojoj igri i svojem pristupu. I on je sada glavni igrač te sve NBA i euroligaške zvijezde koje igraju tamo znaju da zadnja lopta ide njemu.

Najveće iznenađenje ipak je bilo rano ispadanje Srbije, glavnog kandidata za zlato uoči početka natjecanja.

– Bilo je neočekivano, ali moramo gledati povijest. Europsko prvenstvo je teško, najteže poslije Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva. Oni su bili fantastični, a naišli su na Finsku koja je taktički bila problematična. Pet bekova, Lauri Markkanen koji s 210 centimetara igra kao bek i sve izdribla. Jedna utakmica i gotova priča.

Neočekivano? Da, ali može se dogoditi. I opet će se dogoditi. Ne volim govoriti o »krivcima« jer što ćemo onda, ubiti ga? Nije se sve poklopilo kako treba. Mislim da neki igrači nisu bili na razini forme koju su imali na SP-u ili Olimpijskim igrama. I to je to.

Trinchieri je trenutno bez trenerskog angažmana. U karijeri je jednom bio izbornik, od početka 2013. do ljeta 2014. godine vodio je Grčku, te od tada nije pobornik toga da u isto vrijeme »miješa« posao glavnog trenera kluba i izbornika reprezentacije.

– Naučio sam da su izbornik i trener kluba dvije različite domene u istom poslu. Iskreno, idem uvijek k tome da budem ili trener kluba ili reprezentacije. Zajedno je to teško, ali sve je moguće. Trenutno sam poslije puno godina zaposlen samo kao tata. Rekli su mi da mogu i ja malo pogurati u tom dijelu. I imaju pravo. Imao sam neke pregovore, ali to nije bilo u pravome trenutku. Sada čak imam više posla nego kao trener. Ovo mi je treći seminar u trećoj zemlji u zadnjih mjesec dana – zaključio je Andrea Trinchieri.