Pomniji pratitelji mogli su čuti ili čitali da je kroz godine znalo biti slabih, pa i kaotičnih živih nastupa jednog od najvećih bendova američke indie rock scene 90-ih Lemonheadsa, čija je jedina konstanta bio i ostao karizmatični, ali problematični frontmen Evan Dando.

Po tom pitanju moglo bi se reći da su domaći poklonici u prosjeku dobro prošli, u tri zagrebačka nastupa, od onog na Jarunu 2008. u okviru zaboravljenog Rokaj festa, preko nastupa 2019. u Tvornici kulture i 2022. u Vintage Industrial Baru, The Lemonheads su stvar odradili profesionalno, tu i tamo čak i nadahnuto. Jednom se moralo dogoditi, skoro pa po zakonu velikih brojeva, da naletimo na mračnu stranu Evana Danda, nekad enfant terriblea rock glazbe, a danas sredovječnog muškarca koji se na loš dan svodi samo na (o)tužnog narkomana s isteklim rokom trajanja.

Kaotični koncert

S tim da bi bilo malo reći da je sinoćnji koncert bio kaotičan. Povod je bio nostalgično-plemenit, turneja je trebala biti slavljenička, uz tridesetu godišnjicu izlaska otpjevati s publikom jedan od najljepših indie rock albuma toga doba „Come on feel..The Lemonheads“, no rezultat je na kraju ispao skoro pa šokantan. U negativnom smislu, nažalost.

Od trenutka kad se Evan Dando popeo na pozornicu i pustio glas, vidjelo se da neće izaći na dobro. Od kad je zaustio „I love you, I do…“ u čudnom izboru uvodne stvari Ramonesa u ovom slučaju skroz prigodnog naziva „Here Today, Gone Tomorrow“, bilo je jasno da mu je glas puknut u potpunosti, od bolesti, ritma turneje, tko zna čega, uglavnom nije bio u fizičkom stanju da otpjeva koncert.

A onda su se prisutni brzo uvjerili da mu je psihičko stanje još gore. Ispadanje iz ritma, nerazumljivo mrmljanje, promašivanje stihova, nesuvislo prangijanje po crnom Gibsonu… Zvučalo je grozno, a izgledalo jadno.

Razbijanje pozornice

Tužeći se konstantno na zvuk i koreći ljude za mix pultom Dandu je vidno padao entuzijazam da završi koncert na iole normalan način. Nije prošlo puno više od pola sata pokušaja da s bendom ili samo uz akustičnu gitaru izvede neke od pjesama iz bogatog kataloga, Dando je nakon bacanja gitare (ipak kontrolirano da je ne razbije), bijes iskalio na klavijaturama koje je opetovanim bacanjem na monitore pokušavao uništiti. To ja pak toliko razbjesnilo basista da je umalo došlo do tuče na pozornici.

Foto Damir Kundić

Dando je još jednom prišao mikrofonu i slabo svjestan stvari oko sebe pokušao nešto još jednom. Na to je na stage došla ženska osoba, valjda menadžerica, i rekla mu da bi sada bilo dosta. Evan Dando, ta čupava gromada od čovjeka, skočila je s pozornice i nestala u mraku prema tour busu u dvorištu Vintagea.

Naprasni prekid koncerta je zapravo bio najbolja stvar sinoć, zaista bi bilo teško još sat vremena slušati mrcvarenje jedne fine glazbene ostavštine i gledati uživo tužnu sliku propalog čovjeka koji svako malo tvrdi da se otresao svojih gadnih ovisničkih demona. U Zagrebu je zorno dokazao da ima istine u onoj staroj uzrečici „jednom džanki, uvijek džanki“.

Kraj Lemonheadsa?

Da Dando danas ima 20 godina i da smo gledali ovo isto, možda bi rekli pod dojmom današnjeg uštogljeno-profesionalnog rock svijeta gdje je glazba samo posao,  gdje glazbenici piju vodu na pozornici, tuže se na dim cigareta, rano liježu i uvijek stižu na vrijeme, da je to onaj pravi, divlji i nepatvoreni rock and roll. Današnji rock jest sterilan u svojoj pojavnosti, ali teško da bi rekli da je Evan Dando sa svojih skoro 60 na leđima u jučerašnjem izdanju bio dašak svježine.

Priličan je broj ljudi sklonih alternativnoj glazbi vagao je u zadnje vrijeme da li otići na Lemonheadse u Savsku ili u Šubićevu do Tvornice kulture gdje su u isto vrijeme svirali post rock bogovi Mogwai, i iščuđavali se kako se moglo dogoditi da u Zagrebu isti dan sviraju dva velika benda koji uvelike dijele publiku. Na kraju, možda i bolje da je ovu tugu i jad u Vintageu vidjelo svega dvjestotinjak okorjelih obožavatelja.

Slom na pozornici kojem smo svjedočili miriši na konačni kraj The Lemonheadsa, ali to bi možda bila preuranjena procjena. Prije svega jer je Evan Dando The Lemonheads, i dok je njega živoga bit će i tog imena. Baš kao što je bilo i The Falla Marka E. Smitha, tog prgavog, uvijek pijanog, neugodnog i genijalnog gada koji je mijenjao postave benda kao čarape nakon što bi se s njima znao i potući na pozornici. Zapravo, gotovo smo sigurni da će se sutra Evan Dando sutra popeti na pozornicu u Parizu gdje je zakazan prvi koncert poslije Zagreba. Možda u sasvim drugačijem izdanju.

Na kraju, The Lemonheads uskoro izdaju novi album, prvi autorski nakon 20 godina. Priča ide dalje. Do smrti. Samo, nakon jučer viđenog u Zagrebu, čini se da to nije neodređeni futur, da čuči iza ćoška.