Instrumentalni noise bend ### (izgovara se pomoću tri udarca u neki predmet) drugim albumom »Osorno« otvara novo poglavlje svog stvaralaštva, u kojemu dosadašnji »zid buke« proširuje sintesajzerima, elektronikom i izraženijom melodioznošću.

Nakon hvaljenog debitantskog albuma »Nasilno« (2022.), koji je završio na gotovo svim relevantnim regionalnim godišnjim listama, novi materijal donosi pomak prema slojevitijem i, kako ga sami opisuju, »noise-pop« zvuku, iako i dalje zadržava prepoznatljivu dozu sirove intenzivnosti.

Album »Osorno« koji će bend ove srijede predstaviti u zagrebačkoj Močvari, nastao je iz radikalno drukčijeg procesa rada: bez unaprijed pripremljenih pjesama, skica ili dogovorenih struktura, bend je ušao u studio i počeo graditi glazbu iz ritma, improvizacije i postupnog zajedničkog oblikovanja ideja. Razgovarali smo s članovima benda Anjom Tkalec, Goranom Nježićem, Svenom Sorićem i Evom Badanjak.

Velika improvizacija

»Osorno« ste stvarali bez unaprijed pripremljenih ideja. Kako je taj proces izgledao iznutra i što vam je donio u odnosu na raniji način rada?

Goran: Raniji način rada bio je puno klasičniji, u smislu da smo kao bend puno vremena provodili na probama, pisali pjesme, uvježbavali ih i onda, kada bismo osjetili da je vrijeme za snimanje, otišli u studio. Takvim smo pristupom bili zadovoljni i nismo osjećali nužno potrebu da na isti način pristupimo drugom albumu.

Usto, s obzirom na to da je Jura u međuvremenu drugi put postao tata, trebao nam je malo drukčiji pristup kako bismo se uspjeli organizirati. Sam proces bio je u potpunosti drukčiji od bilo čega što smo dosad radili i bio je poprilično naopak. Prvo smo u studio ušli Anja i ja te dva dana samo snimali bubnjeve. Postavljali smo bubanj u nešto drukčijim aranžmanima kako bi me odvuklo u drugom smjeru od onoga kako inače sviram u bendu. Djelomično smo dodavali analogne drum sequencere na koje smo potom snimali akustične bubnjeve i svemu smo pristupili tako da radimo »beatove«, a da unaprijed nismo znali nijedan ton, rif ni aranžman pjesme.

Zatim smo pojedinačno preslušavali bubnjeve te zapisivali i snimali ideje koje smo predstavljali jedni drugima i tako lagano počeli stvarati pjesme. Veliku promjenu donio je i dolazak Eve Badanjak iz grupe Žen u bend. Ona je odmah čula više melodija koje bi odgovarale tim ritmovima i to je cijeli proces činilo još zanimljivijim. Synthevi su ovaj put također igrali bitnu ulogu i na neki način još produbili »zid buke« koji volimo generirati.

Koliko je improvizacija bila ključna u nastanku albuma, a koliko se kasnije interveniralo u strukturu pjesama?

Goran: Mislim da je cijeli prvi korak, uključujući i predlaganje prvih ideja i tonova na ritmove, bio velika improvizacija. Kada smo krenuli u konkretno slaganje pjesama i nadosnimavanje nekih elemenata, to je već bilo brušenje strukture i predloženih ideja. To interveniranje je bilo ključno na ovom albumu. Tu je naša basistica Anja koja nas ujedno i snima i miksa, odradila nevjerojatan posao.

Teško mi je zamisliti da bi ovakav proces bio moguć da to nismo mi i da nemamo nju. Ne znam tko bi pristao na to da mu se u režiji sjedi za vratom i predlaže ideje, da stalno sluša: »Daj, reži ovdje ovo i prebaci tamo«, »ajmo nadosnimiti ovo«, »jel’ možemo probat’ ipak drugačije« itd. I tako tjednima, mjesecima.

Noise-pop

Naziv albuma sugerira određenu drskost i odrješitost. Manifestira li se to i u zvuku? U odnosu na »Nasilno«, gdje vidite najveći pomak u zvuku i pristupu?

Goran: Najveći pomak je definitivno taj da smo radili sa synthevima i s drum sequencerima kako bi obogatili zvuk i dodali neočekivanu dimenziju našem zvuku. Ali i melodioznost koja je dosta proizašla iz Evinih afiniteta i načinu kako je pristupila materijalu. Tako da je za nas ovo najradiofoničniji album, ali vjerujem da je i dalje prilično drzak, a i nasilan.

Spominjete »noise-pop« kao jedan od opisa. Što za vas znači taj pojam i gdje vidite granicu između noisea i melodije? Sintovi i elektronika imaju veću ulogu – što vas je potaknulo na to širenje izraza?

Goran: Pojam se pojavio više kao šala, ali u našem mikrokozmosu nije tako daleko od istine. Noise kao pojam mi je toliko širok i težak za interpretiranje. Nama je jako zanimljiva ideja zvučne slike, slojevitosti zvuka u kojoj pojedinačne dionice nekada gotovo da nestanu, ali su opet sastavni dio masivnog zvučnog zida.

Na ovom izdanju možda prvi put imamo jako jasnu distinkciju između toga i melodije, što iznenađujuće dobro funkcionira i jako nam je zanimljivo istraživati tu formu. Melodije nestaju u toj buci pa isplivaju van i nađu se u prvom planu pa opet nestanu. Definitivno novo za nas, ali nam je leglo jako prirodno.

Je li DIY pristup danas izbor ili nužnost na nezavisnoj sceni?

Eva: Nama je izbor nezavisna scena, a DIY je princip po kojem ona funkcionira. Stvarno ne znam bend koji je s naše scene, a da radi nešto drugačije, ako netko i ne bukira gigove sam/a onda je umrežen/a s drugima kolegama koji to rade. Većina glazbenica/ka sami vode svoje društvene mreže ili ako trebaju neku uslugu, angažiraju nekoga sa scene, sve se događa unutar zajednice.

Imerzivni koncerti

Strobosvjetla i »zid buke« su važan dio vašeg live nastupa. Koliko razmišljate o iskustvu publike kao cjelini?

Anja: Kad god imamo priliku, nastojimo, uz kupanje bukom, našu publiku malo i oslijepiti. Mislim da time slušač ipak ima neko drukčije iskustvo od tipičnih koncerata. Bučni, repetitivni rifovi i beatovi koji izlaze sa stagea u magli i s povremenim strobosvjetlima koji ponekad naglase dio u pjesmi čine formu koja nam najviše odgovara uz našu glazbu i formu koju naša publika sad već i očekuje.

Priliku za ovo iskustvo imat ćete i 3. lipnja u Močvari kada ćemo imati promociju novog albuma uz dosta dobar lineup popratnih izvođača. Kako mi to uvijek volimo proslaviti uz naše prijatelje, event će nam dodatno uveličati Tidal Pull, Ika, Denis Katanec, ŽASU, Ponor, Eleven i Doxia.

Goran: Ono što smatramo dosta važnim je da koncert bude što imerzivniji. Nastojimo eliminirati sve nepotrebne elemente za vrijeme trajanja koncerta. Ne komuniciramo međusobno, nema mikrofona na pozornici za komunikaciju s publikom i nema tišine između pjesama, uvijek se tu provlači neki feedback, rep nekog tona, činele ili slično i iz te buke se samo uđe u sljedeću pjesmu.

Često čujemo reakciju publike tek na samom kraju koncerta kada prvi put stvarno sve stane. Tu je prije, a i danas, povremeno igrao veliku ulogu Hrvoje Spudić koji je radio live VJ-ing s dva 16-milimetarska filmska projektora te bi u pravom vremenu intervenirao na samu vrpcu i manipulirao njome kroz grebanje, paljenje i slično.

Volimo izazove

Snimali ste i nastupali na napuštenim i industrijskim lokacijama – što vam takvi prostori daju što klasični klubovi ne mogu?

Anja: Probleme, ali nazovimo to izazovima. Za svako izdanje ili koncert nastojimo napraviti nešto malo drukčije, bio to nastup na krovu zgrade, u WC-u Medike ili snimanje u napuštenim zgradama i kinima. Povremeno si volimo zadati takav izazov i vidjeti što će se na kraju dogoditi i kako će stvari ispasti. U ovom bendu ne treba ni u šali predlagati sulude stvari jer je velika vjerojatnost da će svi odmah nagnuti prema tome i onda nas eto kako plovimo Kupom i podvodnim mikrofonima snimamo cijeli koncert… Ovo se srećom još nije ostvarilo.

Kako vidite regionalnu nezavisnu scenu danas – ima li dovoljno prostora za eksperimentalnu glazbu? Osjećate li se dijelom neke šire scene?

Eva: Uvijek ima prostora za sve, scena se širi i to je dobro, kao da se događa neki procvat, puno izdanja, novih i starih projekata, ljudi su očito dosta inspirirani i dovoljno slobodni da se izraze. Osobno osjećam zahvalnost što sam dio.