Europski parlament je ovih dana usvojio nova pravila kojima želi stati na kraj dvama rastućim ekološkim problemima – otpadu od hrane i tekstilnom otpadu. Odobrena direktiva najveći naglasak stavlja na smanjenje otpada od hrane i donosi obvezujuće ciljeve i nove mehanizme koji bi trebali promijeniti način na koji europski potrošači, trgovci i proizvođači postupaju s resursima.

Poticati doniranje

Riječ je o području koje je posljednjih godina poprimilo zabrinjavajuće razmjere: prema podacima Europske komisije, svake godine u EU nastane gotovo 60 milijuna tona otpada od hrane (132 kg po osobi) i 12,6 milijuna tona tekstilnog otpada. Samo odjeća i obuća čine 5,2 milijuna tona otpada, što je oko 12 kilograma otpada po osobi godišnje. Procjenjuje se da se manje od jedan posto cjelokupnog tekstila u svijetu reciklira u nove proizvode.

Prema novim pravilima, države članice Europske unije moraju do kraja 2030. smanjiti otpad za 10 posto u fazama proizvodnje i prerade, te za 30 posto u maloprodaji, ugostiteljstvu i kućanstvima u odnosu na razdoblje od 2021. do 2023. Donositelj direktive smatra da cilj nije tek kozmetički jer ako se ona uspješno provede, do kraja desetljeća EU bi mogla spriječiti bacanje milijuna tona hrane godišnje. Posebno je naglašena obveza država članica da omoguće donaciju neprodane, ali još uvijek sigurne i jestive hrane. Time se pokušava ispraviti apsurdna situacija u kojoj se proizvodi bacaju zbog estetskih manjkavosti, rokova »najbolje upotrijebiti do« ili jednostavno viška zaliha.

Neke organizacije, međutim, upozoravaju da su ciljevi nedovoljno ambiciozni jer su Ujedinjeni narodi postavili globalni cilj smanjenja otpada od hrane za 50 posto u cijelom opskrbnom lancu. Stoga se od Europske unije traži da pokaže više liderstva, a da se ne zadovolji minimumom.

Druga se ključna novost tiče tekstilnog otpada, područja u kojem je brza moda posljednjih godina postala simbol neodržive potrošnje. Odjeća, obuća, posteljina i kućni tekstil ubuduće će ulaziti u sustave proširene odgovornosti proizvođača (EPR). To znači da brendovi i trgovci koji stavljaju tekstil na tržište – bilo u fizičkim trgovinama, bilo putem interneta – moraju pokrivati troškove prikupljanja, sortiranja i recikliranja.

Brza moda postala je simbol neodržive potrošnje / Foto BRUNO JOBST

Sheme EPR-a moraju biti uspostavljene najkasnije 30 mjeseci nakon stupanja direktive na snagu, dok mikropoduzeća dobivaju dodatnih godinu dana za prilagodbu. Zanimljivo je i da se pravila odnose na sve proizvođače, bez obzira na to sjedi li im tvrtka unutar ili izvan EU-a, što znači da će i azijski divovi e-trgovine koji preplavljuju europsko tržište jeftinom odjećom morati sudjelovati u sustavu.

Države članice moći će kod određivanja financijskih doprinosa dodatno uzeti u obzir »ultra-fast fashion« poslovne modele, čime bi najjeftiniji i najbrže izmjenjivi tekstil mogao postati skuplji za proizvođače, a posljedično i za potrošače.

Dok jedni pozdravljaju nova pravila kao veliki iskorak, drugi upozoravaju da direktiva ostavlja mnogo prostora za »mlaku« provedbu. Kritičari ističu da su ciljevi u segmentu hrane preniski, a da u dijelu koji se odnosi na tekstil nedostaju konkretni obvezujući ciljevi za recikliranje ili ponovnu upotrebu.

Realni kompromis

S druge strane, zastupnici koji su podržali prijedlog tvrde da je riječ o »najrealnijem kompromisu« kojim se osigurava da pravila ne ostanu mrtvo slovo na papiru. Prema njihovom tumačenju, smanjenje od 30 posto otpada u domaćinstvima i ugostiteljstvu do 2030. zahtijevat će ozbiljne kampanje, ulaganja u infrastrukturu i promjene u ponašanju potrošača.

Sljedeći je korak da odobrena direktiva ide na potpisivanje u Vijeće EU-a, a potom i u Službeni list. Države članice imat će rok od 20 mjeseci da nova pravila pretoče u nacionalne zakone.

Za potrošače to može značiti više mogućnosti doniranja i kupnje »spašene« hrane po nižim cijenama, ali i skuplju, ili barem transparentnije obračunatu odjeću. Za proizvođače, pak, obvezu planiranja »drugog života« svojih proizvoda i troškovnu odgovornost koja se do sada prečesto prebacivala na javne sustave gospodarenja otpadom.

Činjenica da EU prvi put istodobno obuhvaća i prehrambeni i tekstilni otpad pokazuje orijentaciju prelaska s linearne ekonomije »uzmi-proizvedi-baci« prema kružnom modelu u kojem proizvođači i potrošači dijele odgovornost.

Otpad od hrane proizvodi velike emisije štetnih plinova / Foto PIXABAY

Europa ovime šalje poruku da je vrijeme bacanja prošlo. Sada slijedi puno teži posao – osigurati da pravila zažive u praksi, u svakoj trgovini, tvornici i kuhinji diljem kontinenta.

Tvrtka Dukat, hrvatski proizvođač mliječnih proizvoda, provela je u suradnji s agencijom za istraživanje tržišta Improve Research & Analytics, a u sklopu projekta »Hrana se ne baca« nacionalno istraživanje o utjecaju bacanja hrane na klimatske promjene. Rezultati istraživanja su pokazali da gotovo dvije trećine hrvatskih građana baca hranu, a više od milijun ljudi u Hrvatskoj to čini redovito, bacajući je jednom tjedno ili češće. Time izravno doprinose emisijama stakleničkih plinova koje ubrzavaju globalno zagrijavanje i izazivaju klimatske promjene. Naime, kada hrana završi na odlagalištu, truljenjem hrane u anaerobnim uvjetima stvaraju se staklenički plinovi od kojih je posebno opasan metan, staklenički plin koji 25 puta snažnije zagrijava atmosferu od CO2. Procjenjuje se da je bacanje hrane odgovorno za 8 do 10 posto svih globalnih emisija stakleničkih plinova. Bacanjem se tako ne gube samo hrana i resursi uloženi u njezinu proizvodnju kao što su voda, energija, zemljište, ljudski rad i drugo, već se izravno ubrzava globalno zatopljenje koje dovodi do klimatskih promjena i ekstrema kojima sve češće svjedočimo.

Sustavna rješenja

Rezultati istraživanja također ukazuju da je 74 posto građana svjesno klimatskih promjena i utjecaja ljudskih aktivnosti na njih. Ipak, samo njih 39 posto zna objasniti utjecaj bacanja hrane na klimatske promjene, a samo pet5 posto građana percipira bacanje hrane kao ekološki problem. Nadalje, 66 posto građana zabrinuto je zbog problema bacanja hrane, a iznenađuje i podatak da, kao glavni razlog bacanja hrane čak 64 posto građana navodi preveliku količinu pripremljene hrane.

Unatoč zabrinutosti hrvatska kućanstva prednjače po bacanju hrane u odnosu na prosjek Europske unije. Najčešće, 63 posto, se bacaju ostaci od pripremljene hrane, u 43 posto slučajeva je to kruh i pecivo, u 26 posto voće i 22 posto povrće. Najmanje se baca riba, u jedan posto slučajeva, svježe meso u tri posto, riža četiri i u šest posto jaja i zamrznuta hrana iz hladnjaka.

Najviše hranu baca generacija Z (osobe u dobi od 15 do 29 godina) a najmanje generacija X (dob od 45 do 65 godina). Teritorijalno najviše hrane, 72 posto, bacaju građani u Zagrebu i okolici dok u ostalim većim gradovima je to 69 posto. Kućanstva sa četiri i više članova hranu bacaju u 32 posto slučajeva, a kućanstva s djecom u 27 posto slučajeva.

Meteorologinja i stručnjakinja za klimatske politike Dunja Mazzocco Drvar smatra da je nužna sustavna edukacija građana, osobito mlađih generacija, kako bi shvatili da otpad od hrane proizvodi više emisija štetnih plinova od primjerice zračnog i pomorskog transporta.

Da je klimatska kriza već u zoni između žutog i crvenog alarma, uvjeren je atmosferski fizičar dr. Branko Grisogono.

– Globalno se čini premalo, dok Hrvatska trpi posljedice poput suša i rasta razine mora. Rješenja moraju biti sustavna: od obrazovanja i regulacije do proizvodnje hrane i energije, jer je energetika u središtu klimatskih promjena. Što dulje odgađamo odlučno djelovanje, to će rješenja biti teža i skuplja, zaključuje Grisogono.

Svake se godine u svijetu baci gotovo 1,3 milijarde tona hrane. To je trećina ukupne količine hrane proizvedene za ljudsku potrošnju koja postaje otpad.