Veličanstvenim turnirom posvećenom Floriju Burburanu, jednom od najznačajnijh hrvatskih sportaša svih vremena, inače rodom iz Dragozetića, u Cresu je nedavno radost sporta povezanih s vodom, odnosno morem, podijelilo više od stotinu sportaša. Zahvaljujući agilnosti njegovog sina Davida Burburana, iznimnog vaterpolista, kasnije izbornika mlađih hrvatskih vaterpolskih selekcija, danas čelnog čovjeka Sportskih igara mladih, i njegovog brata Viktora, svojedobno također odličnog vaterpolista, u Cresu se okupila uistinu iznimna sportska ekipa.

Plivalo se dionice prilagođene za razne uzraste, nadmetali su se vaterpolisti, uživali su gledatelji, zbog turnira posvećenog Floriju u Cres je doputovalo i mnogo posjetitelja. I opet, kao i mnogo puta do sada, moglo se čuti isto: očigledno je kako na Cresu, baš kao i na ostalim kvarnerskim otocima, postoji niz osoba koje u sebi nose talent, sportski gen usmjeren na vodene sportove. Vratimo li se nevelikim Dragozetićima, jako lijepu karijeru vaterpolista ostvaruju i Floriovi unuci, Davidovi sinovi Gabrijel i Noa, a tko zna koliko je još djece na Cresu koja bi, u adekvatnim uvjetima, iskazala značajan talent i izgradila sportsku karijeru sve do reprezentativnih visina. Tko zna jer – bazena nema. I ne samo da ga nema u Cresu, što je donekle možda i razumljivo s obzirom na nevelik broj od 2,7 tisuća stanovnika, nego zatvorenih bazena olimpijskih dimenzija nema ni u jednom kvarnerskom otočnom gradu.

Punjenje kapaciteta izvan glavne sezone

Stanje opće sportske infrastrukture na otocima nije loše kad su u pitanju bazne sportske dvorane, mada ne i one ambicioznije, poput porečke Žatike, koje bi mogle ugošćavati značajne sajmove, kongrese i sportske priredbe međunarodnog karaktera. Otvorena igrališta, pa i ona nogometna standardnih veličina, poprilično skupa za održavanje, nisu rijetkost, dok je stanje sa zatvorenim bazenima namijenjenim sportskom razvoju mladih i rekreaciji ostalog stanovništva na – zabrinjavajućem nivou. Dio jačih turističkih centara poput Malog Lošinja i Raba ima bazene u sklopu hotelskih kuća, no tu je prvenstveno riječ o dimenzijama neadekvatnim za sportske susrete. S obzirom na intenciju ravnomjernog opterećenja turističke godine, izostanak komunalnih bazena je tim čudniji jer upravo takva infrastruktura može značajno pomoći u punjenju kapaciteta u inače »najsušnijim« mjesecima, onima s početka godine pa sve do Uskrsa. Razvijena sportska infrastruktura je jako važna za privlačenje jakih sportskih klubova na zimske pripreme, kao i sportaša rekreativaca koji u tom dijelu godine imaju svoje susrete, što je vrlo dohodovna djelatnost.

Zbog svega toga, zbunjujuće djeluje izostanak povezivanja jedinica lokalne samouprave i velikih hotelskih kuća koje bi u tome pronašle zajednički interes. Dakako, u čitavoj su priči jako važne karike i županije, u konkretnom slučaju Primorsko-goranska, kao i sama država, a nije isključeno da bi se određeni stupanj kooperativnosti mogao postići i EU fondovima. Zbog čega je situacija takva? Uputili smo pitanja čelnim ljudima gradova kvarnerskih otoka, do zaključenja priloga javili su nam se creski i krčki gradonačelnici Marin Gregorović i Darijo Vasilić. Budu li se u dogledno vrijeme javili ostali, nastavit ćemo analizu problematike. Sa željom ostvarenja pomaka, izgradnje bazena na otocima.

Krenemo li s Cresom, već smo izložili sliku zainteresiranost, ali ne i brojčane podloge stanovništva koja bi govorila ne samo u prilog izgradnje, nego i održavanja jednog takvog bazena. Problem Cresa je tim izraženiji jer ga od Rijeke dijeli skoro 70 kilometra ceste i transfer trajektom, odnosno do Malog Lošinja 55 kilometara. Iako bi možda bila optimalna izgradnja bazena na »pola puta« između ova dva otočna grada, ona je istovremeno jako nepraktična, ma i nelogična. Ono što također govori u prilog izgradnje bazena u otočnim gradovima je činjenica da onaj u Delnicama, one pak broje šest tisuća stanovnika, odlično posluje, pa i s korisnicima iz Rijeke – svojedobno, prije izgradnje modernog bazenskog kompleksa na Kantridi, iz nje su na satove plivanja, odnosno upoznavanja s vodenim sportovima, putovala i djeca vrtićke te školske dobi. Za izostanak komunalnog bazena u Malom Lošinju skoro da nema ni jednog izgovora. Jedan od najznačajnijih turističkih središta Jadrana fokusiran na cjelogodišnje poslovanje, najveći hrvatski otočni grad, sredina s dobrom demografskom slikom, s razvijenim osnovnim i srednjoškolskim sustavima, kao i područje koje je kroz povijest imalo niz dobrih sportaša, bazen bi moralo imati već godinama. Ali ga nema.

Škole plivanja – u moru

Prelaskom na otok Krk dolazimo u jednu od najrazvijenijih turističkih sredina Hrvatske. S obzirom na to da Primorsko-goranska županija figurira kao jedna od tri najjače u Hrvatskoj, posebno kad je u pitanju turistički promet sa strancima, vrlo je indikativan podatak da Krk ostvaruje čak trećinu njezinog prometa. Dakle – moćna priča visokog standarda. Demografski u pozitivi, jako privlačna za doseljavanje mladih obitelji, a opet – sportska infrastruktura zadovoljava samo osnovne potrebe. Nije problem ni broj stanovnika – otok Krk ih ima kao čitav Gorski kotar, a kad smo već kod Krka, još jedan apsurd.

Riječ je naime o otoku koji ima na tisuće privatnih bazena. Broj vila s bazenima se ekstremno namnožio, a znamo li da je nemoguće imati bazen, a da se na njegovo održavanje godišnje ne potroši najmanje oko tisuću eura, dolazimo do višemilijunskih iznosa koje privatni iznajmljivači izdvajaju samo za održavanje bazena. Prema nekim proračunima, vrlo »srednjim«, samo se na Krku za izgradnju bazena potrošilo, riječ je dakle opet o »privatnom« novcu, oko 100 milijuna eura. Pa zar smo kao zajednica, kao zbir jedinica lokalne samouprave kojih je na Krku sedam, toliko nemoćni i siromašni da se ne može izgraditi ni jedan pravi, veliki komunalni bazen koji bi koristili sportaši i rekreativci, dok s druge strane »privatnici« mogu izdvojiti desetke milijuna eura za istu namjenu? Odgovor na to pitanje čekamo, pa i ne samo od gradonačelnika Krka, nego i od državnih razvojnih agencija ili Županije.

Sportski gledano, Rab je sredina razvijenijih sportova, pa tako i onih povezanih s morem i vodom. Tijekom ljeta djeluje jaka Plivačka liga, dok Triatlon klub Rab ide u red jačih takvih klubova na nacionalnoj razini. Napomenuli smo i u uvodu kako se dio bazenskih aktivnosti može ostvarivati korištenjem onih u hotelima, no to je u svakom slučaju nedovoljno. Kolika je potreba za sportskim bazenom pokazala je i škola plivanja koju provodi Primorsko-goranska županija, a koja se u zadanom roku, u lipnju prije završetka školske godine, u Rabu nije mogla odvijati jer aktivnosti na moru to nisu dozvoljavale. Sve se moralo preseliti prema početku školske godine što je u izvjesnoj mjeri narušilo samu bit akcije učenja plivanja prema poznatim disciplinama. Transport učenika na takvu aktivnost u Rijeku ili Delnice bio bi prenaporan, pa i ne baš financijski povoljan, na kraju krajeva i nelogičan, skoro pa i besmislen.

Dislocirana Novalja

Za kraj – Novalja. S obzirom na broj stanovnika – ona ih broji 3,6 tisuća – i činjenicu da je riječ o otočnom gradu, sportski jako razvijena sredina. K tome, riječ je o aktualnom Europskom gradu sporta, kao i, u turističkom smislu, gradu koji jako puno izvansezonske ponude ostvaruje putem sporta. I Novalja je dislocirana – do Zadra je 80 kilometara – pa je nemoguće djecu voziti na treninge jer bi to u jednom gušćem rasporedu, primjerice dvadesetak puta mjesečno, iziskivalo pravo bogatstvo: 3,2 tisuće kilometra, 300 eura samo za gorivo. I Novalja ima bazensku turističku infrastrukturu, pa i hotelsku, ali ona je za razvoj baznog sporta i rekreacije nefunkcionalna. Ovdje imamo i jedan zanimljivi raritet, zatvoreni bazen u Novalji je u hotelu Olea, u vlasništvu tvrtke aktualnog primorsko-goranskog župana Ivice Lukanovića, što je itekako dobra pojedinost kako bi se problematika brže izgradnje komunalne bazenske infrastrukture čim prije pokrenula. Primjerice putem institucije Kolegija župana Hrvatske zajednice županija.

U problematici koju ovim tekstom elaboriramo jako se često ističe fraza kako su »bazeni skupi za izgradnju i održavanje«. Moramo priznati da nas zbunjuje taj toliko često korišteni faktor skupoće. Kvarnerski otoci su sredine koje zahvaljujući turizmu »okreću« doslovno milijarde eura prometa. Pa zar je moguće da se u svemu tome ne može pronaći dio koji bi napravio značajni iskorak u sportskoj infrastrukturi? Zbog čega je investiranje u zdravlje djece, pa i svih ostalih stanovnika, u njihovu sportsku realizaciju, u radost organizacije međunarodnih susreta i turnira, ligaška natjecanja ili vrlo dohodovne pripreme profesionalnih sportaša – uvijek preskupo? Bilo bi lijepo da nas skora budućnost razuvjeri, da nam kaže – ne, ulaganje u ljude najkorisnija je i najpovoljnija investicija. I to s – najvećim povratom vrijednosti.

David Burburan: Velika zainteresiranost djece za bavljenje sportovima na vodi

O potrebi razvoja sportske infrastrukture na otocima razgovarali smo i s Davidom Burburanom, sjajnim sportašem i jednim od najznačajnijih hrvatskih vaterpolskih pedagoga. To što su mu geni s otoka Cresa, tim bolje jer mu je problematika života na njima puno bliža.

– Za razvoj sportaša je jako važna motorika koja je kod djece na otocima iznimno kvalitetno naglašena. Samim time bolji su »predložak« u formiranju kvalitetnih igrača. Kad pak govorimo o talentima, danas u Cresu imamo jednog Ivana Sudulića, član je U16 vaterpolske reprezentacije s kojom je na nedavnom Europskom prvenstvu osvojio četvrto mjesto, a siguran sam da bi uz adekvatne uvjete creska scena bila bogatija za još niz mladih plivača i vaterpolista. Oduševila me i slika koju sam vidio u Cresu prije našeg memorijalnog turnira. Postavilo se golove, vaterpolsko igralište koje je neprestano bilo puno djece. I ako nisu imali vaterpolsku loptu, nije bilo prepreke igrati i s nogometnom. Predivna slika velike zainteresiranosti djece za bavljenje sportovima na vodi. Koja k tome jako govori u prilog šire izgradnje sportskih, komunalnih bazena.

Na neki način mislim da smo došli do točke razvoja u kojoj su bazeni postali poput sportskih dvorana. Nekad su one bile rijetkost, da bi ih danas imalo svako veće mjesto. Vjerujem da je vrijeme da se krene u jedan takav proces i s bazenima. Ne samo da su oni prijeka potreba u sportskom razvoju djevojčica i dječaka, iznimno su korisni i uopće u oblikovanju zdravog, pravilno razvijenog tijela.

S druge strane imate i veliku populaciju rekreativaca kojima su bazeni također od velike koristi. Nema te rekreacije koja je toliko blagotvorna na očuvanju funkcije tijela, baš kao što nema boljeg od bazena u rehabilitacijskom procesu ljudi, posebno onih starije dobi koji su recimo podložniji ortopedskim zahvatima. Najbolji primjer za to vam je bazen na Kantridi koji je čitav dan »u pogonu«.Govorimo li o otocima, bazeni su tim potrebniji jer nije moguće »skoknuti« do susjednog grada gdje se eventualno nalazi bazen, jasan je Burburan.

Vaterpolo na Lošinju

Uz Cresana Ivana Sudulića, vaterpolske reprezentativke s kvarnerskih otoka su Lošinjanke, sestre Gabriela i Aurora Stipanov. Starija Aurora je kao članica seniorske nacionalne vrste nedavno nastupila na Prvenstvu svijeta održanom u Singapuru, kao i na onom U20 koje se malo za tim igralo u Brazilu. Mlađa Gabriela je pak članica hrvatske reprezentacije U18 te je s njim nastupila na europskom prvenstvu na Malti. Koliko bi takvih sestara Stipanov bilo ne samo s Lošinja, u ženskoj i muškoj konkurenciji, nego i ostalih kvarnerskih otoka, kad bi postojali zatvoreni bazeni? Vaterpolski klub Lošinj inače djeluje već četvrt stoljeća, igrački isključivo u ljetnim, morskim turnusima, dok se zimi kondicija održava u neadekvatnim hotelskim bazenima. Godinama postoji i inicijativa za natkrivanjem bazena na Čikatu – koju dakako kad se povede rasprava svi »podržavaju« pa je pravo čudo kako se uz toliku podršku još nije realizirala.

– Svjesni smo da sama izgradnja zatvorenog bazena možda i nije nešto toliko skupo da bi bilo neostvarivo, ali jest njegovo održavanje. Vjerovati da ga može održavati samo Grad za potrebe sportaša i rekreativaca čista je utopija. Ali kad govorimo o Malom Lošinju, govorimo o interakciji visokorazvijene turističke privrede koja za takvim nečim itekako iskazuje zanimanje, tako da se njegova izgradnja ističe kao vrlo korisna investicija. Naša današnja realnost je natkrivanje bazena u Aquaparku, uostalom u današnjim planovima ni ne postoji lokacija na kojoj bi se gradio nekakav bazenski kompleks, pojašnjava nam Sanjin Banac, predsjednik VK-a Lošinj.

Iako je to manje poznato, na Lošinju su gostovale istinske vaterpolske institucije iz niza država koje su redom iskazivale želju za duljim boravkom na Lošinju. Jednako tako kao dio integralnih priprema nogometnih klubova ističe se potreba za bazenima koji nisu hotelskih dimenzija, nego onih adekvatnih sportskim natjecanjima.

– Lošinj je automobilska destinacija jako blizu niza država srednje Europe. Imamo fantastičnu klimu koja je za sportske pripreme jako privlačna zimi. Imamo dakle i jako dobre hotele s cjelogodišnjim poslovanjem, imamo skoro sve komparativne prednosti u koje bi se savršeno uklopio i bazen. Ali njega, ni sam više ne znam zašto, nemamo, zaključio je Banac.

Inače, žalostan je podatak kako na kvarnerskim otocima diskontinuirano djeluje svega nekoliko vaterpolskih klubova. VK Lošinj je konstanta, za mlađe uzraste djeluje VK Palada u Njivicama, ligaški aktivan više nije rapski Felix Arba, vaterpolo se organizirano pojavljivao u Banjolu i Barbatu – VK Dolin. Ma i razumljivo – nemoguće je igrati nogomet bez golova, košarku bez koševa, odbojku bez mreže – vaterpolo, govorimo dakle o ozbiljnom cjelogodišnjem radu, bez bazena.

Potrebu za bazenom moraju prepoznati sve institucije

U Gradu Krku trenutno gradimo dvije male dvorane za borilačke sportove i raspolažemo velikom dvoranom u srednjoj školi »Hrvatski kralj Zvonimir«, košarkaškom dvoranom u osnovnoj školi »Fran Krsto Frankopan«, malom dvoranom u srednjoj školi i malom dvoranom u područnoj školi Vrh. Uz to, predan je zahtjev na temelju idejnog projekta za veliku gradsku dvoranu na sportskom centru »Josip Pepi Uravić«, na kojem se nalaze i dva standardna nogometna terena i zatvoreno boćalište. Ove godine smo otvorili bike park, obnovili activity centar i otvorili igralište za mali nogomet, košarku i odbojku na otvorenom. U urbanističkom planu grada Krka planirana je lokacija za izgradnju zatvorenog bazena za plivanje i vaterpolo 25×33 metra. Pokušali smo realizirati projekt kroz model javno-privatnog partnerstva, ali nije bilo dovoljno interesa u privatnom sektoru, a EU fondovi do sada nisu otvorili mogućnost financiranja takvih objekata, istaknuo nam je Darijo Vasilić, gradonačelnik Krka.

Na sličnom tragu je i Marin Gregorović, gradonačelnik Cresa, grada koji itekako prepoznaje potrebe svojih sportaša te ih u okviru svojih mogućnosti i financira.

– Lokacijski imamo predviđen prostor, nedaleko nogometnog igrališta u koji se uklapaju sportska dvorana i zatvoreni bazen. Dakako, izgraditi bazen bez da imate poznate izvore financiranja njegovog održavanja nema nikakve ekonomske opravdanosti. Zatvoreni bazen trebamo doživljavati ne samo kao nužnu potrebu sportaša, nego i kao dodanu vrijednost životu stanovnika koji bi ga koristili u rekreativne i rehabilitacijske svrhe. Vrlo konkretno, potrebu za takvim sadržajem moraju prepoznati sve institucije, ne samo jedinice lokalne samouprave, nego i županije, kao i sama država. Studija održivosti morala bi sadržavati sve te komponente, dakako i uz komercijalno uključenje turističke privrede, da bismo nakon toga mogli doći i do te točke, do izgradnje bazena i njegovog nesmetanog korištenja, naglasio je Gregorović.