Europska unija nastala je kao projekt mira, ponajprije temeljen na ekonomskoj povezanosti Francuske i Njemačke, dviju povijesno zaraćenih, ali u poslijeratnom razdoblju osnaženih europskih sila. Međutim, njezin ključni temelj bila je ideja države blagostanja (welfare state), koja je osigurala ekonomski i socijalni napredak zemalja zapadne Europe tijekom druge polovine 20. stoljeća te političku stabilnost, kaže doc. dr. sc. Jadranka Polović, politologinja s Međunarodnog sveučilišta Libertas.

Kriza legitimiteta

– Devedesete godine, osobito nakon potpisivanja Ugovora iz Maastrichta, bile su razdoblje iznimnog rasta, optimizma, jačanja socijalnih vrijednosti te svijesti o važnosti ljudskih prava i sloboda. Ipak, s vremenom se EU transformirao u financijski neoliberalni projekt, stvarajući vlastitu oligarhiju koja ju je uvukla u niz kolonijalnih sukoba na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, što je na kraju kulminiralo ratom u Ukrajini.

Unija nije uspjela u provedbi svojih ključnih politika, osobito zajedničke vanjske i sigurnosne politike, što je dovelo do brojnih kriza, ponajprije migrantske, a sigurnosna pitanja izbila su u prvi plan europske političke agende. Profesor David Betz s King’sCollegea u dvama značajnim esejima objavljenim 2023. i 2025. pod naslovom Civil War Comes to the West upozorio je da su zemlje zapadne Europe pred ozbiljnim unutarnjim turbulencijama, pa i potencijalnim građanskim sukobima. U Ujedinjenom Kraljevstvu svjedočimo gotovo viktorijanskom siromaštvu, dok ozbiljna gospodarska i društvena kriza pogađa Njemačku, Francusku, Belgiju, Švedsku i druge europske zemlje.

O tim i sličnim izazovima kolegica Sanja Vujačić i ja pisale smo u knjizi Geopolitika 21. stoljeća, upozoravajući na duboku socijalnu krizu, ekstremne društvene nejednakosti, porast nesigurnosti, posthumanističke trendove i sve izraženije geopolitičke napetosti koje pratimo još od 2017. godine. Sve to upozorava na krizu legitimiteta i marginalizaciju EU-a u globalnim i međunarodnim odnosima.

Je li EU zapravo nezavršen projekt? Drugim riječima, koliko ga je unazadio, stavio u probleme, pa čak i doveo u pitanje opstanka prvo Brexit, zatim COVID i konačno aktualni ukrajinski rat?

– Govor Ursule von der Leyen u srijedu, predstavljen kao asertivna procjena stanja Unije, bio je u stvarnosti blijed pokušaj političkog samoodržanja, retorička kulisa iza koje se krije potpuni gubitak kredibilnosti. U političkoj defenzivi zbog sramotnog trgovinskog ustupka Trumpovoj administraciji i mogućim glasovanjem o nepovjerenju, predsjednica Europske komisije pokušava cijeloj Europi nametnuti narativ sukoba s Rusijom, prikrivajući činjenicu da Unija rapidno gubi kompas. Nadalje, EU koji je nastao na ideji mira, sada pod vodstvom birokrata bez vizije koketira s trgovinskim ratom protiv Kine i Indije. Ako se Bruxelles povede za američkom strategijom i uvede sekundarne sankcije, rezultat će biti devastirajući – gubitak kineskog partnerstva, propuštena prilika za prodor na indijsko tržište, i konačno pretvaranje EU-a u koloniju SAD-a, bez stvarne kontrole nad trgovinom, industrijom i tehnologijom.

Europska komisija, koja nas godinama bombardira praznim frazama o »strateškoj autonomiji«, sada se nalazi pred posljednjom prilikom. Sve to neće pridonijeti ni na koji način rješenju ukrajinskog pitanja. Rat u koji srljaju doslovno će ih pomesti, jer su ulice zapadnoeuropskih gradova već prepune bijesnih građana. Ključno pitanje više nije kako se pozicionirati u globalnoj areni jer smo tu već marginalizirani, već hoće li EU uopće imati snage misliti svojom glavom, ili će, bez otpora, prigrliti ulogu poslušnog vazala. Naime, ponašanje europskih lidera, uključujući i von der Leyenovu, otkriva duboku nesposobnost za racionalno i samostalno odlučivanje. Ukrajinska kriza, u tom kontekstu, postaje tek još jedno sredstvo za produbljivanje ovisnosti, a ne za rješenje.

Strateška dezorijentacija

Koji su danas glavni problemi vanjske politike Europske unije?

– Zajednička vanjska politika Europske unije, nominalno jedan od temelja njezine integracije, u praksi je njezina najdublja slabost – kronično nekoordinirana, strateški dezorijentirana i politički podređena. Dok Europa gori na dvije fronte – u Ukrajini i na Bliskom istoku – EU ne nudi nikakvu stvarnu mirovnu inicijativu. Umjesto diplomacije Bruxelles nudi konfuziju, eskalaciju i šuplje parole. Umjesto da bude sila stabilnosti, EU aktivno opstruira svaki korak prema miru. Isprazna obećanja o »sigurnosnim jamstvima« za Ukrajinu samo produljuju brutalni rat, a raspoređivanje europskih vojnika, uz zahtjev za američkom zračnom podrškom, opasno približava kontinent izravnom sukobu s Rusijom. Naime, Kremlj je već jasno stavio do znanja da stacioniranje NATO trupa neće tolerirati. No Bruxelles očito živi u paralelnoj stvarnosti, odbijajući priznati osnovnu činjenicu da je to rat u kojem nema pobjednika.

iStock

Dok Washington i europske prijestolnice sanjaju o »boljem dogovoru«, Ukrajina krvari. Savjeti da se ne prihvati Trumpov »nesavršeni sporazum« nisu samo cinični nego i krajnje neodgovorni. Nastavak sukoba pod tim izgovorom znači više mrtvih, nastavak razaranja i, na kraju, gori, možda i ponižavajući, ishod za Kijev. Sankcije protiv Rusije, bez ozbiljne procjene njihovih učinaka na vlastitu ekonomiju, jasan su dokaz da Bruxelles nema hrabrosti ni sposobnosti da vodi samostalnu politiku. Ovisnost o Washingtonu postala je ne samo sigurnosna nego i strateška konstanta. Ako europski čelnici ne pronađu način da izgrade minimum stabilnih odnosa s Moskvom nakon rata, kontinent će nastaviti kliziti u samonametnutu krizu, bez kontrole, bez cilja i bez budućnosti.

Kad se sve uzme u obzir, koja su pitanja za EU od vitalne važnosti? Vidimo da se na Bledu razgovaralo (ponovo) u proširenju, Macron predvodi tzv. Koaliciju voljnih, stalne su rasprave i o naoružavanju, odnosima sa SAD-om, tu je i Macronova Koalicija voljnih, sankcije prema Rusiji traju, teme su i proračun EU-a, demografski deficit, migracije, umjetna inteligencija… Sve su to za EU teška pitanja o kojima ovisi njegova budućnost.

– Sve su to izrazito ozbiljna pitanja koja zahtijevaju odgovorno, promišljeno i strateški utemeljeno djelovanje, nešto što, nažalost, ne možemo očekivati od sadašnjih europskih lidera, jer su upravo oni, svojim dosadašnjim politikama i odlukama, proizveli probleme s kojima se danas suočavamo. Smatram da se EU, time i Europa nalazi u središtu iznimno snažnog geopolitičkog sukoba koji nadilazi njezine institucionalne okvire. Riječ je o sukobu unutar samih Sjedinjenih Američkih Država, odnosno okršaju između različitih frakcija američkih elita. Takozvana duboka država, utjelovljena kroz političke strukture povezane s Clinton/Obama/Biden administracijama, Georgeom Sorosom, USAID-om i brojnim globalističkim korporacijama i njihovim interesima, izgubila je značajan utjecaj unutar same Amerike, ali ga je, paradoksalno, zadržala, pa čak i pojačala u Europi. Taj se politički aparat preselio u Bruxelles, gdje iz pozadine djeluje preko političara koje je »duboka država« postavila na ključne funkcije – predsjednike, premijere, europske povjerenike… Danas Europskom unijom, kao i NATO-om, u velikoj mjeri upravljaju lobiji koji nameću interese koji nisu europski i koji su suprotni interesima europskih građana.

Zbog toga ni jedan ozbiljan diplomatski napor koji bi mogao dovesti do prekida rata u Ukrajini ne nailazi na stvarnu političku volju. Isto tako, migrantska kriza, demografski pad, pogoršanje socijalne situacije i nefunkcionalne ekonomske politike ostaju neriješeni – ne zato što rješenja ne postoje, već zato što ih aktualna europska vlast ne želi ili ne smije provesti. Na neki način rat u koji nas vode jedini je način da se održe na vlasti.

Mirovna iluzija

Jedno od vrućih pitanja oko kojeg se lome koplja unutar EU-a svakako je i priznanje Palestine. Može li se tu postići konsenzus?

– U sjeni užasa u Gazi – smrti, gladi i razaranja, pozivi na dvodržavno rješenje u sadašnjem trenutku zvuče kao cinična farsa. SAD odbija izdati vize palestinskim dužnosnicima pred Opću skupštinu UN-a, dok njihovi saveznici, Francuska i UK, priznaju Palestinu bez ikakvih konkretnih poteza i isključivo da bi umirili vlastito javno mnijenje ili, bolje rečeno, vlastitu savjest. Nema sankcija Izraelu, nema zaustavljanja prodaje oružja, nema podrške palestinskim institucijama. Samo deklaracija priznanja, dok stvarna moć i dalje stoji uz okupatora. ​Macronova ideja »demilitarizirane« Palestine je dodatna uvreda, zapravo poziv na kapitulaciju pod krinkom mira. Priznanje bez teritorija, kontrole granica i prekida kolonizacije nije suverenost, to je legalizacija užasa koji gledamo. Izrael vodi otvorenu kampanju etničkog čišćenja Gaze i ubrzava aneksiju Zapadne obale. Pola milijuna izraelskih doseljenika već živi tamo, još 200 tisuća u Istočnom Jeruzalemu. Međutim, radikalna vizija »Velikog Izraela« potiče otpor, ali i rađa islamističke frakcije poput Hamasa i Palestinskog džihada, čije su temelje pomogli i Mossad i SAD, kako bi oslabili Fatah i sabotirali političko jedinstvo Palestinaca. ​Dvodržavno rješenje, ako je ikad bilo živo, danas je definitivno – pokopano. Najhitnije je potreban prekid vatre, zaustavljanje daljnjeg ubijanja ljudi i razaranja, humanitarna pomoć i kraj licemjernih igrica Zapada. Sve drugo je produžavanje agonije.

Na nedavnom sastanku u Bijeloj kući razmatrano je financijsko poticanje egzodusa Palestinaca iz Gaze – predloženo je 23.000 dolara po osobi obiteljima koje su spremne napustiti regiju. Trumpov tim navodno razmatra preseljenje četvrtine stanovništva Gaze tim putem. Istodobno, u sklopu projekta »Gaza Rivijera« – iza kojeg stoje Institut Tonyja Blaira i Bostonska konzultantska grupa, osnovana je Humanitarna zaklada za Gazu (GHF), registrirana u Švicarskoj. Tijekom ljeta zaklada je preuzela distribuciju pomoći u Gazi, mimo UN-a, Crvenog križa i drugih organizacija, zaobilazeći Hamas, ali i službene humanitarne kanale. Takav pristup rezultirao je tragedijom – izraelska vojska ubila je gotovo tisuću civila koji su došli po pomoć. Skandal s GHF-om izazvao je široku osudu, uključujući i izraelske intelektualce i članove židovske zajednice. Nemam riječi!