Koliko su naglo i snažno neke teme, u uvjetima pandemije koronavirusa i okolnostima potpune nemogućnosti kretanja i komuniciranja građana iskočile u prvi plan zamahom bolesti koja paralizirala cijeli svijet, toliko se brzo, ako ne još i brže, iste te dojučer nezaobilazne teme vraćanjem života u normalu sad vraćaju u zapećak naše pažnje.

Tematika rascjepkanosti naših lokalnih jedinica, nedostatnosti pojedinih, u to vrijeme zatvorenih i blokiranih općina i gradova da svojim žiteljima osiguraju čak i one najosnovnije »civilizacijske« sadržaje – društvene, gospodarske, zdravstvene, obrazovne i slične elemente nužne njihovim stanovnicima za normalan život, problematika nakompetencije kadra zapošljavanog po stranačkom ili nepotističkom ključu, monokulture našeg gospodarstva koje je, posebice na obali i otocima, ovisno isključivo o turizmu, dobila je u okolnostima u kojima smo svi skupa živjeli svojih zasluženih pet minuta, tek trenutak pažnje koji je jenjavanjem pandemije i straha od nje – prošao.

Malo, malo, i eto nas opet gdje smo bili početkom godine, u vrijeme dok se o bolesti koja nas je sve tako naglo i iznenadno zaskočila gledali, slušali i čitali kao o nekom kuriozitetu nekog dalekog i egzotičnog društva iza, tamo nekog, kineskog zida. Vraćanjem života u više-manje normalne okvire brzo su se ispuhale i one dojučer žestoke rasprave o svemu što smo vidjeli i osjećali dok su ceste na izlazima iz naših gradova bile blokirane, dok su mnogi tražili način kako isposlovati propusnicu da bi posjetili rođaka, obišli svoju vikendicu ili vinograd u nekoj drugoj lokalnoj jedinici, da bi natanakali svoj automobil ili pak kupili namirnice kojima će napuniti svoj frižider i osigurati si tjedan dana spokoja.

Kome je više bitno išta od toga sad kad se, baš kao i nekad, svi sretni i zadovoljni vraćamo na najdraže nam rasprave o ustašama i partizanima, o stupidnim Thompsonovim urlicima s početka pjesme. Tko se sjeća trenutka otrežnjenja od pred samo nekoliko tjedana kad se nikud nije moglo ići niti išta raditi, kad se nije znalo hoće li tvrtka ili obrt u kojem si radio živa dočekati idući mjesec, a ti plaću na koju si računao? Tko se više toga sjeća sad kad, ponovo, kao i mnogo puta do sad, na svijetlo dana izlaze kosturi iz ormara tamo neke »snalažljive« državne tajnice, nekog nekretninama dobro potkoženog ministra zalizane kose ili kojeg drugog političkog kapitalca iz sad već poduljeg niza u korupciju i političko profiterstvo duboko umočenih stranačkih kreatura koje, bez pardona, ljude oko sebe pozdravljaju s »hvaljen Isus i Marija«?

Koliko će se, i hoći li se još uopće itko baviti promišljanjima što i kako činiti da naše društvo, gospodarstvo, naši otoci budu samodostatniji i otporniji na gospodarske potrese kakvom smo nedavno svjedočili?

Spoznaja da u cijeloj našoj zemlji nema baš nikoga tko proizvodi običan kvasac, da nam doslovce preko noći može nestati i mesa, i kruha, i pomidora, i mlijeka ili jaja, ali i lijekova, običnih petparačkih, od netkanog tekstila izrađenih zaštitnih maskica ili dezinficijensa nekako baš više i ne zvuči tako zanimljivo, niti alarmantno.

Vraćanje na staro i bavljenje temama poput one tko je veći domoljub i gdje je tko bio ‘91. o čemu se (ne možeš vjerovat) sad iznova počinje naširoko raspravljati među desničarima, o tome tko »dela« a tko »ne dela«, tko je na Tuđmanovom tragu, a tko je s njega skrenuo, o tome je li kriminal u gradovima koje vode HDZ-ovci veći ili jednak kriminalu u SDP-ovim gradovima zapravo je, čini se, svima dobrodošlo vraćanje na staro, u normalu, ugodnu svakodnevicu u kojoj se većina naših političara, objektivno, najbolje snalazi i u kojoj najvještije pliva. Teme o kojima smo još dojučer pričali ostavit ćemo, prema svemu sudeći, za jesen i očekivani drugi val epidemije. Jer u ovome čemu smo se vratili igru više ne igraju, niti bodove donose konkretna i opipljiva rješenja. Već stavovi i razmišljanja. A njih, za razliku od kvasca, imamo napretek!