Lovac na avanture po Kvarneru koji ljude vodi u divljinu, potiče kreativnost i pritom educira – Marko Sladić započeo je ovu neobičnu karijeru za vrijeme pandemije, a ubrzo je stekao veliku popularnost među svim zaljubljenicima u ponešto drugačiji način zabave, razonode i povezivanja s prirodom.

Sada nudi više od 200 različitih avantura diljem Primorsko-goranske županije koje priprema sam, a one slove kao »brutalne, lude i nezaboravne«. Kako bismo se odmaknuli od postulata ljeta – sunca i mora – razgovarali smo sa Sladićem koji nam je objasnio što to ima u njegovim avanturama da oduševljava i djecu i odrasle.

Od samog početka, odnosno lude ideje pa do poruka i novih znanja s kojima se polaznici (nevoljko) vraćaju kući, otkrio nam je kako bira lokacije, zašto ima zabranu mobitela, zašto na nekim turama pokazuje hrpe smeća i kako se među djecom razvije neraskidiva veza – kako s ljudima, tako i s prirodom.

Foto: Privatna arhiva

OČEKIVAO – PODSMIJEH

Kako je počela vaša priča s avanturama po PGŽ-u – sjećate li se prve »prave« avanture koju ste organizirali?

– He, he… Sjećam se, i te kako se sjećam. Bila je posebna. Negdje tamo, 2021. godine, usred pandemije. Nakon dugo premišljanja, skupio sam hrabrosti i objavio na Facebooku svoju prvu avanturu »Putevima lovaca – Bakarac«. Nisam očekivao ništa… zapravo, očekivao sam – podsmijeh. Ruganje. Onaj tihi smijeh zajednice kad netko pokuša nešto drugačije. Zatvorio sam laptop i otišao van, da ne mislim o tome. Lutao sam, dangubio, ispuhivao nervozu. A onda, nekoliko sati kasnije, vratio se kući i otvorio kompjutor. I onda – bam! Jedna poruka. Druga. Treća. Četvrta… Idu, samo idu. Hrpetina njih. Ljudi su htjeli doći. Vidjeti bakaračku šumu. Doživjeti je ne kroz vodič iz prospekta, nego kroz mene – onako kako ja radim: nabrijano, drukčije, s onim ludim ushitom koji mi ne da mira. Hype. To je ta riječ. Takve su sve moje avanture – žestoke, pune adrenalina. Kad u njih zakoračiš, osjećaš se kao da si u nekom filmu, daleko od svakodnevice. Što reći… Bilo je wooow. Letio sam od sreće. I tako je ta priča postala moja prva prava avantura – ona koja je privukla četrdesetak znatiželjnih duša. Od tada, nisam stao. Evo, već četiri godine gazim tim putem. A danas koordinate te prve akcije, ugravirane u grafiku, ponosno krase moja pustolovna vozila. Svaki put kad ih pogledam, vrati mi se onaj osjećaj – trenutak kad je sve počelo.

Jeste li se oduvijek vidjeli u ulozi vodiča i organizatora, ili je to proizašlo iz nekog drugog životnog puta?

– Prije nego što sam postao pustolovni vodič, radio sam u turizmu. I uvijek, ali baš uvijek, gosti su me zasipavali pitanjima tipa što vidjeti, pokaži mi nešto cool, ti si odavdje, gdje se sakriti negdje daleko od ljudi i gužve, treba mi mir da pročitam knjigu…. S njihovim znatiželjnim upitima, polako su stizale i ideje. Nije mi bilo teško odgovoriti. Oduvijek sam u prirodi. Kad nisam na brdskom biciklu, hodam, lutam, istražujem. Puteve i staze, napuštena sela, stare tvornice, tunele, davno zaboravljena groblja… Penjem se po planinama, silazim u doline, ulazim u špilje i jame. Odlazim u granična područja, na čudna i mistična mjesta. Na one »bolesne« lokacije gdje većina ljudi nikada ne bi ni pomislila kročiti. A ja… ja idem. Privlači me to. Svako mjesto nosi svoju priču. Ja je samo otkopam, posložim i onda ispričam – djeci, odraslima, svima koji žele osjetiti onaj poseban trenutak kad obična lokacija postane avantura.

Što vas je inspiriralo da napustite »klasični« pristup turizmu i krenete u ovaj sirovi, autentični smjer?

– More i sunce… To je ono što uglavnom nudimo ljudima, domaćima i strancima. Wow, jako zanimljivo, zar ne!? Možda prije sto godina. Budimo iskreni – toga su se već odavno zasitili. Traže nešto drugo. Nešto posebno. Nešto što je netko, tamo u svojoj garaži, izmiješao u epruveti – s dozom ludosti i hrabrosti. Ljudi traže neobično. Traže ono što neće biti dosadno. Traže akciju, adrenalin. Mladi, stari, svi. Jer svima nama treba nešto što će nas podići iz sivila kojim smo itekako okruženi. Život je, realno, često sumoran. Problemi, posao, kuća, obitelj, krediti, režije… Taj beskrajni krug. A ja? Ja im dajem ono što ne očekuju. Dajem im i poklanjam emociju, ljubav, akciju iliti avanturu od koje pretrgnu, zaplaču, osjećaju se drugačije.

Foto: Privatna arhiva

NI MOBITELA, NI GLAMURA

Kako biste opisali svoje avanture nekome tko nikad nije čuo za njih?

– Samo u našoj županiji ih imam više od 200. I brojka raste iz tjedna u tjedan. Svaka je drugačija, posebna na svoj način. Svaka ima svoje ime, svoju priču, svoju dušu. Ma, to jednostavno morate probati. Za malene, velike, domaće, strance… pa čak i za izvanzemaljce! Za sve. A usput… jesam li spomenuo da su mi i oni česti gosti? Mislim na one malene zelene. Da, da – ne biste vjerovali s kime se sve susrećemo na našim avanturama i na što sve nailazimo i pronalazimo! Pali biste u nesvijest.

Čini se da vaš rad nije samo zabava, nego i edukacija. Koji ti je važniji dio – iskustvo ili pouka?

– Svaka avantura je i edukacija, kao i improvizacija na terenu. Kroz priče, kroz razne spektakularne teatralne skečeve… Učimo kako pomoći unesrećenom, kako se obraniti od životinje ili čak čovjeka, kako se sakriti, popeti na drvo, brinuti o prirodi, prepoznati problem beskućništva, preživjeti u divljini… i još puno toga. Ali najvažnija tema, uvijek i svugdje, je: ljubav, tolerancija, prijateljstvo. Moji klijenti broj jedan su djeca. A ne biste vjerovali kakvi mi sve dolaze. Ranjeni. Prebijeni. Bez ljubavi. Bez prijatelja. Puni bijesa i mržnje. Da, to je realnost. I s tim se svakodnevno susrećem. A onda, kroz avanture im pokušavam pomoći. Ohrabriti ih. Pokazati im da mogu biti jaki, snažni, domišljati. Da vrijede. Da nisu sami.

Koliko su vam važne teme ekologije i očuvanja prirode u programima koje radite?

– Ekologija mi je toliko važna da ponekad i pretjerujemo. Vučemo te vreće pune smeća kamo god dođemo. Radimo ekološke maratone, pretvaramo smeće u ukrase, što god treba. Klinci su u ove četiri godine vidjeli, naučili i doživjeli toliko toga baš na tu temu. Posebno im postane jasno kad ih odvedem u napuštene vojarne i stare tvornice, mjesta gdje mogu iz prve ruke vidjeti što čovjek svakodnevno radi našem planetu. Kako ga truje, zagađuje, čini ga bolesnim. Smeće, smeće i još više smeća. Na tone i tone svuda oko nas. Strašno je to vidjeti. I onda im doslovno stavim sve to pred nos i kažem: »Gle, ekipo, ako ne pazimo, ovako će nam biti. Bljak! Ali ako pazimo i ako smo samo malkice pametni – raj nam je pred vratima.«

U vašim avanturama nema mobitela ni »glamura« – kako reagiraju djeca i odrasli kad se odvoje od tehnologije?

– Mobiteli? Zabranjeni su. Da, ponekad netko donese svoj, ali on samo leži duboko u torbi. Nitko ga ne vadi. Toliko su zaokupljeni pričom, avanturom, da im mobitel jednostavno ne treba. Što se tiče glamura, blještavila, tko kakav auto vozi, tko ima jabučicu u džepu, a tko kineza – kod nas to ne pali. Nema toga. Svi smo jedno: prljavi, rasparani, znojni i ljepljivi. Takvi smo – istraživači.

Foto: Privatna arhiva

AVANTURA IZA UGLA

Kako birate lokacije – je li važnija prirodna ljepota, povijesna zanimljivost ili potencijal za adrenalin?

– Lokacija? Ima ih bezbroj. Koliba i vrt od barba Vinka – to je prava baza za odličnu avanturu. Što li se krije ispod trijema? Koju priču skriva njegova tajna? Malo dalje, iza zelene hrastove šume, nalazi se vrtača. Još jedna sjajna tema za akciju. A onda, bum! Novine pišu o staroj, zapuštenoj tvornici. Gdje ćeš bolje? Dolazim, istražujem, mapiram, slikam. To je pravi materijal za nešto totalno uvrnuto. Što želim reći? Ako samo sjediš doma i ne čitaš dobru knjigu već skrolaš po mobitelu – ništa od toga. Ali ako si i malo kreativan i znatiželjan, avantura te već čeka iza prvog ugla. Dođi, otkrij je i žestoko se zabavi. Život je samo jedan.

Imate li svoje »tajne« točke u PGŽ-u koje još niste podijelili s javnošću?

– Imam, naravno. I da budem iskren, nikad ih neću niti podijeliti. To su posebna, drugačija, malena skloništa – prave oaze. Nema što tamo netko raditi, a ni ja zapravo. Neka ostanu životinjama, samo njima. Zaslužile su to. Ionako smo ih sa svih strana već dovoljno stisnuli.

Koja vam je najopasnija ili najneobičnija situacija koja vam se dogodila tijekom vođenja?

– Ajoj. Proživjeli smo stvarno svašta, ali jedna situacija mi se posebno urezala u pamćenje – škrinja s blagom. Da, dobro ste čuli, pronašli smo pravu, pravcatu škrinju s blagom! Što smo s njom napravili? Netko bi pomislio da smo je uzeli, možda poklonili siromašnima, ili je samo pustili i ne dirali. Neka to ostane naša mala tajna, uspomena koju ćemo zauvijek nositi sa sobom. Bilo nas je desetak u toj ekipi, i siguran sam da će se prepoznati kad ovo budu čitali.

Koja avantura iz ponude vam osobno najviše znači i zašto?

– Već sam spomenuo »Bakaračku šumu« na početku – to mi je prva i posebna avantura. Ali ako bih morao izdvojiti još jednu, onda je to definitivno »Kostrena madness« ili kako mi volimo reći – Kostrensko ludilo. To je avantura koja stvarno pršti. Ima sve što treba: usponi, padovi, mrak, istraživanja… ma ne smijem previše otkriti! Klinci je obožavaju. U punoj verziji traje oko šest sati i preporučujem je prolaziti u jesen ili zimu, najbolje navečer ili noću, u mraku. Magla i kiša koja je ponekad prisutna samo dodatno pojačavaju tu posebnu mističnu atmosferu. Kad ekipa završi, oduševljenje je na maksimumu. Sretni odlaze kući i danima prepričavaju doživljaje.

Kakve ljude najčešće privlače vaše avanture – avanturiste, obitelji, turiste, lokalce…?

– Najčešće ekipice koje mi stižu su klinci – od one male, dvogodišnje bebe pa sve do tinejdžera. Oni jednostavno obožavaju moje rođendane u divljini, koji su pravi hit. Ali nisu tu samo djeca – ljubitelji prirode svih generacija rado idu sa mnom: planinari, mame s djecom, djevojke željne avanture, pa čak i poslovne ekipe koje žele nešto drukčije od klasičnog team-buildinga. Javljaju mi se ljudi iz cijelog svijeta – iz Njemačke, Amerike, Austrije, pa čak i iz dalekih skandinavskih zemalja. Strancima su posebno drage bike avanture, kad zajedno jurimo zavojitim zemljanim stazama naše županije i otkrivamo njezine skrivene kutke. U tim trenucima zabava je zajamčena – smijeh, dobra energija i priroda koja uvijek iznenadi.

Foto: Privatna arhiva

HOĆU JOOOŠ!

Koje reakcije ili komentari sudionika su vam ostali posebno urezani u pamćenje?

– »Hoću joooš!«

Jeste li primijetili da djeca koja sudjeluju u vašim programima razviju trajniju vezu s prirodom?

– Mnoga djeca nakon mojih avantura se promijene – nabolje. Mame mi se kasnije javljaju, zahvaljuju, šalju slike i kažu: »Sa mnom neće nigdje, a s tobom bi išli na kraj svijeta. Kako to radiš?« Klinci mi se i sami javljaju – imaju moj broj ili su dio Kids Forest cluba, Viber kanala namijenjenog obiteljima i djeci, preko kojeg uvijek prvi saznaju sve o nadolazećim avanturama. Želim reći – kad jednom odemo zajedno, stvori se veza koja je gotovo neraskidiva. Prirodu, avanturu i ljude s kojima su bili počinju gledati potpuno drugim očima.

Koji su vam najveći izazovi u ovom poslu – logistika, vrijeme, sigurnost ili nešto treće?

– Znate što mi je najveći izazov? Ispraviti grešku koju sam možda negdje nekad napravio. U ove četiri godine nije ih bilo puno – možda samo nekoliko – ali i ja sam samo čovjek, ponekad pogriješim. Najveći izazov mi je povratiti povjerenje. To je ono što me najviše muči, što me zna kočiti i sprječavati da idem dalje. Veliki je to uteg s kojim se još uvijek učim nositi.

Razmišljate li o širenju avantura izvan Kvarnera, možda po cijeloj Hrvatskoj ili inozemstvu?

– Naravno, avantura je svugdje – gdje god se trenutno nalazimo. »Ekipo, ajmo do Istre, idemo se zabaviti!« Ili: »Čekajte, imam bolji plan – ajmo do starih, zaboravljenih bunkera iz Drugog svjetskog rata u Njemačkoj!« A onda se sjetim: »Joooj, sorry, brzoplet sam… ne mogu, moram sa Sandom na Roglu, tamo nas čeka jedna potpuno otkačena ekipa. Ali gle – možete s nama! Uvijek ste dobrodošli…« Shvaćate što želim reći?

Kako vidite svoje avanture za deset godina – hoće li one ostati jednako »divlje« ili će dobiti neki novi oblik?

– Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Ja se nadam da će biti još divlje… i još luđe! Želim da svaka nova avantura bude priča za pamćenje – da se o njoj priča još dugo nakon što se završi, da ljudi odu kući puni smijeha, priča i doživljaja koje će prepričavati generacijama. Jer priroda, ekipa i dobra energija – to su stvari koje ne zastarijevaju.

Koja bi bila vaša poruka nekome tko razmišlja krenuti u ovakvu pustolovinu, ali se još ne usudi?

– Poruka? Pa, prvo – prestani se mučiti s pitanjima! Avantura te zove, a ti sjediš na mjestu i razmišljaš? Nema savršenog trenutka, nema garancija, ali jedino sigurno je da ćeš, ako ne kreneš, propustiti nešto što ti može promijeniti život i to na najjače. Pusti strah da se sruši, baci se u nepoznato, pa makar malo posrnuo – bitno je da se dižeš i ideš dalje. Svaka pustolovina je prilika za novi početak, za nove priče koje ćeš prepričavati dok ti se oči sjaje od uzbuđenja. I zapamti – hrabrost nije odsustvo straha, nego da ideš unatoč njemu. Zato, digni se i kreni!

Foto: Privatna arhiva

PET MINUTA HODA, MO’Š MISLIT’

Jeste li ikad »izgubili« grupu… ili je grupa izgubila vas?

– Nema šanse!

Što je gore – blato u cipeli ili pauk u šatoru?

– Nama to ne smeta. To nam je svakodnevica.

Ako vas iznenada zaskoči kiša, imate li plan B ili samo kažete »to je dio avanture«?

– Često imamo kišu. Ona je dio nas i naše priče.

Što bi bio »survivor paket« od tri stvari koje uvijek nosite – osim zdravog razuma?

– Suhe čarape, voda, kres.

Jeste li ikad imali sudionika koji se toliko oduševio da se nije htio vratiti kući?

– Naravno. Imam ih svaki vikend.

Koliko traje najduže »pet minuta hoda« koje si rekao grupi?

– Ah, ha, ha. Po tome sam poznat. Zezaju me vezano za to.

Foto: Privatna arhiva