OPATIJA Iako je s 18 godina trenutno najmlađi među 13 hrvatskih košarkaških reprezentativaca u Opatiji, odlazak Michaela Ružića u Norvešku, kao i nastup u opatijskom susretu s Danskom u pretkvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, nije bio upitan, što dovoljno govori o talentu koji ga krasi. Ružić je ovoga ljeta mogao igrati i za mlađu hrvatsku vrstu, ali poziv izbornika Tomislava Mijatovića pokazao se kao logičan slijed u karijeri Zadranina koji igra na poziciji krilnog centra i centra.

Za seniorsku ekipu Zadra nikada nije zaigrao, već je sa 16 godina preselio u redove nekadašnjeg europskog prvaka, španjolskog Joventuta. I ubrzo dobio, a onda i vrlo dobro iskoristio dobivenu priliku u prvoj momčadi. S obzirom na dvogodišnje iskustvo u ACB ligi i EuroCupu, Mijatović sigurno nije puno razmišljao oko njegovog poziva.

– Bio sam iznenađen kada sam dobio poziv. Nije mi to bilo u planu ovoga ljeta, ali čim sam dobio poziv, promijenio sam cijeli plan. Znao sam da će doći svi vrhunski igrači, Mario Hezonja i naši NBA igrači. Ovo mi je odlična prilika da učim od njih jer jednoga dana i ja želim biti u njihovoj poziciji – rekao je 18-godišnji Michael Ružić, koji iza sebe ima četiri odigrane utakmice za hrvatsku seniorsku vrstu, a najbolji učinak imao je protiv Ukrajine (pet poena, osam skokova i dva asista).

Michael inače dolazi iz uspješne sportske obitelji. Protiv Danske ga je u Opatiji podržala majka Barbara, bivša odbojkašica i jedna od najboljih hrvatskih sportašica, djed Ivica Jelić, najtrofejniji hrvatski odbojkaški trener, teta Vesna Jelić, također bivša odbojkaška reprezentativka, te otac Tomislav, bivši košarkaš Zadra, Cibone, Bešiktaša…

Tatini savjeti

Debitirali ste u prijateljskoj utakmici u Opatiji protiv Mađarske. Je li bilo treme i jeste li zadovoljni svojom minutažom u zadnjih nekoliko susreta?

– U prvoj utakmici je bilo malo treme, ali čim sam ušao na teren i malo se rastrčao, ušao u ritam, onda je bilo već lakše. Drugu utakmicu protiv Ukrajine bilo je već puno lakše igrati. Protiv Norveške, u mojoj prvoj službenoj utakmici, malo smo lošije krenuli, ali kasnije smo to prelomili. Ubacili smo ih u naš ritam igre dobrom obranom. Igrali smo našu tranzicijsku igru na čemu smo dosta radili tijekom priprema. Minutaža u ove četiri utakmice puno mi je značila za osobni razvoj. Dobro treniram i koliko god bio na terenu, dvije, deset ili 20 minuta, svaki put ću dati sve od sebe. Dat ću sve od sebe da dobijemo svaku utakmicu.

Sada ste na terenu zajedno s najboljim hrvatskim košarkašima. Jesu li vam neki od njih bili uzori u djetinjstvu?

– Gledao sam dosta Hezonju i Šarića kada sam bio mlađi, sjećam se kada su igrali na Olimpijskim igrama u Brazilu 2016. godine. Gledao sam svaku njihovu utakmicu. Jako mi se svidjela njihova igra, sada sam dobio vrhunsku priliku biti s njima na terenu. Protiv Hezonje sam igrao u Španjolskoj ove i prošle godine. Jako mi je drago što sam dobio Mijatovićev poziv, ovo je dobro iskustvo zahvaljujući kojem ću biti bolji igrač. To mi je najvažnije od svega, da svaki dan budem sve bolji.

Je li otac Tomislav, bivši košarkaš, bio glavni »krivac« što ste se počeli baviti košarkom?

– Nije me nitko gurao u košarku, ali kao mali sam gledao tatu na televiziji ili uživo pa sam se i ja htio baviti time. Prije košarke sam čak bio i plivač. Dvije godine sam trenirao plivanje, imam sedam osvojenih medalja. Onda sam se sa šest, sedam godina prebacio na košarku, to sam brzo zavolio i stalno sam gledao NBA i Euroligu.

Uz oca košarkaša, tu je i majka Barbara, koja je jedna od najboljih hrvatskih sportašica, a njezina obitelj puna je uspješnih sportaša. Tko je najveći savjetnik?

– Tata je igrao na visokoj razini i nije da me nešto previše »pila« savjetima, ali kaže mi ako vidi da mi nešto ne ide. Daje mi savjete kako da eventualno nešto popravim. Ali nije naporan s time. Mama i njezina strana obitelji me više navijački prate, nisu bili u košarci pa ne razumiju toliko. Odbojka? Nikada nisam probao igrati, možda malo na plaži s prijateljima, ali ništa ozbiljno.

Tomićevi savjeti

U Španjolsku ste iz Zadra, gdje ste igrali za kadete i juniore, otišli kao 16-godišnjak i ubrzo zaigrali u prvoj momčadi Joventuta. Velik skok u kratkom razdoblju?

– Prva dva mjeseca sam se »vrtio« u razvojnoj ekipi te sam malo trenirao s prvom momčadi. Onda se dogodilo nekoliko ozljeda baš na mojoj poziciji i tu sam dobio veliku priliku pokazati se u nekim utakmicama. Tu priliku sam maksimalno iskoristio i treneri su me odlučili zadržati tu godinu do kraja u ACB ligi i EuroCupu. Imao sam sve veću ulogu u ekipi. Malo je bio stres na početku jer mi je sve bilo novo. Ipak je sve brže, eksplozivnije i ostali dečki su fizički bili puno zreliji od mene. To mi je u početku malo bio problem, ali brzo sam se naviknuo. Puno sam trenirao i trudio se, s vremenom se sve posložilo.

U klubu vam je suigrač i 38-godišnji Ante Tomić. Koliko je on pomogao u vašoj prilagodbi?

– On je bio jedan od igrača koji se ozlijedio u to vrijeme kada sam se ja priključio ekipi. Tu mi je baš dosta pomagao jer sam morao igrati na poziciji petice. Dao mi je savjete, pričao o protivnicima i igračima koje bih čuvao. Govorio mi je i što da radim na terenu. Puno mi je pomogao u ove dvije godine.

Ovoga ljeta ste se odlučili povući s NBA drafta. Kako je došlo do te odluke?

– Prošla sezona u Španjolskoj bila je malo teža za mene jer sam bio ozlijeđen. Operirao sam palac desne ruke. Bio sam tri i pol mjeseca izvan terena, a kasnije sam imao i bolove u koljenima. Zato sam se odlučio mentalno i fizički resetirati ovo ljeto i dobro se pripremiti sljedeću sezonu. Uvijek mogu pokušati druge godine.

Kako gledate na budućnost, sljedeću sezonu i naredni NBA draft?

– Idemo korak po korak. Glavni fokus nove sezone bit će da s klubom odradim što bolji posao, da ekipa ispuni svoje ciljeve. Želja je da pobijedimo u što više utakmica i budemo kompetitivni u oba natjecanja, ACB ligi i Ligi prvaka. Za NBA draft ćemo vidjeti. Jednoga dana definitivno mi je cilj ići u NBA ligu – zaključio je Michael Ružić.