Ekologija, globalno zatopljenje, životinjske vrste kojima prijeti izumiranje, devastacija svega prirodnoga… Problem nikada nije bio veći, o njemu se i piše i govori, ali najčešće trivijalno, površno. Vijesti poput one da je »više od 3.500 životinjskih vrsta ugroženo klimatskim promjenama« plasiraju se u pravilu na zadnjim stranicama novina, tamo gdje i informacija o dvoglavom janjetu, ili kakvom novom besmislenom rekordu.

Biti ekolog, biti ekološki aktivist, biti borac za zdrav okoliš stoga nikada nije bilo teže, ako već pomalo i ne frustrira. No, Sandra Vlašić ne da se nije predala, već se dosjetila dobra načina da podastre važnu temu čim širem broju ljudi, odnosno čim većem broju čitatelja. Spojila je ona dvije svoje strasti u jednu, taman da na policama onih bolje opskrbljenih knjižara odnedavno bude i njena knjiga »Futur treći«. Kažu, prvi je to naš ekotriler. Ali, pođimo mi nekim redom.

– Tko će sad s književnicom razgovarati!? Nikada nije lako s piscima razgovarati – šalimo se na početku našeg razgovora.

– Ha, ha, ha! To mi je nova titula. Do sada sam bila samo ekologinja – smije se Sandra.

Preko noći se, kaže, dogodilo to da je i spisateljica, taman da je pitamo kakav je osjećaj.

– Odličan – k’o iz topa će Sandra.

KOMPLEMENTARNE STRASTI

Ma, maknemo li šalu na stranu, vrijedi doznati tuku li se i sudaraju li se ove dvije titule, ove dvije strasti, ta spisateljica i ekologinja, ili su u zajedništvu?

– Komplementarne su. Pisanje je terapija za sve ono što znam, a ne sviđa mi se – iskreno će Sandra.

Zato je knjiga tu, ne samo da olakša dušu, već i da štogod poruči.

– Da na jedan novi način poručiš svijetu o tom što radiš, što radiš više od 20 godina pa te i opet ne doživljavaju, ili te ponište za čas – kaže Sandra.

Eto na. Ni počeli nismo, a Sandra već zvuči posve nalik Dunji iz romana, toj žestokoj ekologinji koja je krenula u križarske neke ratove da spasi ovaj naš komadić mora. Reći će Sandra da svaki autor kreće od sebe, od svog iskustva, da bi zatim na tim temeljima gradio neki novi svijet. Nego ekologinja i spisateljica. Sandra se okolišem bavi 25 godina, ako ne i više.

– Cijelo vrijeme se trudiš, znaš, čitaš, pokušavaš popraviti situaciju, ulaziš u projekte, tražiš partnera… Pomaci postoje, ali su dosta spori. A onda se dogodi neki rat, ili se dogodi neki strateški gospodarski interes koji poništi i ono malo koliko si se pomaknuo prema nečem pozitivnom. U stvari, i dalje puno ljudi ne razumije kakve to veze ima s njima. Vjeruju da možda to nije ni najvažnije, da je bitno da imaju posao, da je bitno kolika je plaća, da nije rata. Samo, u podlozi svega toga je pitanje je li priroda zdrava ili nije. Raste li iz nje hrana, imamo li vode, je li ta voda i hrana svima dostupna za neku cijenu koju si možemo priuštiti ili ne!? Ako to uništimo, bit će sve skupo i nedostupno i bit će samo za jako malo ljudi. Toliko o tome »što ja imam s tim« – upozorava Sandra.

U knjizi se tako spominje i Pariški klimatski sporazum. Nema tko ga nije onomad potpisao. Činilo se da smo došli pameti, a onda se dogodila pandemija, pa rat u Ukrajini, taman da sve padne u neki zapećak.

– A opet, ta nam je pandemija pokazala da se može drugačije, pokazala nam je preko noći da možemo bez jako puno toga ili s manje toga. Pokazala je koliko smo ranjivi na nepoznato. U svom tom permafrostu, u svom tom zaleđenom arktičkom tlu, zaleđeni su i različiti bacili, i bolesti, i otrovi iz naše davne prošlosti na koje nemamo otpor, nemamo medicinu i ne znamo što nam nose. Oni izlaze van zajedno s tim metanom koji dodatno zagrijava atmosferu – upozorava Sandra.

SRLJAMO U NEPOZNATO

Puno toga znamo, znamo da možemo drugačije, ali, veli Sandra, ne radimo drugačije. Zato srljamo u ono o čemu ne znamo dovoljno.

– Srljamo prilično brzo u nepoznato, unatoč svim upozorenjima unazad 20, 30 godina – veli.

To onda hoće reći da je biti ekolog poprilično frustrirajuće.

– Da, je – kratko će Sandra.

– Je li to bio razlog da se uhvatite pisanja – pitamo.

– Nije jedini. Pisati volim. Pisanje mi je strast, ali nisam dugo pisala. Između srednje škole i zadnjih desetak godina bila je velika rupa. Baš sam nedavno našla srednjoškolske zadaćnice. Samo iz prve sam dobila pet, a dalje mi je profa davala ili minus pet, ili plus četiri uz opasku – možeš ti to bolje. I nisam do zadnje dobila pet. Sad sam joj poslala knjigu, pa mi je rekla da će mi javiti ocjenu. Ha, ha, ha – veli Sandra.

– Ajme – velimo pak mi.

– Ali mi je rekla da joj je drago da je prepoznala talent i to što me je tjerala da budem bolja – smješka se Sandra.

Pisanje je, priznaje, medij kojim se voli izražavati.

– Pa i u funkciji pisanja priče koja me žulja, koja mi je na duši – kaže.

Nije »Futur treći« njen prvi uradak u kojem progovara o ekologiji, društvu, zakonu kapitala. Pisala je ona o tome kratke priče koje su imale popriličan uspjeh. Samo, odakle potreba u nje da kroz priče ispriča ljudima što je muči!? Misli li da će tako lakše doprijeti do ljudi, ili jednostavno mora sve to izbaciti iz sebe pisanjem!?

– Pomalo je i jedno i drugo. Nadaš se da ćeš pričom izazvati kod ljudi neku emociju, da će složiti neku sliku u glavi, ili da će se dogoditi neki klik u glavi prije nego kad recimo pročitaju neki znanstveni tekst, ili neku novinsku priču bombastičnog naslova. Takvi naslovi mnoge odbiju i često iza bomba naslova nema baš nekog sadržaja. To ljude živcira. Živcira ih toliko da takve tekstove izbjegavaju, taman da ostaneš u nekom svom balonu poluinformiran dok izbjegavaš loše vijesti, a one se događaju oko tebe. Događaju se i dobre vijesti, tako da pokušavaš uvijek kroz neku priču pokazati i dobro i loše i neku sliku koja će valjda biti dovoljno pozitivna da je ljudi požele stvoriti – objašnjava Sandra.

FOKUS NA MLADE

Dunja, Dunja Hren, žestoka aktivistica. Ne krije Sandra da je u Dunju utkala i nešto osobnih iskustava. Kako je uopće Sandra zagrizla u ekologiju!? Prvo je bila diploma, biologija. Onda je bio rad u školi.

– A onda se dogode neke prilike u koje uskočiš. I nisu direktno tvoja struka, ali uđeš u neki krug razvojnih projekata. Sada su to neprofitne organizacije, udruga i zadruga – veli Sandra.

Udruga je Terra Hub, zadruga je Zelena energetska zadruga.

– Nastojimo povezivati stručnjake, ljude, studente koji inače nisu nužno u nekoj interakciji, da se zajedno bave tematikom klimatskih promjena, ali na neki drugačiji način, kroz neka kreativna stvaranja. Zadnje smo, recimo, napravili platformu koja se zove Terrapija u kojoj su studenti dizajna, dizajneri, vizualizirali pojmove klimatskog rječnika. Napravili su 30-ak plakata koji se bave pojmovima poput Pariški sporazum, adaptacija, točka preokreta, spremišta ugljika… Na neki način na različite načine bavimo se opismenjavanjem na temu klime, energije. Tražimo pravi način »reklamiranja«, kreativnog načina komuniciranja teme koja i nije baš popularna – objašnjava Sandra.

Pisanje je terapija za sve ono što znam, a ne sviđa mi se – Sandra Vlašić / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Fokus je njena rada, njene udruge, na studente, na mlade.

– Od starih sam lagano digla ruke (smijeh). Mladi su ti koji su s jedne strane i sve više anksiozni zbog loših vijesti, oni koji su zabrinuti i koji nužno i ne znaju što bi trebalo raditi. Na ovaj način otkrivaju taj neki svijet i pomažemo im da se u njemu snađu, pronađu svoju ulogu i tako se osjećaju bolje – veli Sandra.

Mladost bi trebala biti na mjestima na kojima se donose odluke, ne dvoji ona, a nije tako. Ili ih se, kaže, ne doživljava, a trebalo bi. I u tome ona vidi samo razlog više da se ne da iz ekologije. Odlučila je da će biti ta koja odustati neće.

– Jednostavno, ne možeš pogledati djeci u oči ako ne možeš reći da si barem probao – kaže.

Jasno je i laiku da ne ostavljamo svojoj djeci bog zna što. Samo, ne želi Sandra mladost plašiti, ne želi im ubiti motivaciju za razvojem, učenjem, napretkom, stvaranjem. I nama su, kaže, ostavili neki koncept, onako kako su i naši roditelji rođeni nakon Drugog svjetskog rata dobili neki koncept.

– Svako doba ima svoje »loše«, a onda se mladi s tim hrvaju i bore. Kao roditelj im ne bi trebao poništiti neku volju, neku motivaciju, nego im trebaš pomoći, nježno im otvoriti oči pa da ih se usmjeri da nađu neki svoj put – ističe.

– Samo, to znači da bi roditelji trebali malo više znati o svoj toj ekološkoj i klimatskoj problematici – primjećujemo.

– Da. Tako da je ovo možda i više knjiga za roditelje nego za djecu, i posebno knjiga za političare, gradske vijećnike, saborske zastupnike – na to će Sandra.

SVE ŠTO ŽULJA

Ne govori ovo Sandra bez razloga, u knjizi, na 160 stranica, svega je što žulja nju, ali i druge, što žulja normalan neki običan svijet. Prema politici nema u knjizi milosti.

– Zašto bih je i imala!? Oni bi trebali služiti narodu i boljitku, ali prečesto vidimo da to nije tako. Biram ja na izborima, ali to nije dovoljno – kaže.

I zato ekotriler.

– Možda i jest pomalo ekotriler. Jurica Pavičić će sigurno ovo doživjeti kao limunadu, a ne kao triler, on piše puno jače trilere i krimiće i jako ga volim zbog toga, ali izdavač je dao taj naziv ekotriler. Ja sam u to krenula kao u klimatsku fikciju, ali zapravo, zar život nije triler!? Okej je to, ekotriler – kazuje Sandra.

U toj fikciji Dunja kreće snažno u borbi za spas zemlje, ali pri kraju kao da je prebacila u brzinu niže.

– Ili ju je bacilo. Vidimo da jako puno ljudi u stvarnom životu pregara na svojim poslovima, puno ljudi u nevladinom, civilnom sektoru koji se stvarno bave tim poslom jer im je jako stalo, a ne zato što im je to bila prilika za radna mjesta. Oni se za svoju plaću moraju izboriti kroz različite projekte, donacije, logičke matrice, moraju zadovoljiti hrpu administrativnih suludih pravila uz to što rade ono do čega im je jako stalo. I tu ima jako puno »sprženih«. Nisu samo menadžeri ti koji izgore na svojim radnim mjestima, nego je tu i civilni sektor koji na neki način ispravlja neke pogrešne situacije. Ili radi posao javnog sektora tamo gdje javnom sektoru treba pomoć jer ga nema dovoljno, ili nije na terenu i ne zna što ljudima treba, a ne može znati ako nije na terenu jer ne stiže sve – ističe Sandra.

Odnosno, civilni sektor ima značajnu ulogu iako ga se često podcjenjuje ili doživljava olako. Pa se i Dunji u jednom od poglavlja događa da »izgori«. Ono što će je spasiti je njena obitelj i njena ostavština, ono što je posijala nekada ranije. Knjiga otvara hrpu pitanja, a sve kroz napetu priču. A knjiga ukazuje i na činjenicu da je, kako kaže Sandra, problem s klimom jako ozbiljan i da ga predugo zanemarujemo.

– A postoje rješenja, postoje tehnologije, postoji čak i novci, ali na krivim mjestima i u krivim rukama. Još uvijek prevladavaju interesi kratkoročnog stjecanja profita za korist manjeg broja ljudi. Prevladava i ta klimatska nepravda sada u ovom momentu, ali i ta međugeneracijska – upozorava Sandra.

GRUPA ZLO

Knjiga je, dalo bi se reći, plod njena zadovoljstva i nezadovoljstva, one ljubavi prema pisanju i onog nezadovoljstva zbog načina na koji se odnosimo prema temi ekologije. Guramo probleme pod tepih. No…

– Možda je to i prirodno ljudima, jer je toliko složeno, veliko, kompleksno, zastrašujuće da obični »svakodnevni« ljudi ne znaju što bi. Bitno je zato da mediji krenu kopati, vaditi i prenositi dobre priče i primjere onih koji su našli način kako promijeniti nešto loše. Tim pričama inspiriramo druge, pomažemo im da se izbore s tučom, mrazom, sušom i sličnim stvarima – poručuje Sandra.

– Ne bih ja da ribe nestane, kako je u knjizi, u prvom poglavlju gotovo pa nema – priznajemo.

– A svi ribari i ronioci koji prate podmorje godinama već govore da je nema kao nekada – na to će Sandra.

Sandra Vlašić napisala je roman. Prije nego se u to upustila krenula je na tečaj pisanja.

– Krenula sam na tečaj kratke priče kod Zorana Ferića u Booksi i to mi je nekako otvorilo tu Pandorinu kutiju. Išla sam na tečaj između dva posla, kada sam imala malo više vremena. Tamo se okupila jedna jako zanimljiva grupa ljudi koja je htjela i drugi razred, a ne samo prvi. Pa su napravili za nas i drugi razred škole kratke priče. Ostali smo zajedno i evo djelujemo kao grupa ZLO – priča Sandra

A to ZLO, tajanstveno će, može značiti svašta, može biti Zanimljiva literarna organizacija, ili Zoranova, ili Zagonetna…

– Tu je nas sedam koji i dalje pišemo i sastajemo se, više ili manje, redovito. I makar je svatko od nas jako različit i piše na potpuno drugačiji način, zajedno funkcioniramo izvrsno, pogotovo kad treba dati neku kritiku na ono što radimo – ističe Sandra.

Ti drugi, u ovom slučaju članovi grupe ZLO, jako su bitni u postupku pisanja, uvjerena je Sandra. Oni su ti koji kažu valja li ili ne valja, veli. I super je pritom kad su strogi, iskreni, jer to govori da su im namjere jako dobre. Na romanu je ona radila tri godine i još sitno. Tri godine i tri ruke, taman da rukopis posve istesan nađe svog izdavača, u ovom slučaju Mozaik knjigu. I nije joj pritom, kako veli, bio problem naći vrijeme koliko mir kojeg se i ne može priuštiti često. U te tri godine život je radio svoje, događalo se svega, bušio recimo Jadran u potrazi za naftom, taman da pitamo Sandru jesu li joj te aktualnosti mijenjale sadržaj, ili se držala svoje ideje.

– Početna ideja se promijenila sto puta (smijeh). Zapravo, nisam ni imala potpuno jasnu ideju u startu. Imala sam namjeru da prenesem ono što znam i da to bude lektira bilo klincima, bilo odraslima, neka obavezna lektira onima koji su u poziciji da donose odluke, da shvate koliko je situacija s klimom ozbiljna. I da ne mora biti strašna, ali da moramo raditi. A onda se fabula mijenjala kroz taj trogodišnji proces. Bitno je reći da je sve bazirano na nekim stvarnim događajima, ali da su svi likovi i situacije izmišljene – kaže.

Izmišljene jesu, ali ima tu i tamo kakva mala posveta nekim dragim ljudima koji više nisu među nama poput one Zoranu Franičeviću, tom posljednjem sekretaru škoja. Ili Marini. Ali, koliko je tu doprinosa Kristijana Novaka?

– Da nije bilo njegove radionice pisanja romana, i da nije on Međimurec baš kao i moj tata, tko zna što bi bilo – na to će Sandra.

Prvo su je privukli k sebi njegovi romani koji su izrazito vezani uz dijalekt i podneblje koje je njoj prilično neistraženo jer joj je tata rano preminuo. Pa kada je vidjela da Novak ima radionicu pisanja romana, jednostavno je, kaže, morala uskočiti u taj brod.

– I to je bilo izvrsno. Kad ti Kristian Novak kaže »to je tvoja priča, ti to možeš« onda ne odustaješ – priča Sandra.

VRIJEME SAMI STVARAMO

Priznati je lako kako nam se čini da roman o Dunji zaslužuje još koji nastavak. Jer, niti će nestati potrebe za njenim ekološkim aktivizmom, niti će nestati političara poput Ranka iz knjige, niti potrebe u zaboravna svijeta da uništi što može u ime novca. »Tko zna«, kaže na to Sandra. Zna zato da joj je olakšanje to što je knjiga vani.

– Sad mogu pisati neke nove priče. Tema ima koliko hoćeš. I ne mora nužno biti ekologija – smiješka se Sandra.

Ali, vratimo se mi »Futuru trećem«. U njemu je Marina, Dunjina kći ono rješenje problema. Pitamo Sandru odakle joj toliko razumijevanja za mladost?

– Ja sam i posvetila knjigu juniorima, mome junioru i njegovim prijateljima – veli Sandra.

I ti juniori su već sada na nju ponosni, premda su najavili da će knjigu pročitati čim riješe maturu. Knjigu za koju s pravom na koricama, na onoj stražnjoj strani, piše: »Ova priča podsjeća nas na nešto ključno – sudbina našeg planeta ipak je u našim rukama!« Na prednjoj je, naslovnica je, ilustracija kojoj je autor Riječanin Vladimir Tomić Mosk, a na njoj jato riba, jato nalik planetu Zemlji oko kojeg obruč stežu naftne mrlje.

– Nego, zašto »Futur treći« – pitamo.

– To je izmišljeno, zamišljeno buduće vrijeme koje stvaramo mi sami – na to će Sandra.