S tribina je odzvanjalo »Ra-bu-zin, Ra-bu-zin, Sunce je napravio, ono riječko jeeee«, dok je jedan čovjek laganim korakom polako išao prema svom terencu da izbjegne gužvu odlaska s Rujevice.

Apsolutno neprimjerena scena. Jer taj je čovjek jedan od najvećih koje je Rijeka ikad imala. I na travnjaku i na klupi. Doktor Nenad Gračan. Onaj koji je još 1999. zapravo osvojio titulu, ali mu je oteta od »najkatoličkijeg« kluba.

– Najprije je počelo zacjeljivati 2017., a sad je i ta rana zauvijek zapravo nepostojeća. Ne spominjimo to više. Imamo 2017., imamo 2025. godinu. Imamo Rijeku, a naša Rijeka je prvak! – pričao nam je oduševljeni Gračan.

– Čestitam svima u klubu, od predsjednika Miškovića preko svih direktora i baš svih koji su utkali dio sebe u ovaj naslov zbog kojeg sad svi plačemo, ali od sreće.

Srce i duša

Svaka generacija naslanja se na sve koji su povijest ovog velikog kluba stvarali desetljećima prije nego što su došli prvaci 21. stoljeća.

– Ovo je neopisivo zadovoljstvo i zadovoljština za sve nas koji navijamo za Rijeku, koji svaki dan živimo s Rijekom jer je neodvojivi dio onoga što jesmo. Naš grad, naš klub. Tu smo počeli, a i kad bi nas karijere odvele negdje drugdje, srce i duša uvijek su bili tu. Podno stijena, na Rujevici, svejedno. Uz Rijeku. Uz prvake! – govorio je Gračan.

– Mislim da najprije čestitke treba uputiti navijačima i Radomiru Đaloviću i njegovom stožeru. A navijače… Nemam ja riječi za to opisati. To je spektakl kakve navijače ima, kako mi Primorci volimo i nosimo svoju Rijeku. I da živim 200 godina pa se zadnji dan života sjetim ove večeri, opet bih se naježio od divote. A ovaj klub i ovaj grad to zaslužuju. I ovakvu publiku i ovaj trofej. I još jedan, u četvrtak!

Predsjednik

Luda sezona…

– Nije mogla biti luđa. Možda smo po putu ispustili neke bodove, ali zato je sad sve utoliko slađe. Jer smo doma uzeli tu titulu. I još nešto… – zastao je Gračan:

– Sve je ovo počelo kad je stvar u svoje ruke uzeo jedan čovjek. Damir Mišković. Svaka pobjeda nosi njegov potpis. Spasio je Rijeku, bio predsjednik Kekovih prvaka, sad je predsjednik Đalovićevih pobjednika. Ovo je Miškovićevo djelo. Kad se sjetim gdje smo bili i kako smo živjeli, a gledaj ovo sad. Ovaj kamp, dvije titule, kupovi, Europa… Čudo.

Predivna večer imala je nastavak.

– A kako drukčije. Nastavak slavlja. Čovječe… Rijeka je – grad prvaka!

I ode Doktor. Onaj kojem su titulu ukrali, ali je dočekao da dvaput plače od sreće jer i on je prvak.