Pjevačica i voditeljica Ida Prester ponovno je na malim ekranima – ovoga puta kao autorica emisije „Pobjednici“ koja se emitira na Prvom programu Hrvatske televizije.

Dvije emisije su odgledane, a kao zagrijavanje za nove nastavke donosimo intervju s onom koja nas je upoznala s pobjednicima koji ne nose medalje, ali koračaju uspravne glave.

O emisiji, njezinim akterima i autoričinim iskustva, papi Franji, glazbi i ostalome razgovaramo s Idom Prester.

Ido, iza nas su prve epizode vašeg serijala „Pobjednici“. Emisija je to o inspirativnim ljudima, no što je vas inspiriralo da pokrenete „Pobjednike“?

Ljudi. Oni koji ne odustaju, i kad bi imali svaki razlog za to. Oduvijek me fasciniraju osobe koje iz najtežih životnih situacija pronađu snagu i smisao.

Iz najtrulijih limuna naprave najfiniju limunadu. Zadnjih godina sam ih upoznala nekoliko i inspirirali su me puno vise od bogatih i uspješnih ljudi koje upoznajem na poslu.

Smisao života je potraga za srećom i mirom, a ja sam ih prepoznala upravo kod naših ‘pobjednika’. Htjela sam dati prostor njihovim pričama, bez senzacionalizma i patetike, samo sirova ljudskost, hrabrost i transformacija. Nadam se da smo u tome uspjeli, cijeli naš tim se tome posvetio posljednjih godinu dana.

Foto Vladimir Spindler

Koje sve ljude s kojim sve problemima/nedostacima/nedaćama ste predstavili u serijalu i kako ste ih birali? „Pobjednici“ govore i o predrasudama u našem društvu, stoga koje su najčešće?

Predstavili smo ljude koji su se nosili s invaliditetom, siromaštvom, izbjeglištvom, odrastanjem bez roditelja, odbacivanjem zbog seksualne orijentacije… ali sve to nisu centri njihove priče – centar je ono što su uspjeli napraviti unatoč tome.

Prije dvije godine sam upoznala Marka Bakovića. Marko radi podcast o alternativnoj glazbi i zvao me kao gošću. Sjećam se koliko sam se iznenadila kad sam shvatila da je Marko slijep.

Nismo navikli na takve situacije, ljude s invaliditetom trpamo u ladice, slabo ih uključujemo u društveni i poslovni zivot. Marko me oduševio, osim sto je novinar, on je i sjajan bubnjar!

Potom sam upoznala predivnu slijepu glumicu Suzanu, ukrajinske izbjeglice, mamu i sina koji su danas hrvatski prvaci u stolnom tenisu, Paulu s cerebralnom paralizom koja prema dijagnozama nije trebala govoriti ni hodati, a danas je paraolimpijka…

To su sve ljudi koji su prošli teške trenutke, ali nisu izgubili sjaj u očima. Tako smo ih i birali. Ako su dotaknuli nas i dali nam nadu u bolji svijet, dotaknut ce i gledatelje.

Najčešće predrasude kod nas su prema svemu „drugačijem“. Drugačije porijeklo, drugačija seksualna orijentacija, drugačije potrebe.. Ljude se prebrzo osuđuje, a presporo upoznaje.

Nadam se da će gledatelji kroz ovu emisiju upoznati neke ljude koje inače izbjegavaju ili ne znaju kako im prići. I najvažnije – preispitati svoje stereotipe. Mi smo svi puno više slični, nego što smo različiti.

Kakav je njihov mindset?

Nevjerojatan. Unatoč svemu – zahvalnost, humor, snaga. Oni su ljudi koji su se susreli s tamom i naučili kako ju obasjati iznutra. Toliko sam naučila od njih o životu. Jedna od osnovnih lekcija: nismo svjesni svojih mogućnosti.

Snagom volje možemo raditi nevjerojatne stvari, trenirati i um i tijelo. Jako je važan fokus na pozitivno, ne prepuštati se samosažaljenju i rezignaciji. Uvijek se može bolje i jače.

Pobjednici su stvarani godinu dana. Što je sve stalo u godinu dana i kako je izgledala izgradnja emisije?

Godinu dana slušanja, učenja, putovanja, razgovora… puno emocija i još više rezova u montaži. Htjeli smo da svaka epizoda ima ritam, ali i prostor da gledatelj osjeti osobu, ne samo čuje. Proces je bio iscrpljujuć, ali i nevjerojatno ljekovit, za sve nas.

Svakako treba naglasiti da su Pobjednici djelo tima fenomenalnih ljudi koji su gradili projekt zajedno sa mnom. Producenti su IvaTkalec i Ljubo Zdjelarević, redatelj je Goran Ribarić, direktor fotografije Mario Topić, montažerka Elena Radošević, savjetnica Barbara Matejčić, skladatelj Hrvoje Prskalo.

Urednica emisije Maja Tokić aktivno nas je vodila od prvog dana i neizmjerno nam pomogla:  ukazivala na sve greške, predlagala promjene, ispravljala, popravljala, brinula se da u svakom trenutku izvučemo maksimum.

Pojedinci koje predstavljate u serijalu, kako stoji u najavi, nisu slavni niti popularni. Kako ste ih pozivali u serijal? Jesu li objeručke pristajali na sudjelovanje ili su se nećkali? Je li postojao neka osoba koju ste htjeli uvrstiti u serijal no niste uspjeli?

Bilo je svega – neki su odmah pristali, sretni da mogu biti glas drugima. Neki su se bojali izložiti, što potpuno razumijem. Nikoga nismo nagovarali, osjetljive su teme, zadiremo u intimu. Postojala je jedna priča koju jako želim ispričati, ali osoba još nije spremna. Nadam se da će jednog dana biti.

Jeste li iscrpili sve teme ili je u perspektivi i nova sezona „Pobjednika“?

Priča je još puno. I da snimamo deset sezona, ne bismo ih iscrpili. Planiramo nastavak, jer su „Pobjednici“ za mene više od emisije – oni su podsjetnik da je čovjek sposoban za čuda.

Na dan kada je preminuo papa Franjo na Instagramu ste se prigodnim riječima osvrnuli na njegov odlazak. Ispalo je da je emitiranje druge epizode serijala odgođeno zbog te nedaće, stoga kako se osvrćete na njegov rad, pristup društvenim temama i kako bi se papa Franjo odnosio prema protagonistima „Pobjednika“?

Iako nisam vjernica, imam ogromno poštovanje za preminulog Papu, vijest o njegovoj smrti me baš rastužila. Jako će nedostajati ovom grubom svijetu u kojem trenutno živimo.

Papa Franjo je jedan od rijetkih duhovnih vođa, pa i vođa općenito, koji je otvoreno zagovarao prihvaćanje, razumijevanje i suosjećanje prema marginaliziranima.

Vjerujem da bi njegove riječi za naše „Pobjednike“ bile: „Vi ste moji ljudi.“ Jer i on je tražio kršćansku ljubav u licima onih koje društvo često ne vidi.

Označava li serijal „Pobjednici“ vaš svojevrsni povratak na domaće televizijske kanale? Ako se ne varam, vaš zadnji angažman bio je Masked Singer od kojega je prošlo nekoliko godina?

Pa zapravo da, moze se reci da je neki povratak, iako ja nemam osjecaj da sam nekamo daleko otišla. Ja sam ipak HTV-ovo dijete, Briljanteen me doslovce odgojio. Potom su tu bile i razne druge emisije: Hrvatska uživo, Dora, Porin..

Vodila sam puno različitih formata, ali ovo je ipak drugačije. „Pobjednici“ su moja strast i moja ljubav, moj autorski projekt za koji sama odgovaram i za koji dišem već godinu dana. I to me veseli više od ičega.

Poznajemo vas i kao pjevačicu. Radite li na novim pjesmama i kada ih možemo očekivati?

Uvijek nešto kuham! Trenutno sam posvećena Pobjednicima, pa mi je bilo važno da i glazba bude baš onakva kakvu je ja čujem uz naše heroje. Glazbu za najavnu i odjavnu špicu Pobjednika napisala sam i izvela u suradnji s ekipom iz PortoMorta.

Glazba je moje prvo igralište. Radim na novim stvarima i nadam se da ću ih uskoro pustiti u svijet. Ne žurim – želim da bude sve u pravo vrijeme.

Tko vam je u karijeri dao najbolji savjet i kako je on glasio?

„Ne moraš biti sve svima.“ jednom mi je to rekla prijateljica, puno razmišljam o toj rečenici. Taj mi je savjet oslobodio leđa od velikog tereta. Daje mi dozvolu da budem svoja.

Što ste kroz život i radnu svakodnevicu naučili o sebi, drugima, sceni i svemu ostalom?

Da smo svi ranjivi, i da nitko zapravo nije potpuno siguran u sebe. Naučila sam da nježnost nije slabost, da ranjivost spaja, i da sve prolazi – i dobro i loše.

Što vas privatno istinski veseli? Imate li kakav hobi koji radite s velikim entuzijazmom?

Putovanja. Berlin. Beograd. Novi divni ljudi koje upoznajem stalno. Roko i Rio dok se mazimo navečer u krevetu. Vani kad mi priča planove. Veseli me mir. A to je luksuz današnjeg vremena.

Koja su vam omiljena TV lica nevezano kojom se televizijskom formom bave i zašto? Koje je TV lice djelovalo na vas, bilo to mentorski ili možda kao vaš uzor?

Volim ljude koji imaju autentičnost, koji nisu samo ugodno lice i glas s ekrana. Prije svih bi izdvojila Martinu Validžić. Njeni Sretni gradovi su mi jedna od najdražih emisija proizvedenih kod nas. Rekla sam producentima – Želim raditi Sretne gradove, samo sa sretnim ljudima.

Ne može to biti vizualno tako bogato, ali duhovno može. Jedna mala porcija dobre energije koja te obogati. Pored nje mi jako imponira Mojmira Pastorčić, takav duh i jak karakter nisu česti kod nas. Od mrvicu starije generacije tu su i Danijela Trbović i Barbara Kolar. One su nenadmašne sa svojom elokvencijom i snalazljivošću.

A nakon njih i sve moje drage prijateljice i kolegice s kojima radim i privatno se družim već godinama: Mia Kovačić, Marijana Batinić, Antonija Blaće, Antonija Mandić, Iva Sulentić… Vrhunske profesionalke i fantastične žene. Baš jedna jaka generacija.

Foto Nemanja Taneski

I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koje se TV sadržaje opuštate u slobodno vrijeme? Koji se naslovi često nađu u vašem slobodnom vremenu?

Volim dobre dokumentarce – naročito one ljudske, empatične. Obožavala sam Betonske spavace, s gustom sam pratila i Vise od rijeci: neverbalna komunikacija. Uživala sam i u putopisima Andree Buče. Volim i dobar skandinavski noir. A kad mi je stvarno svega dosta – gledam stare crtiće s klincima. Bez filtera.