S »Trgovačkim putnikom«, također prije mjesec dana nagrađenim Oscarom, Farhadi se vraća matičnoj iranskoj kinematografiji
Farhadi preferira shematične naracije i prepredenu didaktičnost. Iako nagrađen Oscarom njegov je film bezidejan, sveden na čisti mehanizam glume, poput onih koji su žarili i palili na festivalima negdje oko 2010. godine
Bit opusa iranskog redatelja Asghara Farhadija krije se u složenosti njegove narativne strukture i njenih čestih konvulzija, iako će na kraju ipak postići visoku ekspresivnu čistoću.
Sjetimo se njegovih sjajnih filmova »About Elly« i Oscarom nagrađenog »Nader i Simin se rastaju«, iako se njegovi kasniji radovi svode upravo na ono što su bjelosvjetski festivalski gurui od njega tražili kad je Iran zamijenio nekim drugim teritorijima poput Francuske (»Prošlost«), gdje se previše fokusirao na kobne mehanizme priče.
U iranskim kinima
Čak i festivalski miljenici poput Jafara Panahija znadu u svojim suptilnim žaokama biti daleko subverzivniji od Farhadija. Uostalom, film »Trgovački putnik« imao je je, za razliku od Panahijevih i Dormishianovih subverzija, redovnu distribuciju u iranskim kinima i postao jedan od najgledanijih.
Doduše, Farhadijev najnoviji komad počinje jednom od najpotentnijih sekvenci iz čitave autorove filmografije – noćnom evakuacijom zgrade kojoj prijeti urušavanje. Njeni stanari, bračni i glumački par Rana i Emad, koji u kazališnom uprizorenju Millerove predstave »Smrt trgovačkog putnika« glume Lindu i Willyja Lomana, moraju se preseliti u privremeno prebivalište. No Rana postaje žrtvom neugodne zabune povezane sa skandaloznom prošlošću prethodne stanarke tog stana. U njihov novi privremeni stan, koji je nekad pripadao prostitutki, upada njen bivši klijent i ugleda golu Ranu u kupaonici.
Uvučen u mrežu tradicionalnog morala, Emad kreće u potragu za ženinim »zlostavljačem«, kad Farhadi kao istinski zagovornik dijalektike istine preusmjerava priču u čisti »whodunnit« s primjesama filma osvete, igrajući na apsurdne dileme – poniziti ili ne poniziti okrivljenog pred njegovom obitelji.
Moralni labirint
Emad tada postaje nešto poput teheranske verzije Hugha Jackmana iz »Zatočenih«, kad postaje evidentno da su Iran i SAD barem filmski, ako već ne politički, puno bliže no što to mislimo. No onaj famozni »attention must be paid« izgovoren u Millerovoj drami, postaje raison d’etre Farhadijeva prosedea. Jer, poput Millera, tako i Farhadi preferira shematične naracije i prepredenu didaktičnost.
U njegovu moralnom labirintu na koji igraju njegove meta-teatarske premise, stalno se sudaraju javno i privatno, ljubav i opsesija, osobne i društvene sablasti. Intimna dimenzija priče uvijek se sapliće o onu političku (ekonomski ugovor, motiv novca).
Da je bar imao dovoljno hrabrosti ostaviti pukotine u priči kroz koje bi njegov komad mogao prodisati, sve to ispalo bi puno odvažnije. Ovako se sve svelo na jedan posve bezidejni film sveden na čisti mehanizam glume, jedan od onih koji su žarili i palili na festivalima negdje oko 2010. godine. Zato finalni kadrovi kao da nam kažu – kad promatramo jedni druge, da li doista promatramo jedni druge ili tek vlastiti odraz?
