U Moskvi je 1975. godine, kao uvod uz poeziju Andreja Voznesenskog, u knjizi naslovljenoj »Hrastov list s violončela« bio objavljen kratak autobiografaki zapis (»Put ka ovoj knjizi«), u kojem je pjesnik na samo njemu svojstven, upečatljiv način pokušao pojasniti: što je to poezija, u čemu se krije njezin značaj, (s)misao po-etike, inzistirajući, pritom na vlastitom primjeru, na rečenici, kako su »putovi poezije nedokučivi« i da ju je teško razumjeti, ali kako upravo u naporu odgonetavanja enigme i skrivenih sadržaja koje nosi u svojoj nutrini, višeslojnosti i višeznačnosti riječi, jedino možemo »dohvatiti« bit života, ili barem pokušati to učiniti, tješeći se iluzijom kako u ovom našem prolaznom životu ipak nije sve besmisleno i zaludno. Ironičan, skeptičan, duhovit, često enigmatičan, pa za neke i hermetičan, s izraženom sklonošću oksimoronskom izričaju, Voznesenski je naglasio: »Ja zapravo pišem pjesme nogama; ne plašim se dvosmislenosti rečenica; ja iskoračujem stihove, ili točnije, oni iskoračuju mene. Hodajući osjećam, gotovo opipavam podsvješću ritam ulica, uznemirenost srca, tišinu šume.«

Izdržati na putu čovječnosti

U mnogobrojnim, objavljenim razgovorima i(li) intervjuima, kasnije, nakon njegove smrti, sakupljenim u jednu »debelu« knjigu (»Razgovori bez povoda«) popraćenu lucidnim komentarima najboljih poznavatelja njegova stvaralaštva, Voznesenski je neprestano isticao kako je imao sreće da proputuje gotovo čitav planet, upozna različite ljude i običaje koji su ga oplemenili i naučili koliko su nam »naše« istine krhke i koliko se temelje na predrasudama i da upravo možda najviše zahvaljujući »toj sreći« njegova poezija nenametljivo nosi tako prepoznatljivu notu humanosti koja nas stalno podsjeća i upozorava da se čuvamo oholosti, »tegobne gordosti«, nacionalne pretencioznosti i isključivosti, ideoloških zabluda (jer svaka je ideologija u konačnici poziv na osvetu) i koja nas uči »uzvišenoj« skromnosti, pokornosti i poniznosti, bez čega nema, niti može biti čovjeka u pravom i punom smislu te riječi. I uvodni pasaž ovog autobiografskog krokija završava riječima: »Zapravo, nisam svijetom putovao samo ja, već i moje pjesme koje sam nosio u sebi, pisao zajedno s mojim prijateljima, ili nakon susreta s ljudima poput Jurija Ljubimova (veliki kazališni mag, slavnog, avangardnog moskovskog Teatra na Taganki), Vasilija Aksjonova (velikan ruske/sovjetske tzv. podzemne literature, 1980. emigrirao u SAD), Korneja Čukovskog (vrstan znalac ruskog jezika i veliki pjesnik ‘za djete u odraslom čovjeku’), Wystana Hugha Audena i mnogih drugih, tako da su svi oni koautori mojih rečenica; bez njih one ne bi imale snagu i ljepotu kojima sam ih želio osmisliti. Ali, ne mogu ne naglasiti duh i utjecaj boemskog undergrounda San Francisca, pokreta koji je čitavoj novodobnoj kulturi dao novi, drukčiji značaj, novu dimenziju, kao i ključnu ulogu sredine u kojoj sam rođen, grada Vladimira sa starinama iz kojih mi je povijest šaptala o tajnama i ljepotama vremena i epoha koja su oblikovale moj svijet; prebogatim vladimirskim, brezovim šumama, crkvama i manastirima, sve je to ušlo u moje strofe, jer sam se pišući stihove o njih opirao.«

Naravno, Voznesenski se nije zaboravio prisjetiti roditeljskog doma, iskazujući veliku zahvalnost ocu Andreju, inače inženjeru po struci i poznatom projektantu hidroelektrana, koji ga je usmjerio prema arhitekturi i slikarstvu i majci, velikoj ljubiteljici i znalcu poezije; u autobiografiji je konstatirao: »Ne žalim godine koje sam poklonio arhitekturi, hrabra muza arhitekture puna je jonske liričnosti, ne podnosi beskičmenjake i prazna lupetanja; njezini su ciljevi pošteni, proporcije ljudske, ona stvara istodobno za svakodnevni život i za Vječnost; to isto čini i poezija. Ne mogu zamisliti ozbiljno razmišljanje bez poznavanja osnova matematike ili otpornosti materijala. Nije slučajno što nam je iz matematike u poeziju doletio veliki Vladimir Hlebnjikov, ili što se u škrinji Pavela Florenskog (svećenik, ubijen u gulagu na Solovjetskom otočju, 1937.) skrivala genijalna analiza Riječi najbližih egzaktnim znanostima… A, moj je otac posjedovao sličnu strast, ljubav prema ruskoj povijesti i slikarstvu, on je uveo moje djetinjstvo u magični svijet boja i linija Mihaila Aleksandroviča Vrubelja (1856. – 1910.) i Isaka Levitana (1860. – 1900.), zahvaljujući ocu zavolio sam jesenji sumrak Čehova, borbenost i hrabrost Majakovskog, a zahvaljujući majci Jesenjina, Bloka, Mandeljštama, Pasternaka, Cvetajevu, Ahmatovu, glazbu Čajkovskog. Otac i majka nosili su jednu predivnu energiju i nježnost, onu stidljivu inteligenciju koja se tako često, nekada, a danas je u ubrzanom ritmu modernosti gotovo iščezla, formirala u tišini ruske provincije… Njihove još svježe humke na Novodjevičjem groblju su mi opomena kada god posrnem, poticaj da budem i ostanem čovjek… Ali, sve je to još daleko predamnom – tada mi se činilo da se ocu nikada ništa neće dogoditi, tako sam (bio) nehajan prema majci, korak mi je bio studentski bezbrižan, privlačio me je svijet pun neobičnih detalja, nagovještavao je promjene koje nisam znao na vrijeme prepoznati… Sada je kasno, ali nije kasno pisati o svemu tome, to nije samo iskupljenje, kajanje, ne, to je prije i iznad svega dužnost i zahvalnost svima i znanim i neznanim koji su mi pomogli da izdržim na putu čovječnosti, jer što osim bezinteresne ljepote i beskrajne dobrote ima smisla?«

Gitara i poezija

Ali, vrijeme neumitno teče, mnoge bih stvari učinio i napisao drukčije, govorio je Voznesenski, međutim misli ne pripadaju samo autoru, one imaju svoj život, usud, takve su se rodile i stoga ih ne treba mijenjati. To bi značilo uljepšavati, kras(i)ti stvarnost; bilo bi to bogohulno (pojam Boga pjesnik je shvaćao spinozistički Deus sive natura), ne treba ukrašavati povijest nečim što nikada nije bila, to je laž koja uvijek dolazi na naplatu, jer time zapravo želimo uljepšati vlastiti lik i djelo, a pretvarati se i činiti onim što nismo, često je, možda uistinu ljekovito, no uvijek je to izdaja i prevara koja nas (za)vodi na krive staze umišljenosti i(li) bijega od stvarnosti. Voznesenski je prizna(va)o kako mu je stalo do čitanosti, do toga da se njegove pjesme dopadnu čitatelju, ali je istodobno znao kako će biti i onih kojima se neće svidjeti i da je tek nakon dugo godina shvatio što je svojedobno značio uzvik Viktora Šklovskog (na promociji jedne autorove knjige u svečanoj sali moskovskog Saveza pisaca SSSR-a): »Ne želim da me svi vole.«

Jer, ako me svi vole, nastavio je Voznesenski, znači ne vrijedim ništa, da nisam imao dovoljno hrabrosti iskoračiti izvan zadanih okvira, pokušao (is)tražiti nove mogućnosti, propitati nove žanrove, pronaći načine povezivanja riječi, likovne plastike i glazbe, a tome je od samih početaka pisanja težio. Utoliko je tražio i nove načine izričaja i povezivanja s masama, jer poezija nije samo nešto intimno; ona je uvijek i revolucionarna, dakako ne u nekakvom ideološkom ključu, već stremljenju preobražaja stvarnosti koja se vremenom »umori« i traži nove mogućnosti egzistencije, jer samo se tako mogu razvijati čovjek i njegov svijet. Stoga su gitara i poezija conditio sine qua non moderne umjetnosti, poetski recitali/mitinzi uz glazbu postaju svečanost, praznik duha i za dušu, riječ dobiva na značaju i značenju, tako se dodiruju naizgled nedodirljivi svjetovi, impresije eksplodiraju, a kada se poezija recitira uz kor i simfonijski orkestar, praćena svjetlosnim/likovnim refleksima, onda je doživljaj cjelovit, potpun, totalan, a posebice to vrijedi, pisao je Voznesenski za »rusku muzu, koja je uvijek društvena, iscjeliteljska, poput stepe beskrajna ili nalik snježnoj mećavi moćna; tako da je nisu uzalud najblistaviji umovi ruske kulture izjednačavali sa savješću. Ruska je muza uvijek i ispovjedna, još za Petra Čaadajeva bila je naglašena simbioza umnosti i moralnosti«.

Pred »notama crkvenih zvona« takva je poezija uvijek »antisvijet«, protivna zakonima fizike i utoliko je uvijek pogrešna, a ujedno i zadivljujuća, protivna društvenim standardima i konvencijama, otvoreni izazov »sivilu života«, rušenje mitova i stereotipa, dogmatskog mišljenja, staljinskih doktrina i vulgarnih ideologija, licemjernih životnih, malograđanskih obrazaca i na tome ne treba stati, deformacija unutar našeg bića i svijetu oko nas, uvijek je puno više no što ih možemo uočiti ili želimo za njih znati. Stoga se Voznesenski tako često pozivao na Borisa Pasternaka (čiju je gotovo kompletnu poeziju znao naizust); u jednom njegovom pismu postoji misao o vječitom pokušaju umjetnika da otjelotvori novu materiju stiha, stvori novu formu, ali ta se »volja za moć dohvatanja ljepote« nikada ne može (p)ostvariti, još manje utažiti, zadovoljiti, ali se pri tome oslobađa silna duhovna energija; tako je bilo s Beethovenom, Michelangelom, Gogoljem, Majakovskim, a takav je bio i govor Vasilija Blaženog, u doslovnom, ali i prenesenom graditeljskom, arhitektonskom, »konstruktivističkom« smislu. Energija teksta umjetnosti koja se oslobađa, to i jest jedini, pravi i stvarni sadržaj; sve ostalo je tek naknadna pamet, jer je »đavolski teško uhvatiti i odgonetnuti (s)misao samosvojne Riječi, ne samo ispisane slovima, već i bojama, zvukovima, šumovima… Slikarstvo je okrenuto predosjećanjima, njegova je iskrenost predrazumska, ali sve te nijanse podjednako intenzivno žive i u literaturi, napose poeziji, širokoj lepezi glazbenih izričaja, pri čemu nema razlike između simfonije, oratorija, ciganske romanse, ruske balade, francuske šansone, »plača« flamenka, američkog jazza, soula, bluesa…«

Likovno viđenje svijeta

Uvijek je suština graditeljstvo, metaforički arhitektura, a svaki je pravi pjesnik graditelj novog, zasebnog svijeta (us)tvrdio je Voznesenski: »U ‘Razgovorima s Danteom’ je rečeno: metafora se može objasniti samo metaforično; on je bio Descartes metafore, jer za našu svijest samo se kroz metaforu otkriva materija; nema postojanja bez poređenja, jer samo je poređenje postojanje.« Tako se i sam Voznesenski uvijek iznova želio uvjeriti da je moguće doći do srži istine, ne pomoću recikliranih priča, ili Babilonske biblioteke starih i nepročitanih knjiga (a to je naša čitava povijest), već pomoću »ulaženja« u skriveni smisao (ne)izgovorenih riječi, jer se samo tako može sagledati u čemu to tako dugo i ustrajno griješimo; od kako je ljudskog roda tražimo način, metodu kako razumjeti »Svijet i Riječ«, ali to nikada nikome do kraja i pored sveg lišavanja i uznemirenosti nije pošlo za rukom. Međutim, uvijek ostaje nada kako će nam se u novom pokušaju »otvoriti rajska vrata spoznaje«, dok nam se opet i opet iznova ne zalupe pred samim nosom. I stoga je, tvrdi Voznesenski, posvema bio u pravu Nikolaj Zabolocki kada je proročanski uskliknuo: »Volite slikarstvo, pjesnici«, jer se tako »njeguje oko«, sposobnost uočavanja svega što izmiče našim ostalim čulima.

Ova sažeta (anti)biografija Andreja Voznesenskog, pjesnika koji me već 50-ak godina oduševljava i kada god ga čitam (a to činim često, zapravo sve češće), uvijek iznova otkrivam nešto drugo i novo, na što do tada nisam ni pomislio. Sadržaj njegove poezije je tematski raznorodan, bogat, zapravo u svakom pogledu raskošan, jer po strani nije ostavio niti jednu temu važnu za komunikaciju sa svijetom čitatelja. A, kako je u tome uspio, možda je najbolje zapazila Milica Nikolić, velika prevoditeljica s ruskog jezika i vrstan znalac ruske literature, napose poezije: »Voznesenski je rođen u ruskom gradu Vladimiru, tom čudu ruske srednjovjekovne arhitekture, u kome je proveo djetinjstvo. Likovna ljepota Vladimira, uvjerena sam, presudno je formirala ono njegovo oko o kojem je sam govorio i koje ne samo da razlikuje ovu poeziju od ostalih, nego je i najvitalnija komponenta njegova stvaralaštva. Ovome dodajem još nešto: ako se zahvaljajući vladimirskom djetinjstvu odlučio studirati arhitekturu i zavolio slikarstvo, on je u mnogo čemu blagodareći upravo svjetskom duhu ovih umjetnosti u sebi sjedinio jedan izrazito kozmopolitski duh s jakim osjećajem za podneblje u kojem je ponikao. Upravo stoga vjerujem da je imao tolike sugovornike i poklonike diljem svijeta i da su zato u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku izložene njegove slike koje je radio zajedno s Robertom Rauschenbergom i utoliko je i poezija Voznesenskog uvijek i do kraja ostala vezana uz likovno viđenje svijeta.«

Kultni status

Pritom ne teba zanemarivati, ili umanjivati vrijednost njegove poezije »skrivene u labirintima jezika«; Riječi (upravo ih je tako često ispisivao velikim početnim slovom), zvuci crkvenih zvona često odzvanjaju njegovim stihovima, ali jednako tako i buka/žamor velegrada; tišina ili šuštanje brezove šume, sjedinjene s osamljenošću tajge; bjelina snijega koji uz pomoć moćnih, divljih mećava zatrpava beskrajnu stepu, zvuci balalajke i nostalgičnih ruskih romansi; miješaju se vatreni napjevi ruskih Cigana s ludim ritom jazza i ostalih američkih glazbenih izričaja koje je pjesnik obožavao, tu su arhitektonsko pismo Vladimira Tatlina i Le Corbusiera, slike Henrija Mattisea i Picassa; imao je genijalnu intuiciju, sluh za povezivanje, spajanje nespojivog, pronalaženje (s)veza između naizgled najudaljenijih pojmova i(li) riječi. Stihovi iz niza veličanstvenih pjesama (»Suzdaljska bogorodica«, »Gorski manastir«, »Romansa«, »Goya«, »Stazama Rubljova«, »Tržnica u Tbilisiju«, »Jezici«, »Antisvjetovi«, »Pariz bez rima«, »Molitva«, »Balada«, »Jesenji uvod«, »Sahrana Gogolja Nikolaja Vasiljeviča«…), zapravo gotovo sve njegove brojne zbirke (objavio ih je za života gotovo 50) pokušavaju odgovoriti na jedno, jedino pitanje koje je autor uporno sebi samome postavljao: tko je to zapravo Andrej Voznesenski?

U tom su duhu bile (na)pisane i sve njegove prevratničke knjige (»Trouglasta kruška«, 1962. i »Antisvjetovi«, 1964.), danas tako nonšalantno gotovo zaboravljene, a koje su, bez ikakvog pretjerivanja unijele novi duh u pisanje i poimanje poezije. Sadržajno obogatile pjesništvo, kao malo koje knjige unazad sto godina. I uistinu, tko je taj Voznesenski, čije su knjige prevedene na gotovo sve jezike svijeta i to u milijunskim nakladama; koji je na Zapadu, posebice SAD-u bio uzdizan u zvijezde i hvaljen, a u domovini (tadašnjem SSSR-u) službeno ignoriran, mada donekle i toleriran, ali među mladim naraštajima, uz Vladimira Visockog, Bulata Okudžavu, Belu Ahmadulinu, Jevgenija Jevtušenka ili Roberta Roždestvenskog uživao je kultni status i bio uzdizan u rang svjetovnog božanstva. Njihova se popularnost u Sovjetskom Savezu mogla mjeriti s onom histerijom koja je »ostatak svijeta« zahvatila u vrijeme Beatlesa ili Rolling Stonesa. Uz napomenu da je Voznesenski između svih njih uvjerljivo bio najveći i najuplivniji poeta, nesvakidašnjeg, raskošnog talenta.

Andrej Andrejevič Voznesenski rođen je 12. svibnja 1933. u Vladimiru, u tzv. Moskovskom zlatnom prstenu, ili kako ga još zovu Zlatni prsten Rusije (kojem uz rodni grad pripadaju, za ruske pojmove mala mjesta veličanstvene prošlosti: Suzdalj, Jaroslav, Kostroma, Rostov Veliki, Zagorsk…), a bio je još dijete kada mu je otac poklonio mapu Goyinih crteža o užasima rata i ti jezivi, ali ujedno i fantastični radovi velikana likovne umjetnosti (p)ostali su trajnom opsesijom senzibilnog dječaka i kasnije nadahnućem koje je u njemu učvrstilo ljubav prema svijetu i životu u kojem su fantazmagorično i groteskno dio naše stvarnosti, lijepe i strašne istodobno. Na koncu jedna od najboljih pjesama koju je napisao bila je posvećena upravo Franciscu Goyi. Nakon što je 1957. diplomirao arhitekturu, Voznesenski se kraće vremena bavio strukom, ali ubrzo se posve posvetio poeziji; prve je stihove, pod utjecajem Vladimira Majakovskog i Pabla Nerude objavio 1958. u tada vodećem, sovjetskom glasilu za kulturu Literaturnaja Gazeta, tako da je zajedno s Jevgenijem Jevtušenkom i Belom Ahmaduljinom bio glas(nik) politike i kulture otopljavanja, tj. destaljinizacije (istina ograničenog dometa), obračuna s kultom ličnosti, koju je nakon XX. kongresa KP SSSR-a započeo Nikita Hruščov, novi čelnik sovjetske komunističke partije, ali ubrzo je pod pritiscima konzervativnih snaga bio prisiljen »zakočiti« reformske procese i zastati na pola puta. Ali, brojni se intelektualci nisu s tim (po)mirili, a među njima se našao i mladi Voznesenski, kao i ostali pjesnici iz njegova kruga, koji su tražili i zagovarali slobodu stvaralaštva, ukidanje cenzure, poštivanje čovjeka, zakona i demokratizaciju društva, tako da su se svi ubrzo našli na meti najvišeg partijskog vrha i samog genseka Hruščova koji se uplašio procesa koje je sam inicirao, odnosno da će ga nezadovoljna partijska i vojna nomenklatura svrgnuti s vlasti, što se na koncu i dogodilo.

Zbirke pjesama

Prve zbirke pjesama Voznesenski je objavio 1960. godine (»Parabola«, »Mozaik«), zatim 1962. nakon boravka u SAD-u »30 odstupanja« (gdje je kroz razgovore i druženja s Allenom Ginsbergom, Arthurom Millerom i drugima »razotkrivao« Ameriku) i »Trouglasta kruška«, da bi 1964. tiskao možda svoju najpoznatiju knjigu »Antisvjetovi«. Uslijedili su i drugi radovi: »Ahilovo srce« (1966.), »Sjenke zvuka« (1970.), »Pogled« (1972.), »Pusti pticu« (1974.), »Sablazan« (1978.), »Majstori vitraža« (1980.), »Nehotimice« (1981.), da bi 1990. godine, uoči raspada Sovjetskog Saveza, objavio začudnu zbirku stihova, naslovljenu »Aksioma-samoiska«, koja se jednako čita i s početka, ali i kraja naslova, a odnosi se na »traženje samog sebe u kaosu svijeta koji se sve više gubi i nestaje«. Sastavljena je od starih i novih balada, ali i ranije cenzuriranih tekstova, ali sada u izvornom, necenzuriranom obliku. Okušao se i u rock-operi; na temelju života slavnog Nikolaja Reznikova napisao je pjesme za predstavu »Junona i Avos« (izvedena 1981.), koju je režirao Mark Zaharov, a glavne uloge su tumačili/pjevali Helena Šanjina i Nikolaj Karačencov. Opera je doživjela ogroman uspjeh i godinama se, stekavši kultni status, nije skidala s repertoara.

Nakon toga (1984.), pojedine pjesme A. Voznesenskog uglazbila je i pjevala slavna ruska pjevačica Ala Pugačova, a pojedini songovi još su i danas popularni i često se izvode. Nakon raspada sovjetskog imperija, Voznesenski se rjeđe oglašavao, ali 1993. u listu Izvjestija objavio je poemu »Uskrsnuće Rusije«, svoj »vjerujem« u demokratsku obnovu duhovno i materijalno poharane zemlje. Od tiskanih zbirki poezije vrijedi spomenuti »Traganja po knjizi« (1996.), »Cassino Rusija« (1997.) i »Strašna kriza Super Stara« (1999.), a počela su se tiskati i njegova sabrana djela. Poseban su interes pobudili stari i novi eseji o velikim slikarima i kiparima svijeta (Rubens, Picasso, Henry Moore…), kao i tekstovi o Jean-Paulu Sartreu, Theodoru Adornu i drugim intelektualnim ikonama 20. stoljeća. Za svoj rad primio je 1987. najviše sovjetsko, a 2008. rusko državno priznanje, izabran je u nacionalnu Akademiju znanosti i umjetnosti, jednako tako i u American Academy of Arts and Letters, Parisian Academie Goncourt, promoviran je u počasnog doktora znanosti na najprestižnijim sveučilištima Amerike i Europe, a kada je sovjetski astronom Nikolaj Černik (1976.) otkrio jedan mali planet, nazvao ga je pjesnikovom imenom.

Filozofska poema »Majstori«

Poslije prvih objavljenih zbirki, Voznesenski je u sovjetskom društvu bio ocijenjen kao »pjesnik aktualne tematike«, snažnog ritma i stihova (pre)punih metafora i neologizama, što je budilo sumnju u dijelu konzervativne kritike, ali mlađe generacije, ne samo unutar stručnih književnih krugova, već i šira javnost, posebice studentska populacija, oduševljeno su ga prihvatile, kao »glas koji govori u njihovo ime«. Uspoređivali su ga s Blokom i Majakovskim, a filozofska poema »Majstori« (objavljena u zbirci »Mozaik«), napisana na temelju legende o osljepljivanju graditelja hrama Vasilija Blaženog, u redovima antisovjetske emigracije na Zapadu bila je iznimno dobro primljena, jer se tumačila kao otvoreni bunt protiv komunističkog despotizma, tako da se razvila čitava polemika, jer je službeni organ komunističke mladeži Komsomolskaja pravda opovrgavao teze iznošene u egzilnom časopisu Ost-Europa (München), iako je bilo više nego očito kako je Voznesenski upravo na tom tragu »skladao« poemu. Sam pjesnik se nije oglašavao, znakovito tumačeći kako je pravo svakog da razumije poemu po vlastitom ukusu. Tako su, praktički preko noći, »Majstori« postali »himnom« mlade generacije i uopće sovjetske neoavangarde koja je bila »satjerana« u kulturno »podzemlje« i to sve je počelo ozbiljno iritirati partijsku cenzuru i ideološke »kulturtregere«, ali nitko se nije usudio osuditi pjesnikov neosporni talent, a stihovi koje je (na)pisao »blistali su slobodarskim duhom«, pozivom na borbu protiv tiranije i to su, pokazalo se bile i ostale stalne teme i »poetske karakteristike« njegova stvaralaštva.

Voznesenski nikada nije izbjegavao »škakljive« teme, nije priznavao tabue i »spremno se odazivao na svaki izazov epohe«. Naravno, dio kritike je u tome prepoznavao njegovo »ulagivanje« standardima »zapadne, malograđanske kulture i dekadentne umjetnosti«, prigovarali su da čak »krijumčari antikomunističke uzore«, ali u njegovu obranu su ustali brojni knniževnici, među inim i Nikolaj Asejev i Pavel Antodoljski, stari i bliski suborci i sljedbenici Vladimira Majakovskog, što je navelo zapadne sovjetologe da zaključe kako je na djelu »pobuna dobre sovjetske djece, protiv loših očeva«. Protokom vremena ti nesporazumi između Voznesenskog i dijela dogmatske i ideološki isključive partijske nomenklature su se (u)množili, da bi na koncu u vrijeme aktivne kampanje KP SSSR-a protiv »devijacija i deformacija u sovjetskoj kulturi«, predvođene birokratiziranim strukturama »umjetničkih cehova«, pa tako i rukovodstvom Saveza pisaca SSSR-a, Jevtušenko i Voznesenski bili prozvani kao eksponenti »buržoaske ideologije«, a jedan od sekretara parijskog vodstva, Leonid Iljič Brežnjev (kasnije svrgnuo s vlasti Nikitu Hruščova) je zaključio kako su spomenuti pjesnici nedvojbeno talentirani, ali su »zagazili u vode formalizma«, tako da ih treba osuditi, ali im i pomoći »da se vrate na pravi put«. Posebno su na osudu naišle riječi Voznesenskog koji je u časopisu Vaprosi literature izjavio: »Ne mislim da bi pjesniku bila od koristi bliskost s književnim pretečama, jer rodoskrnavljenje vodi izrođivanju. Više od lorda Byrona, meni su dali Rubljov, Joan Miró i Le Corbusier… kao i u arhitekturi i u poeziji tehnika je dostigla vrhunac, danas se zdanje može podići na vrhu igle. Budućnost je poezije u asocijacijama, metafora izražava uzajamnu vezu pojava, njihovu metamorfozu. Uostalom, nije u formi stvar; forma mora biti jasna, beskrajno temperamentna i puna nekog višeg smisla, kao i nebo u kome samo radiolokator može osjetiti prisustvo aviona.« Sekretar Saveza sovjetskih pisaca A. Surkov se jasno suprotstavio iznesenim tezama napomenuvši: »Bilo kako bilo, ipak su najbliži rođaci pjesniku uplašenom od rodoskrnavljenja ruski formalisti: Marina Cvetajeva, Osip Mandeljštam, Vladimir Hlebnjikov, Boris Pasternak, a sve su to bili suvremenici i protivnici mladog Majakovskog. Današnji pjesnici bi trebali poznavati njihovo djelo, bili su to talentirani ljudi i dali su svoj skromni doprinos riznici ruske poezije, ali nam oni ne mogu biti uzor, jer mi gledamo naprijed, a oni su licem okrenuti porošlosti.« Na koncu reagirao je i sam prvi čovjek sovjetske države i partije Nikita Hruščov i na već spomenutim zasjedanjima (1963./4.) o »buržoaskim skretanjima u kulturi« žestoko se oborio na Voznesenskog: »Ponašate se upravo kao vaš uzor Pasternak, ako želite otići na Zapad, slobodno to recite, možete odmah dobiti putovnicu, otići i nikada se više ne vratiti.«

Nakon ovih riječi genseka KP SSSR-a, Voznesenski je, ne samo u vlastitoj zemlji, veći i među mladima na Zapadu i to u vrijeme više nego izražene »beatlesomanije« postao popularniji čak i od tada u svijetu najpopularnijeg benda. Međutim, Voznesenski se nije dao zaplašiti, na javnim nastupima diljem Sovjetskog Saveza, pred tisućama ljubitelja poezije, često uglazbljene i pjevane uz pratnju gitare, tada najpoznatijih ruskih šansonjera, ali i sastava, doživljavao je prave ovacije, gdje god bi se pojavio, bio bi euforično dočekan, a 1968. nakon sovjetske vojne intervencije na Čehoslovačku javno je osudio ovaj čin svoje države, nazvavši invaziju »okupacijom« koja se ničim ne da opravdati.

Originalni pisac

Tijekom 1979. izbila je u SSSR-u velika politička afera, kada su vlasti zabranile tiskanje i distribuciju, kasnije čuvenog almanaha Metropol i u kojem je uz Vasilija Aksjonova, Andreja Bitova, Fazila Iskandera, Viktora Jerofejeva (i druge), Voznesenski (koji je svojedobno, kraće vrijeme bio član Predsjedništva Saveza sovjetski pisaca) također objavio svoj prilog, a spomenuti su pisci tražili od rukovodstva svog »književnog ceha« da im omogući tiskanje almanaha bez cenzure, a kada je to bilo odbijeno i osuđeno, grupa je književnika odlučila sama tiskati Metropol. Uspjeli su pripremiti tek »osam egzemplara«, ali dovoljno kako bi mogli održati najavljenu promociju u jednoj moskovskoj kavani, ali policija ih je pohapsila i tako onemogućila predstavljanje almanaha, koji je kasnije bio tiskan u samizdatu, a cjelovito izdanje (gotovo 800 stranica) bilo je štampano u SAD-u (u nakladi čuvenog izdavača Ann Arbor, specijaliziranog za srednjo-istočnoeuropsku »zabranjenu« literaturu). A, kada je Gorbačov pokrenuo procese perestrojke i glasnosti, Voznesenski ga je među prvima podržao, a zauzvrat, pisci, pokretači Metropola bili su rehabilitirani, mada to nitko od njih nije tražio.

Pjesnički rukopis A. Voznesenskog svojom se »ekstravagancijom« bitno razlikovao od drugih autora njegova doba/poststaljinske epohe; postupno je izrastao u posvema zasebnog, originalnog pisca kojeg je bilo nemoguće oponašati i upravo ta jedinstvenost bila je sastavni dio njegove pjesničke karizme. Usredotočio se na traženje »uporišnih riječi«, potpornih stupova svoje poetske strukture, sav predan ambiciji da svoje misli maksimalno izoštri, »stisne i zgusne«, kako bi se iskazali u svekolikoj punini svoga značenja. Cilj mu je bio i ostao: obogatiti stihove i to neprestanom izmjenom ritma sadržaja i zvuka. Bio je uvjeren kako stihove određuju: zvuk, ritam, unutrašnja rima, asonance i kao »zakleti neprijatelj« tradicionalne rime, tražio je pojmove, riječi kojima bi obogatio ruski leksik, u jeziku stvorio podlogu za nove riječi i stoga se njegova poezija može učinit hermetičnom, premda to ona u svojoj suštini nije. Istina, upravo zbog toga njegova se poezija teško prevodi, zapravo gotovo ju je nemoguće prevoditi, ali tko ima sreću, pa dobro zna i razumije ruski, taj će istinski uživati u tekstu, ostat će ushićen njegovom poetskom virtouznošću.

Kako tvrde poznavatelji njegova djela, skoro da nema riječi kojoj Voznesenski nije znao pronaći »prirodno« mjesto u svojim stihovima. Jedini znak koji je pri tome poštivao bio je znak »vjerodostojne nedosljednosti«; miješajući epiku i liriku, intimno i opće, unoseći u tekst brojne asocijacije, komparacije, metafore, neologizme, žargon ulice, »zvukopisne rime«, strane riječi i sve to ugrađujući u sadržaj svojih pjesama, stvorio je jedinstvenu, grandioznu po-etičku strukturu i stoga je posvema bio u pravu Robert Lowell kada je tvrdio kako on nije bio samo (anti)sovjetska intelektualna ikona, simbol generacije »šezdesatnika« (generacija umjetnika 60-ih godina minulog stoljeća), tada mladih, pobunjenih ljudi, već i najveći pjesnik koji je pišući ruskim jezikom, istodobno pisao i na svim jezicima svijeta.

Andrej Voznesenski je umro 1. srpnja 2010. godine u Moskvi, sahranjen je pored roditelja na Novodjevičjem groblju, a nedugo potom umrla je i njegova muza i supruga Zoja Bogoslavskaja. A, Andrej je do samog kraja ostao predan paradoksima; kada je shvatio da mu »istječe vrijeme«, šapnuo je supruzi kako bi volio da mu na nadgrobnom spomeniku piše: »Za ostale ne znam, ali stalno osjećam nostalgiju; ne nostalgiju za prošlim, već ovim sadašnjim.«