RIJEKA  Već desetljećima je u riječkim sportskim krugovima, pogotovo onim rukometnim, dovoljno reći Simo, zna se automatski da je riječ o doajenu riječkog rukometa Simeonu Kosanoviću, koji danas slavi 90. rođendan i s nepunih godinu dana mlađim bratom Željkom, za tolike prijatelje samo »Frnjom«, čini jedinstveni bratski par u gradu pod Učkom. Simo je desetljećima bio istaknuti igrač te trener i djelatnik u tako dugom i zapaženom razdoblju ovdašnjeg rukometa.

– Nisam baš razmišljao o svemu tome, ali je to prohujalo kao vjetar – kaže Simo Kosanović o tolikim događanjima na sportskim terenima, koji su sada samo uspomene. – Bilo je teških trenutaka, imao sam ih kao i svi mi. Ali proletjelo je to i čovjek uvijek mora biti pun optimizma, gledati naprijed i očekivati da će biti bolje. To me je i držalo i održalo u ovom dugovječnom životu.

Po onoj »godine nisu važne«, Simeon im uspješno prkosi, odlazi s Kantride na riječku placu, susreće se s prijateljima u tom svakodnevnom ritmu, čovjek bi rekao da »svaki mulac danas ima 90 godina«.

– Stalno sam u pokretu, nisam rob televizije. Svakodnevno sam sa svojim društvom, nađemo se na tržnici. Obavim kupovinu po zadatku koji doma dobijem, a onda se okupimo i popričamo. Tema je sport, koji je, nažalost, u ovom našem gradu devastiran do kraja. Recimo, svake se nedjelje nalazimo u »Pampasu« na Trsatu od 10 pa do podne, diskusije se vode oko sporta. Inače, živio sam zdravo. Nikada nisam pušio, povremeno bih tek popio pivo ili čašu vina, ali nisam od onih koji su se opijali. I geni, jasno, imaju utjecaja. Moji roditelji i preci općenito, živjeli su dosta dugo, djed je također doživio 90 godina. Sve su to razlozi zbog kojih sam doživio ove godine.

Bavljenje sportom

Sportska karijera duža mu je od »Rata i mira«, rođen u Jasenku 1933., nakon Karlovca došao je u Rijeku 1954. i zaigrao rukomet za Primorje, Exportdrvo, Kvarner pa Partizan (Zamet), postao kasnije trener rukometaša pa rukometašica Zameta, vodio potom Senj, Jadran iz Kozine te Kvarner, surađujući s tolikim slavnim sportskim imenima u Rijeci, od Vlade Stenzela i Ivana »Dunda« Munitića u Rijeci te s onima diljem Hrvatske i bivše države, za razne uspjehe dobivao je brojna priznanja.

– Počeo sam u Karlovcu 1947. i u sportu sam bio stalno do 1992. kao igrač te trener i djelatnik. Sport je utjecao na moj kurikulum života. Kako je ta aktivnost opterećena s puno problema i neizvjesnosti, to čovjeka na neki način održi jer nikada nije miran i bezbrižan niti mirno spava jer će idućega dana imati novi problem. To čovjeku daje nove impulse u životu. Bez obzira na to koliko u sportu ima teških trenutaka, on je vrlo lijepa, plemenita stvar, kojom bi se svi trebali baviti od rekreacije pa do uključivanja u klubove, ovisno o sklonostima. Mladi bi slobodno vrijeme trebali provoditi u klubovima gdje ima vrlo lijepih trenutaka i korisnih stvari za našu omladinu, koja je, nažalost, danas dosta zapuštena. Ovako bi se usmjeravala na životne puteve, učila kako se snalaziti u životu i lakše živjeti, na koje će sve probleme naići. Sportaši, a pogotovo sportašice, te razne probleme puno lakše prevladavaju nego obični građani jer se u sportu stalno susreću s problemima koje moraju riješavati, od treninga do utakmica. To im sve ostane u podsvijesti kada se prestanu aktivno baviti sportom, lakše se tada suoče s privatnim problemima nastalima iz raznoraznih razloga te ne padaju u neke depresije. Ne klonu duhom nego se saberu i krenu naprijed te nađu neko rješenje, negdje lakše, negdje teže, ali ga pronađu.

Simeon Kosanović s rukometašicama

Kao što je »Daleka obala« poručila da su »osamdeste bile godine kad smo samo svirali«, u našem se gradu može poručiti »sedamdesete su bile godine kada smo u vrhunskom sportu uživali«. Kosanović je bio među protagonistima te slavne ere riječkog sporta koja se doima »dalekom obalom«, bio je trener rukometašica Zameta koje su 1970. ušle u Prvu ligu. Ivan »Dundo« Munitić je tu sezonu prije ostvario s rukometašima Kvarnera, stigao je potom legendarni Vlado Stenzel, a onda su se zaredale nezaboravne romantične nedjeljne matineje na asfaltnom igralištu ispred Ekononomske škole, utakmice pred nakrcanim drvenim tribinama.

Uprava

– Bio je to procvat rukometa u Rijeci. Gledajući današnje uvjete igrača i igračica, dvorane i ostalo, i sjetivši se gdje smo i na koji način igrali, ono je stvarno začuđujuće. Ali prevladala je ogromna ljubav i entuzijazam uprave, a posebno igrača i trenera. Nije se gledalo je li kiša, susnježica, bura, mokar teren, imaš li šlape, loptu ili nemaš. Skupili bismo se i uvijek se našao sadržaj da se održi trening na bilo koji način, bio to nogomet na dva gola ili trčanje. Vladao je entuzijazam, a razinu kvalitete je potvrđivala publika. Bilo je krcato na igralištu ispred Ekonomske škole, »igla nije mogla stati«, kao i kasnije kada je na Zametu sedamdesetih napravljeno ono igralište na otvorenom. Znalo je biti od 3.000 do 4.000 ljudi na utakmici, danas ih svi naši klubovi zajedno nemaju toliko u godinu dana.

Svako vrijeme u sportu nosi svoje, šjor Simo je kritički raspoložen prema klimi koja vlada u vodstvima riječkih rukometnih ligaša.

– Danas u upravama imate ljude koji nisu entuzijasti i za koje bih slobodno rekao da ne vole te klubove. Neki su možda »prisilno« unutra. Događa se i da neki traže osobnu afirmaciju sportom jer se nisu uspjeli afirmirati u nekim svojim drugim djelatnostima. Sport je pak vrlo zahtjevan i kompliciran. Recimo, sad tu ima onih koji misle da će novci pasti s neba i da ih samo treba raspodijeliti, a član uprave bi se morao ponašati »prosjački«. Mora se ići od tvrtke do tvrtke i moliti novce za klub. Tko ima tu volju i želju taj će proći, a imate puno onih što dolaze u upravu, a sramota ih je tako se ponašati. Zašto bi bila sramota prijatelja koji je u nekoj dobrostojećoj firmi pitati da pomogne klubu? Uostalom, novac ide na račun kluba, a ne osobe koja traži pomoć. Entuzijazma pak ili je vrlo malo ili ga uopće nema. Mnogi glume neke velike rukovodioce, a upravo je iz tih veličina rukomet, a i riječki sport općenito, došao na sadašnje grane.

 

U tu sliku se, nažalost, uklapaju i košarkaši Kvarnera, kluba u kojem je njegov brat Željko, popularni »Frnja«, bio dugogodišnji djelatnik, a i Simo je jedno vrijeme bio direktor kluba. U zlatnoj eri se na nakrcane tribine Dvorane mladosti, tada još bez stolica, na neke utakmice nije moglo stati, danas se za »Morske konjiće« jedva i čuje.

Stručni kadar

– U Kvarneru je sve prilično dobro funkcioniralo, a onda su u upravu počeli dolaziti ljudi koji su mislili da je žaba u lopti i da ona zato skače. Takvi bi izricali mišljenja i oko dovođenja igrača, iako nisu znali tko je on, zbog čega treba doći te koliko bi koštao. Kada dođe takvo jedno nesuglasje u upravi, onda sve propada. Automatski tako propada i klub jer dok se drugi pojačavaju, on stagnira. Uz to, oni angažirani u radu s mladima vidjeli su da to nema velike svrhe jer da nitko ne doprinosi klubu te da se nekoliko starih entuzijasta snalazi kako zna i umije da bi klub opstao. Kada su ti stari entuzijasti otišli sa scene, došli su mlađi koji jednostavno nisu ništa osjećali prema klubu, tako da je on došao na rub propasti. Ne znam kako je danas. Svi mu želimo da se vrati, međutim, taj posao će biti vrlo teško realiziran i ostvariv. Dao Bog da bude sve u redu, ali sumnjam.

I Simo Kosanović, kao i toliki ovdašnji sportaši i sportašice, želi riječkom sportu izlazak iz nezanimljive letargije i povratak na stare grane, ali je svjestan da se za to treba ispuniti niz preduvjeta, primjerice, onih stručnih, tu on ima niz primjedbi.

– Riječki sport će se podići, ali treba stručni kadar koji će raditi na tome. Ne možete, da se nitko ne uvrijedi, uzeti trenera s ulice i dati mu da vodi momčad. On mora imati nekakav trenerski pedigre, mora znati raditi. Pritom ima svega, sjetim se slučaja kada je MRK Zamet imao tri direktora. To nije imao ni – Zagreb. Ispada da danas svi klubovi počinju s direktorom, a nemaju oružara. Tu je i stručni stožeri, tako i u rukometu. Mora se imati stručni stožer, ali onaj koji zna rukomet i ima dugogodišnje iskustvo te može biti i koordinator među trenerima i u najboljoj namjeri sugerirati kolegama plan rada, što bi i kako trebalo raditi. Danas imamo slučajeva stihijskog rada, trčanje u stilu idi mi, dođi mi, tek da se nešto događa. Istina, događa se, ali ništa kvalitetno. Ispada da je 80 posto igrača sportski neobučeno. Kada na utakmici dođe »stani, pani«, kada se mora se znati što učiniti, a to ne znate, nema rezultata. I tada nam je sve krivo, samo nismo mi. Pravi stručni rad, to nam je najveći problem – zaključio je Kosanović.