Izvor: Twitter/RNZ/Screenshot
Sato ističe da su teškoće dio života i da je važno da se ljudi brinu jedni o drugima bez obzira na njihovo podrijetlo ili etničku pripadnost
John Sato obično ne putuje daleko izvan svog Howicka na Novom Zelandu. Međutim, u nedjelju je 95-godišnji veteran iz Drugog svjetskog rata odstupio od svoje svakodnevne rutine, putujući sve do centra Aucklanda kako bi sudjelovao u maršu protiv rasizma.
Morao je presjedati četiri autobusa kako bi stigao. Sato je izjavio za Radio New Zealand da se osjeća primoranim na putovanje nakon masakra u dvjema džamijama u Christchurchu u kojima je poginulo 50 ljudi.
“Veći dio noći sam ostao budan”, rekao je Sato za radio postaju o noći nakon pucnjave, dodajući da 11 dana od napada nije dobro spavao.
95-godišnjak je bio samo dječak kad je bio regrutiran u novozelandsku vojsku tijekom Drugog svjetskog rata u borbi protiv Japana, a Sato kaže da je bio samo jedan od dva vojnika japanskog porijekla koji se borio na suprotnoj strani.
Otac mu je bio Japanac, a majka Škotkinja. On kaže da se identificira kao Euroazijac, prenosi New York Post.
Sato je kazao za RNZ da je njegova odluka o dugom putovanju bila motivirana željom za solidarnošću s njegovim sunarodnjacima.
– Mislim da je to tragedija, a ipak, okupila je ljude. Nije važno kakva je njihova rasa ili bilo što drugo. Ljudi, odjednom shvaćaju da smo svi jedno. Mi brinemo jedni za druge˝, rekao je.
Iako su mnogi bili zadivljeni Satoovom sposobnošću za takav izlet, domoljub kaže da putovanje nije bilo tako teško kao što se može misliti.
“Sjediti u autobusu mnogo je udobnije od hodanja, kaže kroz smijeh pa dodaje kako je u životu vidio mnogo mržnje i rasizma te da je član humanitarne organizacije koja se zalaže za suosjećanje s ljudima svih rasa.
Sato je imao sreću pa je imao mnogo lakši put kući. Policajac ga je odvezao natrag u njegovu kuću i dao mu bocu vode. ˝Ta tragedija u Christchurchu – pogledajte što je to izazvalo kod ljudi. Pokazuje najbolje od čovječanstva”, kazao je Sato.
Sato ističe da su teškoće dio života i da je važno da se ljudi brinu jedni o drugima bez obzira na njihovo podrijetlo ili etničku pripadnost. Njegova supruga preminula je prije 15 godina, a njegova kćer, rođena slijepa, umrla je prošle godine.
Sada većinu vremena provodi šetajući po susjedstvu, obavljajući kućne poslove i slušajući operu na radiju.
Veteran kaže da je život prekratak da bi ga se potrošilo na besmislene stvari poput mržnje.