Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 6
Sutra: 11° 11° 6
28. siječnja 2020.
Atraktivni poslovni prostori Grada Rijeke zjape prazni

Poharani riječki Korzo: Ugostiteljski san odvezli šleperi

Prostor bivšeg »Svid Rock caffea« već je mjesecima gradsko ruglo / Snimio Livio ČERNJUL
Prostor bivšeg »Svid Rock caffea« već je mjesecima gradsko ruglo / Snimio Livio ČERNJUL
Autor:
Objavljeno: 11. rujan 2011. u 8:33 2011-09-11T08:33:00+02:00

S buđenjem riječkog noćnog života krenula je priča o razvoju urbanog turizma, što je trebalo nadomjestiti izgubljena radna mjesta u industriji. Manje od deset godina trebalo je da elitna okupljališta postanu mrtav kapital Grada Rijeke

Na Jadranskom trgu prije desetak godina stajala je velika terasa, na terasi cijenjeni ljudi, riječka elita, a prije nekoliko dana na istom mjestu parkirao se šleper u koji su radnici ukrcavali inventar iz ugostiteljskog objekta »El Rio« koji je bio simbol novoga života Rijeke.

Naizgled, riječ je o banalnoj epizodi koja ne bi trebala nikoga zanimati, tipičnoj kapitalističkoj priči koje je sastavni dio propast jednog biznisa umjesto kojega kreće neki drugi. Ali nije tako. Agonija ugostiteljskih objekata riječkih tajkuna upozorava da nešto nije bilo u redu ni prije deset godina, a nije ni danas, a nitko ne zna što će biti sutra.

Nije problem što je gospodarska kriza poharala riječki Korzo, problem je u tome što svi koji u ovome gradu odlučuju mogu samo nemoćno gledati kako im pijesak curi kroz ruke, pijesak za koji se mislilo da je zlatan.

   Rijeka je grad koji se isticao kao primjer, grad koji je na kvalitetan način riješio gospodarenje poslovnim prostorima koje je u gradsku kasu donosilo silne novce. No, istina je ipak malo drugačija, a pokušat ćemo je otkriti kroz nekoliko ključnih priča koje su vezane za elitne lokale na Korzu.    
   

Bolji život

   Valja krenuti upravo s »El Riom«. Na tom mjestu desetljećima je bio ugostiteljski sadržaj, od socijalističke »Zore«, pa do ugostiteljskog objekta »In«. No, čudo se dogodilo kada se u priču uključio Milorad Šmitran koji je iza sebe već imao ugostiteljski uspjeh s pabom »River« koji je bio pun pogodak u gradu kojim su dominirali karirani stolnjaci po terasama.

Hamburgeri, knjige, stejkovi i Zoran Maržić

Primat kad je riječ o ugostiteljskom biznisu, jer mu je to primarna djelatnost, ima svakako Zoran Maržić. Čovjek je krenuo u biznis s hamburgerima, proširio djelatnost na trgovinu i građevinski biznis, koncesionirao putnički terminal, kupio poznati restoran... Veliki dio Maržićevog poslovnog imperija smješten je u gradskim poslovnim prostorima. I iza njega su ostajali prazni izlozi na riječkom Korzu. Tako je nekoliko mjeseci legendarni Korzo 11 nakon što se iz njega iselila Magma zjapio prazan. Isto cijelo ljeto u srcu destinacije urbanog turizma. No, Maržićevu tvrtku kupio je opet Rijekatekstil u vlasništvu Mirka Pavičića. Neizvjesno je i što će biti s Filodrammaticcom s kojom se Maržić počeo poslovno uzdizati. No, da mu posao ne cvjeta bilo je jasno kada je uz benevolentnost Grada Rijeke veći dio tog prostora na Korzu dati u podzakup knjižari. Ni u ovom slučaju nije bilo javnog natječaja.

   Trenutno je veliki misterij što će biti s Maržićevim biznisom na putničkom Terminalu, biznisom začinjenim stejkovima. Za ovaj dio nadležna je riječka Lučka uprava, ali jasno je da vlasnik Dulcis Vitae ima i te kako puno problema s Terminalom, klubom čije je otvorenje također obznanjeno na velika zvona. Možda rješenje nađe turističko povjerenstvo koje bi se trebalo osnovati i koje bi nakon prolivenog mlijeka trebalo pronaći način na koji će u riječki akvatorij zabroditi kruzeri. U povjerenstvu bi mudro trebali razmišljati o Rijeci kao kruzing-destinaciji ljudi koji su se do jučer javno nabacivali blatom zbog radne teme pod nazivom tko je kriv da turistički brodovi u Rijeku ne dolaze. Samo da Maržić izdrži do sljedećeg ljeta jer će povjerenstvo sigurno pronaći spasonosno rješenje koje će dovesti tisuće i tisuće gostiju. Ima biznis da procvjeta. Nema nikakve šanse da će se ikada nekakav šleper parkirati na Riječkom lukobranu, kao što se nikada nije parkirao ni na Jadranskom trgu.

   Odlučio je Šmitran nastaviti s ugostiteljskim biznisom, te se javio na javni natječaj za poslovni prostor koji je raspisan 12. listopada 2001. godine, nedugo nakon što je prostor vratilo poduzeće Slavica. Od osam ponuda najbolja je bila njegova – 39,6 maraka po kvadratu, a što za prostor od 343 kvadrata iznosi nešto manje od 14.000 maraka, odnosno oko 7.000 eura.

Već je tada Poglavarstvo prihvatilo obrazloženje da je prostor u derutnom stanju, da u njega prodire voda i da zbog toga treba omogućiti zakupniku oprost plaćanja za mjesec i pol dana, a što iznosi 77.000 kuna. Uređenje prostora financirao je i Grad, jer je kao vlasnik sanirao fasadu, platio sudskog vještaka i onemogućio daljnji prodor vode što je koštalo oko 110.000 kuna.

Ukupno je tako grad već u početku uložio dvjestotinjak tisuća kuna. Budući da se iz »El Rija« deložira interijer, valja podsjetiti na euforiju koja je vladala tijekom ljeta 2002. godine kad se virilo da bi se ugledao dio ekskluzivnog sadržaja, dio novoga, boljega, svijetlećega života koji je bio pred građanima Rijeke.    
   

Blještavilo i elegancija

   – Zidovi su uglavnom u žutoj nijansi u gornjem dijelu, a u donjem dijelu obloženi su drvom. Pažnju plijeni slika Fidela Castra u društvu pisca Ernesta Hemingwaya, ljubitelja dobre pijače, žena i latino klubova, te njegova posveta svom omiljenom klubu »La Florelita«. Tu su i druge slike s tipičnim latino motivima u kojima su nezaobilazni cigare, rum i kava. Pažnju privlači i bačvasto-rebrasti svod obložen opekama i premazan lanenim uljem. Do našeg posjeta lakiran je pokretni pod, odnosno daske. Iznad ogromnog drvenog šanka nalaze se atraktivne lampe u Tifanny stilu i baklje, a satovi pokazuju vrijeme u La Habani, Sao Paulu, Londonu, New Delhiju i u Sydneyu. Satovi su, kako doznajemo od Milorada Šmitrana, čovjeka koji je unajmio prostor, a potom ga i uredio prema vlastitom nahođenju, kupljeni su u mjestašcu »Montarray« nadomak San Francisca...

Klub je uređen detaljima iz cijelog svijeta. Preko osamdeset posto predmeta doneseno je s Kube, poput primjerice slika koje je zamotane poput tepiha Šmitran donio sa sobom u Rijeku. Drugi dio je stigao DHL-om, a šank i lampe stigli su iz Italije. U klubu će biti izložene i slike snimljene tijekom Che Guevarrinog posjeta Rijeci 1954. godine, zabilježeno je krajem kolovoza 2002. godine u Novom listu.

   A onda je u znaku elegancije, večernjih haljina i pozivnica otvoren »El Rio«, prvi latino klub u gradu na Rječini. »Inauguracija je protekla uz uobičajeni govor gradonačelnika Vojka Obersnela, te vlasnika kluba Milorada Šmitrana, koji su potom ispili prikladni šampanjac, te u ispijanju koktela, latino glazbe«, navedeno je 27. kolovoza 2002. godine.

   Nekako s otvaranjem ugostiteljskih objekata, buđenjem noćnog života u Rijeci i tome slično krenula je priča i o razvoju urbanog turizma koji je trebao nadomjestiti izgubljena radna mjesta u industriji. Što se može, ljudi moraju od nečega živjeti. Ako ne možeš proizvoditi traktore, uvijek kao alternativa ostaje šank.

   No, nije prošlo ni dvije godine, a »El Rio« je postojao sve prazniji. Nije mu pomogla ni odluka Poglavarstva iz 2003. godine da se 590.964 kune poduzeću Fontis vrati na ime uređena poslovnog prostora. Šmitran je nakon nekoliko neuspješnih pokušaja oživljavanja »El Ria« poduzeće prodao tvrtki Mirka Pavičića. No, ni Rijekatekstil domus nije bio sretne ruke. Epilog cijele priče je šleperčina na Jadranskom trgu u koju se ukrcava inventar koji je Šmitran brižljivo birao, inventar koji je trebao biti kulisa boljeg života građana Rijeke.

Završilo je deložacijom. Za sada inventara. Sada se očekuje da Odjel gradske uprave za poduzetništvo prihvati zahtjev Rijekatekstil domusa o prenamjeni djelatnosti. Lijepo se to odradi, potpiše se novi ugovor, jer stari istječe, ne mora se ići na novi natječaj, a Rijeka dobije još jedan sjajan prostor za sjajan brand iz repertoara Rijekatekstil domusa.    
   

Gradsko ruglo

   Priča druga još je tragičnija i ima još veću simboliku za Rijeku. Naime, prije »El Rija« riječku noć obasjala je svijetleća reklama »Svid Rock caffea«. Ekipa koja je u zakup dobila također ekskluzivan poslovni prostor trebala je otvoriti klub koji nikako nije mogao propasti. Naime, zakup je bio simboličan, jer su se zakupci obvezali organizirati kulturna događanja, Riječani vole rock pa je riječka riva trebala procvjetati. Ali, oni koji su znali tko stoji iza tvrtke »Reful« mogli su pretpostaviti da puno sreće s ugostiteljskom frakcijom Grad Rijeka imati neće.

Kako to nije znao Slavko Linić koji je kao tadašnji gradonačelnik u ime Poglavarstva potpisao zakup s »Refulom« ostaje do dana današnjeg enigma. Dakle, u ovome slučaju u ugostiteljski biznis umiješala se politika kroz likove kao što su Franjo Lulić, Anđelko Miljanić, Jure Periš koji su imali istaknute uloge u lokalnom HDZ-u. Sreće s njima nije imala ni država jer je svojevremeno otkrivena informacija o velikom poreznom dugu.

   I dok je logično da je država mogla imati tolerantniji odnos prema ljudima koji su baratali članskom iskaznicom HDZ-a, nejasno je da riječka gradska vlast na čelu s Linićem, a kasnije s Obersnelom, nije htjela raskinuti ugovor s Refulom, iako je u potpunosti bilo jasno da se »Reful« nije pridržavao ugovornih odredbi. Tvrtka je na kraju promijenila vlasnika, ostao je isti ugovor, ali ni tada nije raskinut, iako je bilo jasno da u Budha baru teško da se organiziraju kulturne večeri. Grad Rijeka vratio je u posjed 800-ak kvadrata, dao ih na licitaciju, a ni nakon godinu dana novi vlasnik nije otvorio vrata.

Gradska blagajna ostala je bez pola milijuna kuna, a novom vlasniku nisu se ispostavljale fakture do lipnja ove godine. Gradska vlast već je u nekoliko navrata produžila rok otvorenja tog ugostiteljskog objekta. Za sada on je ruglo i tako je prošlo cijelo ljeto. Za grad urbanog turizma prilično je nevjerojatno da je još jedna ekskluzivna gradska nekretnina mrtav kapital.    

Industrijski duh se buni i prkosi

Kruna razvoja tercijarnog sektora bilo je otvorenje Tower centra na Pećinama. Ili Kuli babilonskoj kako joj neki tepaju. Nakon desetljeća agonije i daleko od prvotne ideje, otvoren je golem trgovački centar. Radovali su se građani Rijeke tome čudu skoro kao onda kada im je gradonačelnik Slavko Linić nasred Korza omogućio uživanje u američkim hamburgerima.

Danas Tower centar ima praznih kvadrata, a što je na početku bilo nezamislivo. Treba li podsjećati da je poslovni neboder u Tower centru do dana današnjeg kuća duhova. Što će na kraju biti s drugom riječkom šetnicom kako su se nazvale bliješteće  pločice na Pećinama, teško je reći. Kao da se industrijski duh ovoga grada buni i kao da prkosi ideji da se Rijeka hrani uslužnim djelatnostima.

   U sjeni ovakvih kapitalaca kao što su »El Rio« i »Svid« ostali su brojni drugi poslovni prostori koji su »umrli« i po Korzu, a kamoli u drugim ne toliko atraktivnim zonama.
   

Riječki Disneyland

Propast uslužnog biznisa karakterizirala je 90-te godine prošlog stoljeća. Propadalo je u Rijeci sve kao i u ostatku Hrvatske. A onda je novi milenij baš lijepo počeo. Krenuo noćni život, otvarali se ekskluzivni klubovi, gradska elita je ispijala pjenušce na svečanim otvorenjima, Rijeka je postala Disneyland. Gradilo se naveliko kapitalna sportska infrastruktura, što košta da košta, nitko nije mario ni za dodatne radove, proračun je iz godine u godinu bio sve veći.

   I dok su se kod riječkih tajkuna ispijala skupa pića, pokucala je kriza na vrata. Ona su širom otvorena jer nitko nije želio vjerovati što se događa. U godinu i pol dana grad se suočava s bolnom stvarnošću. Slika lažnog života i lažnih vrijednosti u Rijeci ostat će veliki kamion, šleperčina, na Jadranskom trgu u koji se ukrcava inventar iz »El Rija«, a jedan od eksponata je i fotografija Che Guevare na riječkom Korzu. Tko zna što će s Cheom biti, je li okvir razbijen, krasi li fotografija tajkunski dom ili će je zakucati na zid netko od šljakera koji tovare šleperčinu skupim dekoracijama iz presušenog »El Rija«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
U Rijeku stiže PauzaGO: nova usluga omiljene Pauze