Posveta Quarnerolima

Nepoznati heroji Arktika: Kako su Vološćan, Opatijac i Lovranac prije stoljeće i pol osvojili Sjeverni pol

Davor Žic



    Viška bitka – u kojoj je austrijska mornarica 1866. godine pobijedila talijansku flotu – poprilično je značajna za misiju broda Tegethoff na Sjeverni pol. Prije svega, na simboličnoj razini – Austrijance je predvodio Wilhelm von Tegetthoff, po kojem je brod za arktičku ekspediciju dobio svoje ime – ali i na onoj praktičnoj. Upravo tijekom Viške bitke Austrija je stekla uvjerenje da može biti snažna svjetska mornarica, a važnu ulogu u ovom pomorskom sukobu odigrali su najiskusniji austrijski moreplovci – oni pristigli s hrvatskih obala. Mornarički časnik Heinrich von Littrow, koji je većinu života proveo u Rijeci i Opatiji, tijekom te bitke dobio je potvrdu o kvaliteti hrvatskih mornara, i upravo on je svojim kolegama Weyprechtu i Payeru preporučio i pomagao odabrati »Quarnerole« za njihovu misiju na Arktik. 



 Ekspedicija je to o kojoj su ispričane brojne priče koje slave vođe ekspedicije, ali i članove posade koji su postali nacionalni simboli u Italiji, Češkoj, Austriji i Mađarskoj, ali u Hrvatskoj, koja je dala velik obol uspješnosti ovog pohoda, malo se zna o utjecaju njezinih državljana na otkriće Zemlje Franje Josipa, dotad nepoznatog morskog arhipelaga. 




    – Prema zapisima iz povijesnih knjiga, među 12 hrvatskih članova posade spominju se trojica Vološćana. Saznali smo da se to odnosilo na tadašnji kotar Volosko, daleko širi pojam od samog mjesta Volosko, a zapravo se radilo o Jakovu Sučiću iz Voloskog, Frani Letišu iz Opatije te Vicku Palmiću iz Lovrana – objasnio je Jan Bernd Urban, koji je u suradnji s multimedijalnim portalom Liburnija.net postavio izložbu »Quarneroli« posvećenu upravo liburnijskim članovima posade slavnog jedrenjaka Tegetthoff. Cilj izložbe, koja je dosad gostovala u vološćanskom baru »Kon-Tiki« te hotelu Miramar, a uskoro se sprema »na put« i do lovranske galerije »Laurus« jest upravo ukazati na značaj liburnijskih i hrvatskih ruku u slavnoj ekspediciji. 


    Ime »Quarneroli« izložba je dobila prema nadimku koji je Carl Weyprecht dao mornarima, a iako se prvotno odnosilo na »ljude s Kvarnera«, ubrzo se proširilo i na čitavu posadu.   


Dvogodišnja ekspedicija


Na svoj put ka Sjevernom polu, s ciljem pronalaska »veze« do Beringova prolaza, Quarneroli su se otisnuli 1872. godine, a vrlo brzo nakon ulaska u »područje vječnog snijega i leda«, brod je okovala ledena santa, pa je ekspedicija bila primorana na »plutanje« sjevernim prostranstvima nošena strujama.  


  Tijekom svog dvogodišnjeg boravka na području oko Sjevernog pola, članovi ekspedicije izvršili su brojna istraživanja s ogromnim utjecajem na moderne znanosti poput meteorologije i geologije, otkrili Zemlju Franje Josipa te 12. travnja 1874. godine stigli na 82. stupanj sjeverne geografske širine, odnosno najsjeverniju točku na koju je do tada stupila ljudska noga. Nakon toga, bili su primorani napustiti jedrenjak »Tegetthoff«, nazvan po slavnom austrijskom admiralu te se pješice uputiti na nesigurno putovanje ledom. Krajem kolovoza iste godine, nakon tri mjeseca lutanja, pokupili su ih ruski ribari i izvukli na sigurno. 


    – Za ovu izložbu bilo je potrebno priču o ekspediciji Tegetthoff okrenuti naglavačke. Svijet zna da je ona poznata kao misija Weyprechta i Payera, međutim mi smo fokus stavili na mornare iz ovih krajeva, koji su se pokazali kao presudan čimbenik bez kojih bi ta odiseja polarnim krajevima završila tragično – istaknuo je Urban. 


   Umrli mladi i poštovani


Po povratku sa sjevera, mornari su nagrađeni visokim odličjem za hrabrost, ordenom Franje Josipa II., a vođe ekspedicije pobrinuli su se da njihova posada bude zbrinuta do kraja života, odnosno da im osiguraju sigurna i dobro plaćena zaposlenja. 



    Priče trojice mornara s liburnijskog područja koji su otkrivali Sjeverni pol dugo je vremena prekrivala prašina, no one su sad izvučene iz naftalina i trebale bi zaživjeti kao dio turističke, povijesne i kulturne baštine Lovrana, Opatije i Voloskog. U prilog tome idu i tri spomen-ploče postavljene zaslugom lovranskih i opatijskih Lionsa na rodnim kućama Sučića, Letiša i Palmića, ali i izložba koja će svoj trajni život nastaviti u Lovranu. 


 


  – Za razliku od Opatije, u priču oko postavljanja izložbe u Lovranu uključio se širi krug ljudi, uključujući Lions Club, Općinu Lovran i Turističku zajednicu jer su prepoznali njen povijesni značaj, ali i turistički potencijal. Tako su najavili i želju da preuzmu čitav materijal, koji bi trebao postati nukleus buduće izložbe pomorske povijesti Lovrana, koja bi se trebala kao stalni postav »nastaniti« u lovranskoj kuli. Upravo teku dogovori oko toga da se materijal preuzme od njegova vlasnika, odnosno hotela »Miramar«, a vjerujem da ću moći utjecati da se čitav materijal donira Lovrancima – zaključio je Urban.



    – Još tijekom ekspedicije, Weyprecht i Payer mornare su učili čitati i pisati, a nakon povratka omogućili su im da u Dubrovniku završe školu za lučke pilote te im pronašli namještenja. Vološćan Jakov Sučić tako je dobio namještenje lučkog pilota u Voloskom, samo par desetaka metara od svoje rodne kuće, a karijera Lovranca Vicka Palmića otišla je u sasvim suprotnom smjeru. On je postao lučki pilot u Trstu, jednoj od najvećih i najznačajnijih luka, što je bio posao koji je nosio veliku odgovornost, ali i čast. U Trstu je Palmić i umro, relativno mlad, u 44. godini, i to u vojnoj bolnici. To je samo jedan pokazatelj koliko ga se tada cijenilo, jer osim vojnih lica, tek su rijetki civili imali privilegij liječiti se u toj bolnici – objasnio je Urban. 


    Čini se da je teško iskustvo putovanja na Sjeverni pol, velika hladnoća i izloženost bolestima ostavilo traga na liburnijskim Quarnerolima, jer svi su umrli relativno mladi, u četrdesetim godinama. Najtragičniji je primjer Vološćana Jakova Sučića, koji je – nakon što je proživio hladnoću sjeverne divljine – umro nakon spašavanja djevojčice iz mora ispred zgrade lučke kapetanije, i to od komplikacija nakon upale pluća.   


Otkriće Zemlje Franje Josipa


Priču o plovidbi broda Tegetthoff prvi je u Hrvatskoj »uprizorio« Miljenko Smokvina, koji se proučavanjem raznih aspekata ove ekspedicije bavi već više od  15 godina. Prije tri godine organizirao je u Državnom arhivu u Rijeci i veliku izložbu o sudjelovanju jadranskih pomoraca u misijama na Arktik povodom 125. obljetnice Prve polarne godine – po njemu jedne od najznačajnijih posljedica ekspedicije Tegetthoff. 



 Tijekom polarne ekspedicije broda Tegetthoff, osim brojnih znanstvenih otkrića, posada je otkrila i brojna nova kopnena područja. To je bilo i očekivano, budući da još nikad ranije ljudska noga nije stigla tako daleko na sjever, a to je područje na kartama bilo prikazano kao obična bijela praznina bez ikakvih detalja. Uz njihovo najvažnije otkriće – Zemlju Franje Josipa, neka su područja nazvali i imenima lokacija iz kojih su stigli hrvatski pomorci. Tako na području Arktika imamo rtove Fiume i Trieste, kao i brdo Littrow. 



    – Cilj tog poduhvata bilo je znanstveno istraživanje, željeli su naći prolaz do Beringova prolaza. Iako je danas to moguće, zbog topljenja leda, u ono vrijeme bila je to sasvim nemoguća misija, koja je ipak ostavila značajan utjecaj na razvoj brojnih znanosti – od meteorologije, geofizike, magnetizma, istraživanje polarnog svjetla… Otkriće Zemlje Franje Josipa u javnosti je slavljeno kao najveći poduhvat ovog putovanja, no to se otkriće dogodilo sasvim slučajno, dok su pravi dobitak sustavna mjerenja koja su vršena tijekom dvije godine ekspedicije Tegethoff i koja predstavljaju osnovu za sva daljnja istraživanja. 


   Prva polarna godina


Nakon povratka u Austriju, Carl Weyprecht pokušavao je potaknuti sveobuhvatno znanstveno istraživanje Artkika, i 1882. godine ono je prvi puta i provedeno, objasnio je Smokvina.    


    Zbog toga se 1882. računa kao Prva polarna godina koja se nakon toga organizira svakih 25 godina, a predstavlja opsežna znanstvena istraživanja s naglaskom na oba svjetska pola. U prvoj polarnoj godini sudjelovalo je dvanaest zemalja, a austrijsku ekspediciju na otok Jan Mayen u području Arktika ponovo su u najvećem dijelu sačinjavali upravo hrvatski pomorci. 


   – U četrnaestočlanoj posadi na otočiću Jan Mayen svoje su mjesto našli Stefano Rocco iz Rovinja, Ivan Šamanić s otoka Krka, Josip Baretinčić i Josip Giordana iz Rijeke, Anton Mikačić s Brača i Toma Diminić iz Kraljevice, što znači da su naši pomorci bili česti »gosti« na području Arktika. Iz još jedne zanimljivosti vidljiv je njihov utjecaj. Brod Tegetthoff posebno je konstruiran i ojačan kako bi mogao podnijeti napore putovanja kroz područje leda, a nadzor na izgradnji broda obavljao je još jedan naš pomorac – Pietro Lusina s Cresa. Po uzoru na brod Tegetthoff konstruiran je kasnije i brod »Fram«, što je norveška riječ za naprijed, a upravo tim brodom Roland Amundsen stigao je do Južnog pola – zaključio je Smokvina.