"Munjeviti" Jurić, ZET-ova dika od glasnogovornika

Od Tomislava Jurića smo tri dana čekali dozvolu da se popnemo na turistički bus i napišemo tekst o razgledavanju grada – nismo je dobili. Lekciju o zavlačenju novinara on je davno naučio – od sadašnje premijerke

ZAGREB Trebala je ovo biti priča o jednom običnom autobusu. Lijepom, šarenom, kabrio, onom s otvorenim krovom, u koji se penju stranci kad dođu u posjet metropoli pa s ushitom gledaju oko sebe i slušaju što im to veli ugodan glas u slušalicama o svim tim znamenitostima kraj kojih kabrio bus vozika. No, na žalost i makar se stremilo, nije ovo priča o šarenom busu, već crtica o liku i djelu jednoga glasnogovornika, jedne velike gradske tvrtke i jednog Holdinga kroz koju se lijepo zrcali sav naš jad i ponešto čemera.   

Odgovora nije bilo

Sve, naravno, počinje uobičajeno. Urednica bi priču, novinar naziva ZET. Tamo neki ljubazni ljudi kazuju kako bi svu korespondenciju valjalo obaviti preko glasnogovornika. Traga mora biti. Valjda da se vidi kako glasnogovornik radi. I ide mail. Baš onako ljubazan. Vrijeme slanja utorak 28. lipnja, 15 sati i 33 minute.      Odgovora do kraja dana nije bilo. Ili je radno vrijeme glasnogovorničko do tri popodne, ili mu se nije dalo. Nema veze, nije se bogzna kakva ekspeditivnost ni očekivala. Zato je baš lijepo bilo čuti ugodan muški glas što zove 29. lipnja jutrom oko 10 sati i veli: »Tomislav Jurić!« U čas se dogovorismo. Bar se tako činilo. On će vidjeti kad će nas ubaciti u bus pa se javiti čim prije, za dana svakako. Tko je tad mogao i slutiti da će Jurić jednostavno nestati!

   Četvrtak je, 30. lipnja. Deset sati ujutro. Od zadnjeg javljanja Tomislava Jurića prošla su 24 sata. Kao da je u zemlju propao. Da mu se nije što dogodilo!? Nada ipak tinja. ZET je velik kolektiv, možda ima tu i prečih poslova, ima ako ništa gubitka. No, prolazi i 26, i 30, i 48 sati. A Jurić se ne javlja.

   Samo, kad glasnogovornik iskaže toliko pomanjkanje kućnog odgoja, da ti nije u stanju otvoreno kazati kako te ne želi vidjeti u kabrio-busu, tad proradi nerv pa se malo raspituješ. Pa ti kažu da se Jurić garant unaprijed boji kako će tekst biti loše intoniran, te ti još pride šapnu kako je Jurić onomad bio ni manje ni više do glasnogovornik Jadranke Kosor.   

Zavlačenje sedme sile

I tu, zapravo, priča dobiva svoj puni smisao.

   Godina je bila 2004., mjesec listopad. Ministricu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranku Kosor napušta još jedan glasnogovornik – Tomislav Jurić! A dok odlazi, on izjavljuje: »Nisam više mogao raditi za gospođu Kosor jer se u Ministarstvu sve radilo neprofesionalno«. A kao primjer neprofesionalizma navodi da je ministrica od njega tražila da novinarima koji od nje traže intervju odugovlači s izgovorima da ministrica trenutno nema vremena, iako mu je odmah rekla da od toga ionako neće biti ništa!?

   – Zaista još uvijek ne znam prave razloge Tomislavova odlaska. On je bio moj miljenik u Ministarstvu kojeg sam ja dovela unatoč tome što je vrlo mlad – kazala je te 2004. u kolovozu Jadranka Kosor.

   I eto nam crtice koja baš lijepo ilustrira i zašto je Jurić bio Kosoričin glasnogovornik, i zašto to više nije. Glavno da je naučio lekciju kako zavlačiti sedmu silu. Taj će, svega mi, jednom biti i premijerom! Za sada je, međutim, glasnogovornik ZET-a, tvrtke koja grca u gubicima i pri tom njeguje imidž posve nalik onom u glasnogovornika im.

   A malo je nedostajalo da bude drukčije, da ovo bude priča o busu bez krova i sretnim strancima koji se njime vozaju. Falilo je samo malo profesionalizma!

   Nepotrebno je naglasiti, ni u petak 1. srpnja, prije slanja ovoga teksta, novinar nije dobio ni glasa, ni pisma od Jurića.