Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 3n
Sutra: 13° 13° 3n
21. travnja 2019.
Mijena javne sfere

Društvene mreže postale su faktor o kojem ovisi budućnost demokracije. No što je sa - slobodom?

Društvene mreže postale su faktor o kojem ovisi budućnost demokracije. No što je sa - slobodom?
Društvene mreže postale su faktor o kojem ovisi budućnost demokracije. No što je sa - slobodom?
Autor:
Objavljeno: 9. siječanj 2018. u 7:23 2018-01-09T07:23:00+01:00

Vijesti koje čitate ili gledate, a koje je nekad pripremala »medijska elita«, danas uređuju algoritmi. Radi se prije svega o Facebooku

Javna sfera izmijenila se u posljednja dva desetljeća radikalnije nego u prethodna dva stoljeća, jedna je od temeljnih postavki s kojima ulazi u svoj esej »Misija novinarstva u vrijeme krize« (objavljen 18. studenoga) glavna urednica Guardiana Katharine Viner. Time pokušava slikovito prikazati količinu, tempo i dramatičnost promjena koje se događaju u politici, novinarstvu, komunikaciji i društvu.I možda je čak bila i premalo dramatična – promjena je možda još dublja i nepovratnija.

U jednoj od amblematskih scena američke serije The Newsroom, urednik i voditelj emisije objašnjava gledateljima: »Mi nismo konobari u restoranu koji vam poslužuju priče koje želite i na način na koji želite da budu pripremljene (...) Ja sam glavni urednik emisije i donosim konačne odluke o svemu što ćete u njoj vidjeti i čuti. Tko smo mi koji donosimo ovakve odluke? Mi smo medijska elita.«

Kad je prva sezona serije emitirana 2012., dakle prije tek nešto više od pet godina, svijet je bio ponešto drugačije mjesto. Danas se, međutim, trend koji je već tutnjao 2012. pretvorio u totalnu dominaciju. Vijesti koje čitate ili gledate, a koje je nekad (u idealnim okolnostima) pripremala »medijska elita«, danas uređuju ne pretjerano spretni algoritmi, a glavni kanal kroz koji ih primate nema nikakve veze s novinarstvom – nije čak ni tretiran kao izdavač.

Radi se, jasno, prije svega o Facebooku, globalnoj društvenoj mreži, s preko dvije milijarde korisnika, na koju je samo u Hrvatskoj »prikačeno« dva milijuna građana. Sama ta osnovna, korisnička golemost, pretvorila je Facebook u društveni i politički faktor kakvog nikad dosad nije bilo i otvorila niz pitanja o kojima ovisi ne samo način na koji konzumiramo vijesti, nego i sama budućnost naših društava.

Njemački zakon i Macronova najava – spas ili nova opasnost

Društvo i politika se ipak pomalo i škripavo pokušavaju uhvatiti u koštac s makar nekima od globalnih izazova koje predstavlja uspon društvenih mreža. U Njemačkoj je tako od 1. siječnja na snazi zakon po kojem govor mržnje sa svojih servisa društvene mreže moraju skinuti u roku od 24 sata (za rubne slučajeve ostavlja se rok od tjedan dana). Maksimalna kazna za nepoštovanje ovog zakona je 50 milijuna eura.

»S rokovima od 24 sata i sedam dana (za skidanje govora mržnje) – ako ste na mjestu kompanije, željet ćete izbjeći kaznu i loš publicitet za svoju platformu. Dakle, ako se netko žali na neki upis, jednostavno ćete ga obrisati«, objašnjavao je u rujnu za BBC David Kaye, specijalni izvjestitelj UN-a za slobodu izražavanja, koji se bojao da primjenom ovog zakona mogla biti ugrožena – sloboda izražavanja. I čini se da je bio u pravu – u srijedu je Twitter blokirao profil njemačkog satiričkog magazina Titanic, jer su se zezali na račun političarke AfD-a Beatrix von Storch. Ona je ovog tjedna izazvala dosta bure u javnosti jer se zgražala nad činjenicom da je policija jedne njemačke regije novogodišnju čestitku tvitnula (i) na arapskom jeziku. Twitterovu blokadu Titanicove satire Njemačko novinarsko društvo osudilo je kao klasičnu – cenzuru.

I francuski predsjednik Emmanuel Macron na svom ciljniku ima društvene mreže. On je također ovaj tjedan najavio donošenje posebnog zakona protiv širenja lažnih vijesti. Taj zakon bi omogućio blokiranje ili brisanje sadržaja na društvenim mrežama koji se, u vrijeme izbora, procijeni kao »fake news«. Macron je kazao novinarima kako je to nužan potez u svrhu zaštite liberalne demokracije nakon što su u predsjedničkoj kampanji lani zabilježeni ruski pokušaji sabotiranja njegove kampanje. »Internetske platforme koje objavljuju sponzorirani sadržaj imat će povećane obveze u pogledu transparentnosti – s ciljem da se obznani identitet onih koji postavljaju takve oglase i također da se smanji njihov broj«, kazao je Macron. »Ovakva vrsta zakonodavne ambicije, u domeni kompleksnih i dinamičnih digitalnih tehnologija i u pogledu tako važne teme kao što je medijska sloboda, je po svojoj prirodi – opasna«, upozorio je, međutim, već dan poslije u svom uvodniku naslovljenom »Fake news: Rizici jednog zakona« najcjenjeniji francuski dnevni list Le Monde.

Nekoliko dana prije Nove godine Facebook je ugasio profil Ramzana Kadirova na toj mreži i na Instagramu. Kadirov je lider Čečenije i čovjek od povjerenja Vladimira Putina te prominentna figura u svijetu društvenih medija, s milijunima pratitelja. U nemilost kalifornijske kompanije dospio je nakon što je osvanuo na listi sankcija Sjedinjenih Država zbog navodnog narušavanja ljudskih prava; ubojstava, mučenja, kidnapiranja... U Facebooku tvrde da nisu imali nikakvog izbora – po sili zakona su morali »skinuti« profil osobe koja je pod sankcijama SAD-a. Međutim, kako su primijetili američki mediji (oni klasični, koje još uvijek uređuje »medijska elita«, poput New York Timesa i Washington Posta), mnoge druge osobe koje su pod sankcijama SAD-a, poput predsjednika Venezuele Nicolasa Madura i dalje su aktivni i na Facebooku i Instagramu. »Gdje je sad vaša hvaljena demokracija i pravo građana da budu informirani«, sarkastično je i retorički zapitao Kadirov Facebook i američko ministarstvo financija. Na Twitteru.

Kadirovljeva medijska slika, međutim, neće posve nestati s mape društvenih medija zato jer ga je Facebook »skinuo«. Čečenski lider ima profil na Twitteru s 418 tisuća pratitelja, na ruskoj društvenoj mreži VK ga prati njih 575 tisuća, a još 25 tisuća ljudi ga prati na Telegramu. U napadu patriotizma, nakon izbacivanja s Facebooka, Kadirov je demonstrativno otvorio profil na čečenskoj društvenoj mreži Mylistory, za koje je kazao da je još u testnoj fazi, ali da »po ničemu nije inferiorna« konkurenciji iz SAD-a.

Priča o Kadirovu sama po sebi otvara golema pitanja vezana za ulogu Facebooka i društvenih mreža, primjerice i američki odvjetnici dvoje o zakonitosti poteza koju je povukla kompanija Mark Zuckerberga, ali tako je u posljednje vrijeme s gotovo svim aktivnostima ove megakompanije, ali i ostalih popularnih društvenih mreža.

Gutanje oglašivačkog novca

Facebook je, prije svega, valja ponoviti – pregolem. Pola Hrvatske je na njemu i skoro trećina svjetskog stanovništva. Samim time svaka promjena algoritma prikazivanja statusa izaziva globalne reakcije. U jednom trenutku se, kako glavna urednica Guardiana kaže u spomenutom eseju, činilo da je širina i brojnost potencijalne publike u digitalnom svijetu izlaz za medijske (pogotovo novinske) kompanije koje se već više od desetljeća suočavaju s padom profitabilnosti i gubicima zbog ulaska Interneta u svaki kutak naših života, pa tako i onaj vezan za informiranje.

No, ta nada nije dugo trajala – dva digitalna giganta, Facebook i Google, kako je napisala Viner, »gutaju digitalno oglašavanje«. Većina profita koji je, dakle, nekad išao medijima kroz razne marketinške aktivnosti, sad odlazi na dvije sve prisutne digitalne adrese.

Facebook pogotovo (kao i druge društvene mreže) dobro žive na račun masovnosti, koju privlače – tuđim radom. Bilo radom samih korisnika, bilo radom medijskih kuća i samih novinara. Maksima »ono što nije objavljeno, nije se ni dogodilo«, sad živi novu vrstu života i to jako dobro vide posebno zaposlenici tiskanih medija. Koliko god, naime, priča bila dobra i jaka, ukoliko ostane samo na papiru, a ne »digne« se na internet, skoro nitko je ne prenosi – kao da je nema.

Čim, međutim, postane digitalna, odmah dobiva svoj »život« i krene kolati prije svega kroz – društvene mreže kroz koje, konačno, dolazi do najvećeg broja čitatelja. Dakle, danas se praktički mirno i globalno može zaključiti »ono što nije objavljeno na Facebooku, nije se ni dogodilo«. Stanoviti problem odmah će se nametnuti čak i onom tko nikad nije u životu vidio poznati plavičasti uvodni ekran i zavjet: »Besplatno je i uvijek će biti«. Naime, ako nema »medijske elite« ili nekog sličnog koji određuje što će i kako biti objavljeno – kako možemo znati da se objavljuje i ono što se – nije dogodilo.

Čini se – nikako.

Drama apsurda kao standard

Propitivanje je zaozbiljno krenulo tek nakon Trumpove pobjede, a termin »fake news« se svom silinom probio u jedan od kulturoloških izraza ere. »Liberalni mediji su uočili da do Trumpove publike nisu ni došli, niti mogu doći«, objašnjava za naš list doc. dr. sc. Domagoj Bebić, predavač na katedri »Novi mediji« Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

To se, pak, dogodilo zbog još jednog posebnog fenomena kojeg su do ogromnih proporcija napuhali društveni mediji – balončića.

»Medijska scena se jako izmijenila u smislu da ona više ne funkcionira na način da se obraća jednoj javnosti. Medijska publika je sad – množina. Amerikanci su to definirali kao 'medijske mjehuriće'«, kaže Bebić i objašnjava da se građani informiraju iz izvora koje sami biraju po vlastitim uvjerenjima, a algoritmi društvenih mreža im onda gotovo isključivo takve vijesti i iz takvih izvora i dostavljaju. »Cijelo vrijeme tako živiš malo znajući o drugoj strani. Nijemci su nakon rujanskih parlamentarnih izbora ustanovili da ogroman broj ljudi za AfD, desnu stranku koja je ostvarila treći rezultat, dodat nikad nije ni čuo«, objašnjava Bebić.

Što se tiče fenomena »fake newsa«, dakle, lažnih vijesti, Bebić u raspravu ubacuje termin iz moderne medijske teorije – negotiating (izravni prijevod bio bi – pregovaranje). Naime, o nekom događaju ili fenomenu može postojati više važećih medijskih istina; neki političar može primjerice biti prosvjetitelj, jer ulaže u školstvo, ali i kriminalac, jer uzima provizije od građevinskih tvrtki, ali i humanitarac... »U čovjeku na taj način postoji pet različitih razmišljanja o nekome ili nečemu i onda on u principu žonglira s njima«, objašnjava Bebić današnje poimanje svijeta. Nekad bi jednu vijest čuli na radiju ili televiziji i to bi prihvatili kao istinu.

Oko samih »fake news« Bebić ima i jedno praktično pitanje: Što ako onaj za koje ti misliš da je promicatelj lažnih vijesti smatra za tebe da si širitelj fake newsa?

Njega to sve skupa, pogotovo beskrajne svađe na društvenim mrežama i u komentarima ispod članaka, podsjećaju na dramu Luigi Pirandella iz 1917. godine »Tako je (ako vam se čini«. »Svi akteri izražavaju svoje mišljenje i govore drugom da je njegov stav glup – a pričaju o istoj stvari. Samo, to se nekad zvala »drama apsurda«, a danas takva vrsta rasprave ne samo da nije nimalo neobična ili apsurdna, nego je – standard«, kaže Bebić.

Kriza povjerenja u institucije

Poseban problem koji se pojavio putem Facebooka u američkim izborima su – oglasi. Naime, Facebook ima mogućnost ciljanih oglasa, primjerice, oglašivač može svoju poruku usmjeriti prema ženama između 25 i 30 godina, koje vole crvenu boju, poeziju 17. stoljeća, sveučilišnu košarku i zelenu salatu. Ili prema bilo kojoj drugoj mogućoj demografskoj i socijalnoj skupini.

Pa se to i dogodilo u američkim predsjedničkim izborima, s tim da su ciljane grupe za političke oglase i lažne vijesti političkog sadržaja (iza kojih je navodno stajala Rusija) bile određene grupe birača u državama u kojima se očekivao izjednačen rezultat. S dvije ključne, masivne razlike u odnosu na klasično političko oglašavanje – nitko osim Facebooka i naručitelja nije znao (do otvaranja naknadne istrage) tko je oglase kupio, a oni koji su u njima napadani nisu ni znali da ti oglasi postoje – prikazivali su se samo korisnicima kojima su bili namijenjeni.

Kad se, međutim, radi o klasičnim oglasima – u starim medijima, ili na plakatima, postoje pravila koja govore o tome da se mora jasno znati čiji su oglasi, koliko koštaju, postoje uglavnom limiti koliko se na njih smije potrošiti, a postoje i razne vrste zabrana lažnog oglašavanja. Na društvenim mrežama – koje su, valja stalno ponavljati – postale uvjerljivo glavni distributer informacija građanima – nema ništa od takve vrste transparentnosti ili uređenosti.

»Mi živimo u liberalnoj demokraciji u kojoj jača liberalna, tržišna komponenta, a demokratska pokazuje konstantno slabljenje, koje se očituje padu povjerenja u institucije. Teoretičari to nazivaju krizom demokracije. Britanci su prvi govorili o tome kako je građanin danas puno jači kao potrošač (jer se možeš, primjerice, žaliti i zamijeniti robu s kojom si nezadovoljan), nego kao birač. Optimisti su tvrdili kako će upravo Internet doprinjeti da se demokratski potencijal društva poveća, jer će ljudi konačno moći pričati s onima i o onima koje su izabrali i izraziti svoje mišljenje, ali... očito se događaju neki drugi procesi«, kaže Bebić koji je ipak i dalje uvjeren kako demokracija neće nikad propasti.

Njegov optimizam dijeli i glavna urednica Guardiana, koja podcrtava zadaću kvalitetnog novinarstva da utječe na pozitivnu promjenu svijeta. No, u svom ovdje spominjanom eseju vrlo slikovito opisuje duh trenutka u kojem se upravo nalazimo: »Lako je osjetiti da se čovječanstvo suočava s velikom promjenom, o kojoj nas nitko ništa nije pitao. Preplavljujuća tehnološka, okolišna, politička i društvena promjena dodatno je naglasila ono što je filozof Timothy Morton nezaboravno opisao kao 'traumatični gubitak koordinata' za sve nas«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Tommy zna što voliš