Oscar Piljek i Ivan Saganić pred rimskim Coloseumom
Mladi Cresani na biciklima su prešli dug put oko Mediterana, po kiši i suncu, kroz snijeg i pustinju. Prvotno su planirali tromjesečnu rutu, a kako su dodavali nove lokacije koje žele posjetiti i mjesta na kojima će duže boraviti (surfanje u Portugalu i Maroku), došli su do itinerara dugog 12.500 km, na kojem su se našli Rim, Palermo, Barcelona, Tanger, Lisabon, Porto, francuske Alpe....
Većina »običnih smrtnika« bicikle koristi od proljeća do jeseni, a kad zahladi svoja vozila spremaju na zimski san. Kao da je to prijevozno sredstvo namijenjeno isključivo vožnji po toplom, sunčanom vremenu kad nosimo manje odjeće i nogavice se ne zapliću o lanac bicikla. Ima i onih »pravih biciklista« koji su svom dvokotaču vjerni tijekom čitave godine, ali će i oni, primjerice, po pljusku, ipak radije uskočiti u nešto s četiri kotača i krovom.
Dvojica mladih Cresana, Oscar Piljek i Ivan Saganić, spadaju u treću, posebnu vrstu ljudi. Oni su odlučili na biciklima prijeći dugi put oko Mediterana, po kiši i suncu, kroz snijeg i pustinju. Ti su avanturisti i ovisnici o adrenalinu na ideju za takvo putovanje došli u – Šri Lanki. Iako im je prvotna zamisao bila da im sljedeće putovanje bude biciklima do Sumatre, »za početak« su se odlučili na nešto kraći i realniji poduhvat – đir oko Mediterana. Nakon Šri Lanke svatko je otišao svojim putem, Oscar je »skoknuo« do Indije, gdje je puno vremena proveo razmišljajući o tome što želi učiniti sa svojim životom. Taj 27-godišnjak, iako svjestan da treba donijeti neke važne odluke i nekako osmisliti svoju budućnost, shvatio je da ne želi odustati od svojih hobija, fotografije, putovanja, surfanja. Mediteranski đir koji je uskoro dobio naziv »Ekspedicija 7 milja«, trebao je objediniti sve njegove ljubavi.
Nakon novogodišnjeg vatrometa zvijezda na Siciliji, uslijedilo je jedno od najtežih iskušenja na njihovom putu. Iz Palerma brodom su otputovali do Tunisa, tu se iskrcali, ali nisu dospjeli daleko. Granični policajci nisu im dozvolili ulazak u Tunis, već su ih ukrcali na isti brod kojim su i došli. Nazad u Italiju! Što sad? »Nisam se osjećao razočarano niti negativno. Malo mi je bilo krivo, ali što je, tu je. Pozitivna stvar ove priče je da barem tu kartu od Tunisa do Italije nismo platili mi, već tuniška vlada«, opisao je Oscar tu situaciju.
Oscar i njegov godinu dana mlađi prijatelj Ivan, koji je upravo diplomirao na Pomorskom fakultetu, prvotno su rutu oko Sredozemnog mora osmislili u trajanju od tri mjeseca, a kako su dodavali nove lokacije koje treba posjetiti i mjesta na kojima će se duže zadržati (surfanje u Portugalu i Maroku teško je vremenski ograničiti!), konačno su došli do itinerara dugog 11.000 kilometara kojeg bi trebali prijeći u šest mjeseci. Odmah su bili svjesni da je i taj plan samo okviran jer nisu željeli da njihovo putovanje poprimi natjecateljski karakter – nije im bilo bitno stići na cilj u nekom roku, već je bitan bio sam put, iskustva koja će steći, strahovi koje će pobijediti, ljudi koje će upoznati.
I imali su pravo: od polaska ispred kafića »Plavica« na creskoj rivi 13. studenoga 2016. do povratka 13. lipnja 2017. kada ih je, opet ispred Plavice, dočekalo mnoštvo prijatelja, prošlo je 213 dana, dakle 7 mjeseci, tijekom kojih su prevalili 12.500 km i prošli kroz 13 država na dva kontinenta.
Putovati može svatko
Njihovo putovanje tisuće su pratile preko Facebooka na kojem su svakodnevno objavljivali opise i fotografije, redovito su se javljali na Radio Rijeci i Radio Jadranki, njihove putopise u nastavcima objavljivali su specijalizirani časopisi koji prate biciklizam, putovanja i outdoor aktivnosti. Kroz postove na fejsu njihovi su prijatelji, ali i mnogi koji su to s vremenom postali prateći njihovo putovanje, mogli vidjeti kakvog su raspoloženja, kad im je teško, a kad uživaju u svojoj ekspediciji.
Maroko im neće ostati u sjećanju samo po savršenim valovima. Jednog dana odlučili su iskoristiti drona kojeg su nosili sa sobom i snimiti nekoliko zračnih fotografija. Uskoro im je na vrata pokucala policija. Nakon bezuspješne borbe s lokalnim vlastima, ostali su bez drona, laptopa i druge opreme, te jedva izbjegli optužbu da su strani špijuni.
U jednom od postova, zapisanom negdje u Španjolskoj nakon točno šest mjeseci puta, kad su, prema svom prvotnom planu već trebali biti nazad na svom otoku, osvrnuli su se na sam početak putovanja: »Prije točno šest mjeseci bilo je tmurno jutro kao i danas. Strpali smo posljednje stvari u već prekrcane bisage, pozdravili bližnje, tješili uplakanu nonu i zaputili se prema trajektu. Na pristaništu nas je vozač autobusa, gledajući pretrpane bicikle, s podsmjehom upitao: »Kamo ste se vi momci zaputili?« Odgovorili smo: »U Afriku!!!«. Od tada pa do Afrike i nazad u Europu cijelo nas vrijeme prati sreća, fenomenalni ljudi na koje smo nailazili putem i dobra vibra među nama. Toliko se toga izdešavalo u posljednjih pola godine, nemoguće je sve fotkati i snimiti ili podijeliti s vama. U nekim trenucima je bolje pustiti fotić po strani i uživati u osjećaju i upijati krajolik. Takvi momenti ostaju duboko pohranjeni samo u našoj memoriji. Hvala svima vama koji nas pratite i podržavate, putovati može svatko, nismo mi ni po čemu posebni. Svijet je divno mjesto, iako će vas u svakoj zemlji plašiti ljudima iz sljedeće u koju idete. Gomilu (dez)informacija valja zanemariti i uvjeriti se svojim očima u jednu univerzalnu istinu, a to je ljubav«.
Taj post najbolje opisuje cijelu filozofiju Ivanovog i Oscarovog putovanja, ali i njihovih života. Iako su putem nailazili na razne probleme, oni pamte samo dobro, šire samo pozitivne misli.
Nakon što su krenuli iz Cresa, prošli Istru i Sloveniju, zaputili su se na jug Italije. Putem je Ivana zaboljelo koljeno i neko vrijeme nije mogao voziti bicikl pa je taj dio puta prešao vlakom. Tu su privremenu razdvojenost putnici u svojim postovima prikazali kao priliku da, razdvojeni, iskuse dvostruko više. Oscar je prošao mjesta u Italiji razrušena od nedavnog potresa. Ljudi su živjeli u šatorima, pa ni on nije uspio pronaći prenoćište. Gladan, umoran i promrzao, bez signala na mobitelu, našao se u bezizlaznoj situaciji. U tom trenutku naišao je stariji Talijan i njemu, pomalo neurednom strancu na biciklu, ponudio pomoć i smještaj. Ivan je pak upoznao mladog snowboardera koji mu je ponudio smještaj u kući svog prijatelja. Tako je Ivan u manje od 24 sata jednu noć spavao u zaleđenom šatoru na -5 stupnjeva, a drugu u luksuznoj vili.
Spašavali štence
Posjetili su znamenitosti vječnoga grada Rima, ali i mnogih drugih, manje ili više poznatih, ali uvijek lijepih, talijanskih gradova i gradića. Italiju su napustili na krajnjem jugu, na Siciliji, gdje su doživjeli još jednu malu pustolovinu, jednu od mnogih od kojih je satkana cijela njihova avantura.
Od užarenog pijeska Atlasa do snijega
»Vozili smo se obalom i vidio sam kako se neka životinjica kreće po cesti. Mislio sam da se radi o ježu ili nekakvoj kuni, kad ono maleni slatki psić. U blizini je bilo još šest takvih čupavih stvorenja! Od plastičnih boca načinili smo zdjelice, natočili im mlijeko koje smo nosili sa sobom, te napojili psiće«. Nisu ih mogli samo tako ostaviti, već su maknuli stvari iz svojih biciklističkih bisaga i potrpali psiće unutra. Odvezli su se do 15-ak km udaljene policijske postaje te zamolili karabinjere da im pomognu s udomljavanjem. Ubrzo su se okupili ljudi, među njima i član gradske uprave i misija spašavanja je uspješno dovršena. Sretni i ispunjeni podigli su kamp na jednoj zabačenoj sicilijanskoj plaži. Bilo je to na Staru godinu. Novu su dočekali uz dva piva, a bezbrojne zvijezde bile su njihov novogodišnji vatromet.
Veći dio puta kroz Španjolsku išli su poznatom hodočasničkom rutom Put sv. Jakova, Camino de Santiago, susrećući mlade i stare, pješake i bicikliste. Bilo je to doba godine kad puno ljudi prolazi svoj Camino. Nailazili su na grupe mladih koji su putem pjevali, ali i starije putnike koji su neumorno gazili kilometre pred sobom. »Zbog toliko ljudi koji svoju energiju usmjeravaju prema istom cilju, rutom Camino de Santiago širi se jako pozitivna vibra i definitivno bismo preporučili svakome da dođe prohodati, odtrčati ili odpedalirati bar dio te rute i osjetiti zanos koji dijele tisuće ljudi«, poručuju Ivan i Oscar.
Nakon tuniske »odbijenice«, iz Italije su brodom otplovili za Barcelonu u kojoj su uživali cijeli dan jer je taj grad poznat kao meka skateboardinga, jednog od njihovih hobija. Iz Barcelone su brodom stigli u Maroko, konačno u Afriku! Iako je već bila noć, odlučili su nastaviti put biciklima, jedva su dočekali malo pedalirati nakon svih tih sati plovidbe. Stigli su u Tanger, »vrata Afrike« i tu pričekali prijatelje s Lošinja koji su došli s opremom za surfanje. Uživanje je moglo početi!
Surfanje je Oscaru i Ivanu više od zabave, to je način života. Oscar je na jednom od svojih putovanja upoznao čovjeka s kojim je poveo razgovor o surfanju i životu općenito. Čovjek mu je rekao: »Znaš li da postoji nešto jače od droge? To jače od droge zove se ljubav, a ta ljubav meni je surfanje«. A Oscar priznaje da i sam boluje od te bolesti. U svom dnevniku s putovanja ovako je opisao surfanje: »Otplivao sam iza linije gdje se lome valovi te sa strpljenjem pričekao val koji sam u mislima vizualizirao. Uskoro se baš taj val, to brdo koje se kreće, pojavilo na vidiku. Brdo se približavalo, odlučnost sam zamijenio bunilom. Zajahao sam ga, postali smo jedno…. Ostatak dana odvozio sam još pokoji val te miran i zadovoljan vratio se ‘doma’«.
Rođendan s tatom
Vrijeme je bilo za povratak. Lošinjani su pokupili opremu za surfanje i krenuli nazad automobilom, a Ivan i Oscar, kojima se uskoro priključio još jedan Cresanin, Sebastijan Lužina, krenuli su polako nazad, ili u nove avanture koje su bile pred njima.
Surfanje Oscaru i Ivanu više od zabave, to je način života – čekanje savršenog vala u Maroku
Sada trojica biciklista, vozili su se Marokom i putem upoznavali nove ljude. I susretali neke stare prijatelje, sasvim slučajno. Marina Bašića Oscar je upoznao u Indiji, te je saznao da u isto vrijeme bicikliraju Marokom. Pomislio je kako bi bilo lijepo da se sretnu i to se dogodilo! Nevjerojatna slučajnost ili… »Nekad ne razumijem razlog svemu što se dešava. No katkad nakon određenog vremena shvatim da zbog tih situacija koje nisam razumio, neke od slagalica u budućnosti, bližoj ili daljnjoj, baš radi tog neshvaćenog dijela stvarnosti, sjednu na svoje mjesto. Što se manje otimam porivu da sve držim pod kontrolom, lakše postojim«, kaže o takvim situacijama Oscar.
Ako je preko Aplpa mogao Hanibal, možemo i mi
Ukupno su u Maroku proveli dva i pol mjeseca i konačno su preko Gibraltarskog prolaza prešli nazad u Europu. Bližio se Uskrs i Oscarov rođendan kojeg su biciklisti proslavili u Lisabonu. I ne samo oni. U Lisabon je iz Malog Lošinja autom doputovao Oscarov tata kako bi sinu čestitao rođendan.
Hanibalovim stopama
U Portugalu su još posjetili Porto, te prešli u Španjolsku i »odvalili« svoj Camino, a pred Francuskom su si dali malo vremena da razmisle o daljnjoj ruti, datumu povratka i koliko još mogu izdržati s preostalim budžetom. »Obojica smo se složili da bismo rado ljeto proveli doma na otoku te zaradili tijekom sezone koju kintu, dok ćemo paralelno raditi na dokumentarnom filmu kojeg snimamo već devet mjeseci. Tim projektom želimo ujedno zadržati fokus na ovom što radimo i ne prestati raditi ovakve stvari. Možda zvuči naivno ili smiješno, ali vjerujemo da ćemo naći put kako ovakav način života produljiti i egzistirati od toga«, prepričavaju Ivan i Oscar svoja razmišljanja u tim trenucima.
Đir Mediteranom kroz najrazličitije krajolike
»Ako tekstovi koje zadnjih mjeseci pišem potaknu nekog da se pozabavi svojim snovima, željama, ili o čemu god razmišlja, onda je ovo i više nego smisleno. Jednom riječju, rekao bih da u posljednjih 28 godina života koliko živim, najsmislenije što sam imao prilike iskusiti je ljubav. Ljubav kao univerzalan osjećaj smisla i ispunjenosti. Ne mogu reći da sam ispunio sve svoje želje, ali evo već putujem više od pola godine, igram se pisca, surfera, skejtera, biciklista, Indiane Jonesa… Samo zato što sam to odlučio, ne zato što imam sreće«, podijelio je svoja razmišljanja Oscar negdje u Francuskoj.
Sljedeća i posljednja velika prepreka bile su im Alpe. Razmišljali su o tunelu, no ipak su odlučili poći Hanibalovim stopama prijevojem Col du Mont Cenis. »Bila je to reakcija našeg ega«, kaže Oscar jer »ako je to mogao Hanibal s 30.000 vojnika, 15.000 konja i 37 borbenih slonova, valjda ćemo i mi nekako to prijeći s naša dva konja«.
Sedam navečer, ulazak u Cres. Pred očima se otvara poznat i drag krajolik
Još malo pedaliranja i približio se kraj putovanja, povratak na rodni otok. Oscar i Ivan priznaju da su zadnja dva mjeseca putovanje sve češće razmišljali o svom otoku. A kad su se konačno na njega iskrcali…
Ponovno u »Plavici«
»Sedam sati navečer, ulazak u Cres. Ispred očiju se otvara poznati i drag nam krajolik koji smo tokom ovog putovanja obojica toliko puta zamišljali. Trenutak na kojem bi satima plovili na dobrom osjećaju, koji se stvarao isprepleten mirisima kuša i magriža te emocijama utkanim u naše postojanje na ovom Otoku. Stigli smo doma, živi i zdravi, nakon sedam mjeseci, tj. točno 213 dana. Projekt smo počeli graditi prije 11 mjeseci apsolutno neupućeni. Jedino smo znali da ćemo uspjeti, nismo se pitali na koji način, i svemir se pobrinuo da se naša namjera ostvari«, posljednji je post na Facebook stranici ekspedicije. U njemu se Ivan i Oscar zahvaljuju »ljudima koji su im pomogli, poslušali ih, postali njihovi »vjetrovi u leđa«, sponzorima te svima koji su im udijelili pokoji savjet te postali prijatelji za cijeli život«.
Nekoliko dana nakon povratka, Oscar sjedi u Plavici i polako se navikava na život u kojem ne mora ujutro pakirati opremu, sjesti na bicikl i krenuti… Sada predstoji sređivanje materijala koji su prikupili, a planiraju izdati knjigu, producirati dokumentarac, pripremiti izložbu fotografija, organizirati predavanja… I dalje dijeliti sve ono pozitivno što su doživjeli, što je sada dio njih, te to prenijeti drugima.
Na pitanje što mu je bilo najzanimljivije na putovanju, Oscar odgovara: »Najzanimljivije mi je što se Sagy i ja niti jednom nismo posvađali na tom putovanju, puštali smo da se stvari dešavaju, da nas situacija negdje odvede. Zajedno smo prolazili kroz kojekakve situacije, neke lijepe, neke teške, neke smiješne. Naučili smo, vjerujem, nešto novo o sebi i jedan o drugome«.
Ivan i Oscar ne žele biti opterećeni svime oko sebe, već žele biti normalni, kao što je normalan stari Talijan koji je Oscara smjestio kad se našao u bezizlaznoj situaciji ili Berber koji im je dozvolio da kampiraju u njegovom dvorištu. I žele biti isti Oscar i isti Ivan, bilo da sjede na kavi u Plavici, bilo da uživaju u cappuccinu na Siciliji ili piju čaj u nekom nepoznatom sjevernoafričkom selu.
