Antifašistički krug šetnjom: Sjećanje na prvu generaciju zagrebačkih aktivistica

Ženska feministička, sindikalna, omladinska, radnička i studentska scena međuratnog Zagreba postavila je temelje za masovno uključivanje u antifašistički pokret. Mnoge društvene, političke i kulturne organizacije, koje su djelovale u Zagrebu, stvorile su osviještenu žensku populaciju, kasnije uključenu u oružani otpor fašizmu

Iza šarenog izloga trgovine u Teslinoj ulici broj 7 tridesetih godina prošloga stoljeća, u tadašnjoj Nikolićevoj 7, nalazila se trafika obitelji Baković, roditelja Zdenke i Rajke rođenih 1917. i 1920. u Boliviji. Obitelj krajem dvadesetih seli u Zagreb, a potom kupuju trafiku koja će u ljeto 1941. godine postati »javka«, odnosno mjesto partijske veze ilegalaca s Glavnim štabom NOV-a, doznali smo na početnoj stanici Tematske šetnje »Ženskim antifašističkim Zagrebom« koju su organizirale aktivistice Centra za ženske studije Barbara Blasin i Ana Lovreković upoznajući nas kroz zagrebačke adrese s biografijama aktivistica tridesetih  godina..

– Sestre održavaju vezu sa štabom, no ne zadugo, »javka« u trafici ubrzo je pala. Već 20. prosinca 1941. godine Ravnateljstvo sigurnosti hapsi obje sestre. Nakon pet dana strahovitog mučenja Zdenka se na Božićno jutro bacila s prozora zgrade centrale Ustaške nadzorne službe u Zvonimirovoj 2, na uglu današnjeg Trga žrtava fašizma, a Rajka je 29. prosinca umrla od posljedica mučenja u bolnici Sveti Duh, ispričala je tragičnu priču o sestrama Baković jedna od aktivistica koja su posjetitelje provele ženskom antifašističkom mapom Zagreba.

Sestre Baković, od kojih je Rajka proglašena narodnim herojem 1953. godine, novija je povijest aktualizirala početkom devedesetih godina sramotnim skidanjem njihovih bisti s mračnog prolaza prema Kinu Europa koji je u čast ovih hrabrih žena nazvan Prolazom sestara Baković. Tek je 2009. nakon brojnih aktivističkih intervencija ovim ženama, palim u borbi protiv fašizma i ustaškog režima, vraćena uličica.

– Smatramo izuzetno važnim da se povijest istražuje i tumači iz feminističke perspektive, istaknula je direktorica Centra za ženske studije Rada Borić najavljujući šetnju po lokacijama vezanim uz događaje relevantne za formiranje zagrebačke ženske antifašističke scene tridesetih.

Cilj projekta Ženski antifašistički Zagreb jest predstaviti razdoblje Drugog svjetskog rata (1939 -1945) iz antifašističkog diskursa, prateći povijest ženskih pokreta i otpora žena Zagreba fašizmu. Radi se o prvoj generaciji žena na ovim prostorima koje su značajno sudjelovale u javnom i političkom životu što je ključno i neizbrisivo oblikovalo društvo i generacije nakon njih. Ženska feministička, sindikalna, omladinska, radnička i studentska scena međuratnog Zagreba postavila je temelje za masovno uključivanje u antifašistički pokret. Mnoge društvene, političke i kulturne organizacije, koje su djelovale u Zagrebu, stvorile su osviještenu žensku populaciju, kasnije uključenu u oružani otpor fašizmu. Generacija žena, rođena krajem 19. i početkom 20. stoljeća, svojim je aktivizmom i velikim žrtvama omogućila pravnu jednakost žena koju danas uživamo.

A cijena te borbe bila je visoka. Među tristotinjak uhapšenih sindikalaca, komunista i atifašista u ožujku 1941. bile su i mnoge članice SBOTIČ-a (sindikalni Savez bankarskih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika Jugoslavije). Nakon proglašenja NDH, skoro se sve ženske članice ove sindikalne frakcije uključuju u antifašističku borbu, a čak njih 24 iz zagrebačke sekcije poginulo je u borbi ili stradalo u logorima.

Tatjana  Šimićeva muza

U logoru u paškoj Metajni mučki je pogubljena i Galja Korporić rođena 1903. u Latviji. Doktorirala je svjetsku književnost u Beču gdje je upoznala i budućeg muža Hrvoja Korporića s kojim je došla u Zagreb. Tu je tijekom tridesetih radila kao kurirka između rukovodstva CK KPJ (tada smješteno u Beču) i partijske organizacije u zemlji. Galji Korporić, rođenoj Tabaks, posvećano je ovom šetnjom mjesto na Zrinjevcu s pogledom na istražni zatvor u Đorđićevoj gdje su zvjerski mučene mnoge antifašistkinje. Galja je u tom zatvoru zbog komunizma provela šest mjeseci, a osim u zagrebačkoj Glavnjači, kako je zatvor u Đorđićevoj tada zvan, mučena je i u zatvorima u Beogradu i Lepoglavi. Bez sumnje je jedan od simbola žrtava bezdušnog mučenja koje su ove žene u zatvorima proživljavale.

Na Zrinjevcu je u tom kontekstu ispričana i kratka biografija Josipe Tatjane Marinić, rođene 1897. u Slavonskoj Požegi, koja od 1919. postaje članicom tek osnovane Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) – SRPJ(k). Iste godine upoznaje i pjesnika Antuna Branka Šimića koji joj je nadjenuo ime Tatjana te joj posvetio svoju jedinu zbirku pjesama »Preobraženja«. No poeziju će u ovoj priči zasjeniti zatvorsko zlostavljanje u kojem je Tatjani povrijeđena kralježnica zbog čega je KPJ 1930. šalje na liječenje u Beč. Tamo po nalogu KPJ i ostaje i počinje pohađati predavanja Sigmunda Freuda i Karla Büchlera. Iz Beča u dva navrata odlazi u SSSR i proučava ruske predškolske ustanove kako bi njihova iskustva primijenila u domovini. Vraća se u zemlju 1934. i zapošljava se u Crvenom križu, gdje organizira skrb za siromašnu i nezbrinutu djecu. Sudjeluje i u osnivanju Male škole, cjelodnevnog vrtića za radničke obitelji sa zaposlena oba roditelja. Manje je poznato da je ova žena odigrala i veliku ulogu u spašavanju 3.400 kozaračke djece pomagavši njihovo ilegalno prebacivanje u Zagreb 1942. godine. I nakon oslobođenja aktivna je na polju predškolskog odgoja. Ime Tatjane Marinić i danas nosi jedan vrtić u Zagrebu.

Diverzija u Jurišićevoj

Preradovićeva broj 29, odnosna adresa tadašnje prostorije Prehrane, vezana je za rad Društva za prosvjetu žena kojemu su priključio velik broj članica KPJ i SKOJ-a. Predsjednica Društva bila je profesorica glazbe Olga Milčinović (1892). S njezinog kućnog telefona (broj 72-96) 14. rujna 1941. na adresi Tuškanac 71 aktivirana je eksplozivna naprava i izvedena diverzija na telefonskoj centrali Glavne pošte u Jurišićevoj. Zbog toga je nekoliko dana poslije privedena na policiju »radi sumnje komunizma«, no ubrzo je i puštena zbog, pretpostavlja se, manjka dokaza. Ponovo je uhapšena 24. prosinca i predana ustaškoj vlasti koja je sprovodi u ženski logor u Staroj Gradiški gdje uskoro umire od tifusa.

Kod hotela Esplanade sudionici ove tematske šetnje upoznati su sa zanimljivim životom Magde Bošković, rođene 1914. u židovskoj obitelji, jedne od prvih osnivačica Omladinske sekcije Ženskog pokreta u Zagrebu. Upravo je u Esplanadi 1934. osnovana i sekcija studentica Ženskog pokreta kojoj se pridružuje stotinjak studentica zalažući se za uključivanje žena iz svih slojeva društva. U jesen iste godine sekcija mijenja ime u Omladinska sekcija Ženskog pokreta pa joj se pridružuju radnice, službenice i srednjoškolke. Zagrebačka Omladinska sekcija vrlo je aktivna u zalaganju za socijalna prava i u otvorenom suprotstavljanju fašizmu. Tako je 8. ožujka 1935. Omladinska sekcija održala skup na kojem se govorilo o položaju žena radnica i namještenica te ulozi studentica u revolucionarnom pokretu. Dio sudionica je potom organizirao demonstracije ispred njemačkog konzulata, gdje su porazbijale prozore, nakon čega ih je rastjerala policija.

Selektivno pravo glasa

Magda Bošković nakon raspuštanja Omladinske sekcije nastavlja rad u drugim organizacijama. Od 1933. godine više je puta hapšena, a posljednji put je uhićena 11. srpnja 1941. i internirana u kazneni zavod u Lepoglavi, a potom je odvedena u Jasenovac gdje je ubijena 1942. godine.

Na lokaciji u Berislavićevoj 10 gdje je nekoć bila Zadružna štamparija, a danas je sjedište SKD Prosvjeta, aktivistice su se prisjetile Olge Žerdik-Kreačić (Kovačić) rođene u Zagrebu 1913. godine. Olga je, uz ostalo, bila važna figura izdavačke antifašističke scene i članica redakcije časopisa »Ženskog svijeta – Lista za zabavu i poduku« koji je izlazio od 1939. do 1941. i od početne tiraže od 2.500 primjeraka narastao na nakladu od 17.000 komada. Redakciju su uglavnom činile ilegalke, poznate policiji, a na uređivanje lista direktno je utjecala Komunistička partija Hrvatske. Gotovo čitava redakcija sudjelovala je u NOB-u, a šest ih je poginulo ili je ubijeno u logorima. Poslije rata Olga Žerdik-Kreačić postaje glavna urednica časopisa »Žene u borbi« AFŽ-a Hrvatske.

Na istoj je lokaciji istaknuta i nevjerojatna građanska hrabrost Puležanke Lucije Borjan Jurin radnice i studentice Ekonomske visoke škole u Zagrebu. Lucija je snažno obilježila tadašnju sindikalnu scenu posebice u segmentu borbe za prava žena. Sredinom 1920-ih aktivna je u radu Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije (URSSJ). Sa studenticama i radnicama Lucija ide u ženske tvornice i potiče radnice na ulazak u sindikate. Taj je rad rezultirao velikim uspjehom kod radnica u zagrebačkim tvornicama Frank, Union, Domaća tvornica rublja, Tvornica duhana, no taj je aktivizam Luciji priskrbio i policijski karton, kao i višestruka hapšenja.

Lucija je tridesetih godina uključena i u Ženski pokret koji organizira niz skupova na području cijele Kraljevine Jugoslavije zahtijevajući uvođenje općeg prava glasa za žene. U Kraljevini Jugoslaviji žene su imale selektivno pravo glasa, a one su se borile protiv te klasne i svake druge zakonske diskriminacije. Njezin aktivizam, zbog kojeg je prošla logorsku kalvariju, ipak nema tragičan kraj. U ljeto 1941. internirana je u logor u Gospiću, pa u onaj u Jastrebarskom, potom u Danicu u Koprivnici, da bi konačno došla u zloglasni Jasenovac odakle je spašena u razmjeni zarobljenika.

Sljedeći punkt ove povijesne šetnje, bila je napuštena tekstilna tvornica Nada Dimić koja je poslužila kao sjajna kulisa za priču aktivisticama među radnicama – za priču o Brođanki Zlati Müller (1905) koja je 1933. završila medicinu u Moskvi i Anki Butorac rođenoj 1904. u obitelji siromašnih ličkih seljaka u Donjem Pazarištu. Anka u Zagreb dolazi 1925. i zapošljava se u Domaćoj tvornici rublja gdje ubrzo postaje članica sindikata i počinje organizirati radnice u cilju stvaranja strukovnog udruženja. Životni putovi i ovih iznimnih žena spajaju se 1925. u toj tvornici gdje na sastanak sa sindikalnim organizatorima dolazi Zlata Müller, sekretarka novoosnovane Komisije za rad sa ženama pri PK KPJ za Hrvatsku i Slavoniju s ciljem da organizira simpatizersku grupu KPJ-a. Grupi pristupa Anka Butorac, te iduće godine postaje članicom KPJ, a ubrzo i članicom Komisije. I njen je društveni rad praćen brojnim hapšenjima, a posljednji ju je put policija uhitila 10. kolovoza 1940. »radi komunizma« te je 18. kolovoza poslana u Lepoglavu. U kolovozu Anku s Macom Gržetić prebacuju u logor u Jaski, a zatim u koprivnički logor Danica odakle im Ružica Turković uspješno organizira bijeg u Zagreb. Iz Zagreba je trebala biti prebačena u partizane. No, Anka Butorac je prilikom prebacivanja u Banijski partizanski odred 19. siječnja 1942. godine, s grupom ilegalaca naišla na ustašku zasjedu kod sela Veliko Krčevo. Teško je ranjena i zarobljena. Ustaše je šalju u zatvor u Kostajnicu gdje je 22. siječnja umrla od posljedica mučenja. Proglašena je narodnim herojem 1949. godine.

Građanska hrabrost

S Ankinom logorskom drugaricom Macom Gržetić pred Radničkim domom priveli smo kraju prisjećanje na zagrebački ženski pokret otpora. Maca Gržetić je u Radničkom domu 11. ožujka 1938. na velikom skupu žena URSSJ-a održala zapaženo izlaganje. U Radničkom je domu sudjelovala i godinu kasnije na velikom skupu radnica i namještenica raspravljajući o ekonomskom i socijalnom položaju žena. Ubrzo potom je uhapšena s uobičajenom optužnicom »radi komunističke propagande«. U toku te zime otpuštena je iz tvornice Zagrebačka industrija svile u Bužanovoj ulici. U ožujku 1940. u toj tvornici započinje dvomjesečni štrajk, a radnice osim povećanja plaća zahtijevaju i vraćanje Mace Gržetić i Ružice Turković na posao. Maca Gržetić ponovo je uhapšena početkom travnja 1941. godine, a 30. svibnja ustaške vlasti internirale su je u Lepoglavu gdje se sreće s Ankom Butorac s kojom prolazi isti logorsko-zatvorski put koji okončavaju bijegom iz logora Danica. Operacija Macinog prebacivanja u partizane uspješno je okončana. Ona je, za razliku od Anke Butorac, stigla u partizane i aktivno sudjelovala u NOB-u dočekavši kraj rata.

 Antifašistički je krug šetnjom zatvoren na Trgu žrtava fašizma odakle se pogled stere prema ozloglašenoj zgradi centrale Ustaške nadzorne službe s koje se bacila Zdenka Baković. Kazati da je svoj život postavila u antifašističke temelje ove zemlje, dozlaboga je ofucana fraza. Reći, pak, da se nje i ovih žena trebamo prisjećati, jer se time prisjećamo zaboravljene građanske hrabrost i plemenite požrtvovnosti, nužna je praksa kojom branimo svakim danom sve ugroženiju vlastitu čovječnost.