Strojeve sam preselio u kuću, nadam se da ću još koji put nabrusiti škare ili nekome popraviti kišobran, možda otvorim i kućnu radinost, kaže majstor Marko Jurković
Nije mi baš lako pričati o svom životu i radu na ovom prostoru koji napuštam nakon gotovo pedeset godina – tihim glasom započeo je svoju životnu priču majstor Marko Jurković, posljednji riječki kišobranar i brusač noževa. Njegova radnja u Ciottinoj ulici na broju 5 b bio je njegov drugi dom, svaki dan u dvokratnom režimu, subotom do iza podneva i tako gotovo pet desetljeća.
I kako veli, da nisam bio u bolnici u tri navrata po petnaest dana, možda ni toliko ne bih bio na bolovanju, u šali će. Vitalan, dobrog zdravlja i još boljeg uma, u sedamdeset i trećoj godini života još ima snage i volje za radom.
– Otac mi je umro u sto petoj godini života, dvadeset i pet godina bio je šumski radnik, pa dvadeset i pet godina bačvar, a na kraju još dvadeset i pet godina bavio se poljoprivredom. Jesam li vam time sve rekao? – u šali je dometnuo majstor Marko i zapravo ga je sjećanje na oca potaknulo da započne priču o svom životu, odrastanju, radu, sve do ovog posljednjeg čina, kada je zadnji put zaključao vrata radnje u kojoj je većina Riječana barem jednom u ovih 48 godina »zalutala« i zatražila pomoć, popravak kišobrana ili brušenje škara.
Precizni mehaničar
A nije bilo tako davno kad je kupovina kišobrana bila mala investicija, oni kvalitetni bili su skupi, pa bi svaki feler ili puknuta žica na njemu podrazumijevao popravak. Pa nećeš valjda zbog jedne puknute žice kupovati novi kišobran? Unatrag dvadesetak godina majstor Marko još uvijek je imao posla, nikada nije odbio mušteriju, a onda su nastupila »moderna vremena«, kišobrani su postali gotovo pa potrošna roba, vrijede kolika im je i cijena, za jednokratnu su upotrebu. Ne sjeća se majstor Marko kada je posljednji put naoštrio manikir škarice, a to je nekada bilo uobičajeno. Baš kao što su muškarci nekada redovito nosili britvice na brušenje, odnosno oštrenje, a i one su danas ustupile mjesto žiletima, i ženskim i muškim.
– Rodio sam se u Lici, u Kuterevu, danas utočištu napuštenih medvjeda, a 1948. godine sam kao mali dječak odselio kraj Bjelovara, u Rovišće i Kraljevac. Šest razreda završio sam u Kraljevcu, a potom malu maturu u Rovišću. Naukovao sam za brusača, preciznog mehaničara u Bjelovaru, zamislite, kod gradonačelnika Bjelovara Antona Negrija. On je, znate, bio precizni mehaničar. Završio sam Školu učenika u privredi i u Zagrebu godinu dana radio na crno. U vojsku sam otišao 1962. godine kao radiotelegrafist, najprije u Niš pa u Kruševac. I tamo upoznam Franju Bucića, majstora koji je imao brusionu. Zanimljivo, kazao mi je tada u povjerenju da se vodi kao pravoslavac, a nije bio, samo mu je tako, rekao mi je, lakše raditi. I taj majstor Franjo, kad god bih ja dobio izlaz iz kasarne, dopustio bi mi da radim kod njega. Mene je to jako zanimalo, a on se čudio kako to ja znam raditi. Vratim se ja u Zagreb nakon vojske, zaposlim se u Tvornici instrumenata Instrumentarija i ostanem kod njih četiri mjeseca. Onda pređem u Ikom, tvornicu i punionicu novca i tu isto ostanem četiri mjeseca, pa se opet vratim u Instrumentariju. E, ali stiže pismo iz Kruševca, piše meni Franjo: »Marko, dođi u Kruševac, dajem ti pola radione«. Odlučim prihvatiti poziv, a ovi iz Instrumenatrija me zadržavaju, kažu – ostani Marko. No, ja ipak dam otkaz i u Kruševcu ostanem godinu i pol dana. E, kod majstora Franje sam naučio popravljati kišobrane i tada sam dobio licencu za popravak kišobrana – nastavlja svoju priču gospodin Marko.
Ključevi iz ruku Nede Andrić
– A te 1965. godine, dok sam bio u Kruševcu, oženim se za svoju Veru Marčinko i donesemo odluku da se preselimo u Rijeku. Jer kad sam se vratio u Zagreb, čujem da u Rijeci jedan zanatlija želi ustupiti prostor i zanat. Bio je to Franjo Letig, osamdesetogodišnjak koji je također držao brusionu i želio je nekome ustupiti prostor, ali pod uvjetom da je zanatlija. Za prostor sam dao kaparu.
Na pitanje koliko je dao, on odgovara: – Ne smijem vam reći koliko je to dinara bilo onda, ali znajte da je bilo mnogo. Ključeve radione predala mi je tadašnja gradonačelnica Neda Andrić, a strojeve sam u prostor uselio u listopadu 1966. godine – zamišljeno nastavlja priču majstor Marko, ispijajući duge gutljaje jutarnjeg makjata uz cigaretu.
– Prvih pet, šest mjeseci spavao sam u radionici zajedno sa suprugom Verom, nismo imali gdje, ali u međuvremenu mi jedan susjed iz Ciottine, tadašnje Ulice Đure Đakovića, ustupi garsonjeru u Ulici žrtava fašizma u prizemlju i tu smo ostali nekoliko mjeseci. U međuvremenu sam od oca Josipa Štefana kupio teren za gradilište na Marinićima, a nedugo za tim došle su na svijet kćeri Jasna i Božena. Kao mladom stručnjaku posao mi je cvjetao. To su bili kišobrani, to je bila kvaliteta, ali i zdrava konkurencija. Jedan je kišobranar bio na Sušaku, Piramidi, a jedan na Brajdi. Stagnaciju sam počeo osjećati posljednjih dvadesetak godina, sve je krenulo u minus… – nastavlja priču naš pripovjedač.
Mali Ponte Rosso
– A u mojoj ulici, današnjoj Ciottinoj, ili kako su nekad zvali tu ulicu »Mali Ponte Rosso«, bilo je mnogo zantalija, obrtnika, postolara, staklara, frizera, prodavonica posuđa Kordun je bila, zaista, svi smo mi bili zaljubljenici u svoje zanate i obrte, i imali smo posla – iskreno će majstor Marko i nastavio:
– Radio sam za RIO, za KBC brusio instrumente, osobno odlazio po medicinske instrumente u operacijsku salu na kirurgiju, ginekologiju, radio subotom i nedjeljom kako bi bilo sve spremno za prvi radni dan… Po 120 komada škara bih izbrusio za RIO, pogoni su morali raditi, sve se radilo mehanički. A kišobrani? Sjećate se VIS-a Varaždin? To su bili najkvalitetniji kišobrani koje smo proizvodili. A Njemački Knips i Cobolt? To su bili kišobrani s osam ili deset čeličnih žica s impregniranom svilom, pravi kvalitetni njemački materijal. Moram reći da je i Kina ispočetka radila vrlo kvalitetne kišobrane, ali je prije dvadesetak godina prekrila cijeli svijet, žice su se počele raditi od plastike i aluminija što je vrlo slabe kvalitete. A meni su dolazili iseljenici iz Australije i Amerike, donosili po deset britvica, znala je mušterija da će biti mirna deset godina – prisjeća se Marko.
– A nema ljepšeg osjećaja nego kad pod noktom osjetite oštru britvicu nakon što ste je naoštrili na remenu. Ona se savijala i do dva milimetra pod noktom, koji je to osjećaj bio! A škare za šišanje ovaca? Dolazili su ljudi iz Dalmacije, s otoka Raba, Cresa, Krka, Paga, iz Istre, pa čak i iz Slavonije, pola sata trajalo je brušenje. Cijene su bile umjerene i nisu se mijenjale posljednjih dvadeset godina. Popravak kišobrana između pet i dvadeset kuna, manikir škarice osamnaest kuna, brijaće škare pedeset kuna, mašina za šišanje isto pedeset kuna, zapravo škare se označavaju brojevima, pa je i cijena varirala između trideset i pedeset kuna. Stare šilice koje danas imaju 80 ili 85 godina donijele bi škare, sjele i odmorile, a ja bih ih za to vrijeme naoštrio. Danas se škare serijski proizvode, ali nema više švedskog čelika i njemačke izrade. Evo i danas radim za naše Kazalište.
Kućna radinost
– Strojeve sam preselio u kuću, nadam se da ću još koji put nabrusiti škare ili nekome popraviti kišobran, možda otvorim i kućnu radinost, nastavlja majstor Marko koji je strojeve za brušenje i poliranje izradio sam po vlastitom receptu, a napravio ih je inženjer Milivoj Črnjar.
A susjedi oko mene u Ciottinoj ulici? Nikada se ni s kime nisam posvađao, možda je najbolje pitati njih – rezignirano će majstor Marko koji je posljednjeg radnog dana iznio stolce ispred radnje i počastio prve susjede koji su uz zalogaj i čašicu zdravice poželjeli Marku dug život, mirne umirovljeničke dane i bezbrižnu igru s unucima Larom i Bornom
