Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 4
Sutra: 15° 15° 4
24. rujna 2018.
Igor Brajdić

foto RIJEČANIN MEĐU INDIJANCIMA Kako je umirovljeni sveučilišni profesor završio u Južnoj Dakoti

Foto Marin Aničić
Foto Marin Aničić
Autor:
Objavljeno: 12. lipanj 2018. u 7:27 2018-06-12T07:27:00+02:00

Rođeni Riječanin s vološćanskom adresom nakon umirovljenja otputovao 2016. i 2017. godine u Južnu Dakotu kako bi istražio život Indijanaca u tamošnjim rezervatima

Indijanci su danas najzapostavljenija etnička skupina u Americi, koja je zahvaljujući samo svojoj čvrstini preživjela genocid koji su nad njima provodili i provode bijelci.

Duboko je zabrinjavajuće za državu koja se diči svojom demokracijom i slobodom tu istu slobodu zahvaljuje svjesnom genocidu nad svojim domorocima – riječi su Igora Brajdića, rođenog Riječanina s vološćanskom adresom koji se u mirovini odlučio istražiti nešto nepoznato, u djetinjstvu privlačno. Kao dječak koji je živio na Krnjevu, u blizini šume, odrastao je sa generacijom djece kojoj je neizostavna igra bila ona »kauboja i indijanaca«.

– Do 90-ih godina nisam uopće znao da Indijanci još postoje. Za mene je veliki šok bio kada su se u Hollywoodu počeli pojavljivati suvremeni filmovi o stvarnom stanju Indijanaca u Americi. Kako bi se čim više informirao o toj temi, kupio sam knjige u Trstu, preko amazon.coma i počeo istraživati njihov život, a onda se odlučio i na posjet njihovim rezervatima. Putovanja u 2016. i 2017. godini ukazali su mi na to koliko je njihov život i dan danas izuzetno težak, nakon što su vlade SAD-a godinama radile na uništavanju osnova njihova života, istrebljivanju bizona. Oni koji vole Indijance govore da ih je prema nekim procjenama nekada bilo oko 15 milijuna, a oni drugi, kojima su manje simpatični, tvrde da ih je bilo 1,5 milijuna, međutim prema prvom popisu stanovništva iz 1820. godine Indijanaca je bilo oko 220.000.

Život Lakota 

Iako se danas radi o izuzetno siromašnoj populaciji, danas ih ima oko pet milijuna i žive u 315 rezervata diljem Amerike, a ja sam svjedočio životu Indijanaca u dva rezervata od kojeg me posebno dirnuo onaj iz onog najsiromašnijeg Pine Ridgea gdje prosječna životna dob muškarca iznosi 48 godina, a prosječna životna dob žene 52 godine, gdje postoji najveća stopa samoubojstva, najveći broj mrtvorođenčadi, gdje je standard najniži, gdje nema tekuće vode, wc-a, a u nastambama, brvnarama živi po 15 osoba – govori svestrani Brajdić.

Tko je Igor Brajdić?

Od 1985. godine do mirovine 2014. godine bio sveučilišni profesor na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Iki (predavao je matematičke modele, matematiku i statistiku), a do tada radio i kao varioc, pomoćnik brodomontera i cjevara, programer i direktor kompjuterskih centara u Poreču, Crikvenici i Opatiji. Profesor je matematike i fizike, magistar informacijski znanosti i doktor ekonomskih znanosti. Danas ima čitav niz hobija, planinari, fotografira, proučava astronomiju, bavi se maslinarstvom i, naravno, proučava život Indijanaca i drži predavanja svojih putopisnih istraživanja. Ranije je pisao i objavljivao haiku poeziju.

– Od svih indijanskih plemena oduvijek su me najviše zanimali Siouxi koji se dijele na tri osnovne skupine: Lakote, Dakote i Nakote. Lakote se dalje dijele na više podgrupa od kojih su najpoznatije: Oglala, Brule (Sicangu) i Hunkpapa. Lakote su mi posebno bliski jer u tu grupu spadaju najpoznatiji ratnici i poglavice iz vremena indijanskih ratova protiv Amerikanaca: Ludi konj, Bik koji sjedi, Crveni oblak. Neposredno nakon stavljanja u rezervate Lakotama je bilo zabranjeno: prakticiranje njihovog vjerovanja, korištenje njihovog jezika, odvajanje dotadašnje šire zajednice u manje izdvojene grupe, kod muškaraca duga kosa. U tome su u velikom dijelu i uspjeli, ali ne sasvim, a ja sam se htio posvedočiti, barem kratkim uvidom, je li barem jedan dio sadašnje indijanske populacije odolio tim zabranama. Lakote danas pretežito žive na području Južne i Sjeverne Dakote. Moja želja je bila da osobno upoznam njihovu sadašnjost: gdje i kako žive, jezik koji koriste u komunikaciji, prehranu, groblja, oblačenje, dužinu kose kod muškaraca, a posebno u kojoj mjeri je sačuvano tradicionalno vjerojanje i oblik njegovog prakticiranja.

Foto Igor Brajdić

Dvostruka imena 

Pritom je od posebnog značaja da su Indijanci (skoro svi) kršćani različitih konfesija pa se prakticiranje iskonske vjere odvija u procjepu između starog i svakodnevnog. To vrijedi i za njihova imena iz kojih je vidljivo da imaju kršćansko ime a uz njega i indijansko ime, što znači da je svako od tih imena dobiveno u različitim ritualima. U to sam se osobno uvjerio na drugoj ceremoniji gdje sam upoznao voditelja i suvoditeljicu ceremonije Ples sunca. Ceremoniju je vodio sveti čovjek (wičaša wakan) Kenny Farmer čije je ime na lakota jeziku Mato Waphiya Cikala. Mato Cikala znači »Mali medvjed« a Waphiya znači »Sveti čovjek koji liječi prizivanjem duhova«. Suvoditteljica ceremonije je bila njegova supruga Carol Apple (Isnala Ku , »Ide kući sama«.)

Na prvoj ceremoniji, kada smo došli u posjetu Kennyu, upoznao sam njihovog unuka Deondre ( Inyan Luta Hoksila, Red Stone Boy). Zanimalo me i kako stvarno žive. Iz tih razloga sam se uključio u organizirano putovanje neprofitabilne udruge Sentiero Rosso iz Italije. Ta udruga već dvadeset godina organizira putovanja većinom u dva rezervata Lakota indijanaca u Južnoj Dakoti. Uz to financijski i promidžbeno pomaže Indijance – priča Brajdić koji je na putovanju bio s grupom dvanaest Talijana u srpnju 2016. i 2017. godine.

Oba putovanja su započeli i završili u Minneapolisu, glavnom gradu države Minnesote. Na prvom putovanju su prošli oko 4.500 kilometara i četiri države: Minesotu, Južnu Dakotu, Vajoming i manji dio Nebraske, a na drugom 6.200 kilometara i pet država: Minnesotu, Južnu Dakotu, Nebrasku, Vajoming, Montanu.

– Cijeli put se odvijao kao u transu posebno na prvom putovanju kod kojeg vođa puta nije dao itinerar, osim nekih općih naznaka. Na ovim putovanjima je na osjećaj nestvarnosti djelovala duljina puta i česta premještanja iz mjesta u mjesto po putovima koji su, osim vođi puta, svima bili nepoznanica. Da nije bilo fotografija digitalnim fotoaparatom i mobitelom nikada ne bih sa sigurnošću mogao kronološki rekonstruirati putovanje – prisjeća se sveučilišni profesor u mirovini.

Pine Ridge 

Ulazak u svakidašnjicu Lakota u Južnoj Dakoti započeo je nakon prelaska Misourija kod gradića Chamberlain, kaže Brajdić. Ovdje su ranije počinjale granice rezervata Rosebud kao zaokružene cjeline. Međutim politikom američke vlade uz potporu dijela Lakota (posebno onih u upravi) veliki dijelovi rezervata darovani su ili prodani bijelcima. Jedan dio rezervata je ostao cjelovit, a ostali dio se sastoji od razasutih, nepovezanih dijelova bivšeg jedinstvenog rezervata. Ti razasuti dijelovi se zovu Off-Reservation Trust Land. Istu sudbinu je doživio i rezervat Pine Ridge.

Indijanska groblja s križevima

Svakidašnjica se ogleda i u izgledu indijanskih groblja. Sva indijanska groblja koja sam ja vidio, bilo zaustavljanjem bilo u prolazu, su sa kršćanskim obilježjima, tj. većina grobova ima križ. Tek tu i tamo je neki grob bez kršćanskog obilježja, najčešće neka neodređena forma sastavljena od manjeg kamenja. Osim toga ta su groblja izrazito zapuštena. Jedno od najpoznatijih groblja u Pine Ridgeu je groblje u kojem je pokopan poznati poglavica Crveni oblak koji je potpisao predaju Crnih brda u ruke bijelaca, što mu većina Lakota nije nikada oprostila. Iako se pokraj groblja nalazi Red Cloud Indian School i katolička crkva ono je izrazito zapušteno, s visokom suhom travom kojom su prekriveni grobovi, gotovo svi s križevima.

– Prelaskom Missourija počinje prava prerija, neizmjeran, jednoobrazan krajolik s niskim obzorjem, većinom bez ili s jako rijetkim nastambama, totalna pustoš, s valovitim brežuljcima obraslim travom u beskonačnost. Tlo je većinom neobrađeno s jako malo stoke na ispaši (malo goveda i par konja). Mene kao planinara i hodača je taj krajolik mamio da ga s rancem i šatorom cijeloga propješačim. Naravno, kada ne bi bilo čegrtuša, pijanih i drogiranih Indijanca, a i ponekog ne baš dobronamjernog bijelca. Svakidašnjicu sam doživio zaustavljanjem u indijanskim naseljima u rezervatima Pine Ridge i Rosebud, te sudjelovanje kao gosta u njihovoj svetoj ceremoniji Ples sunca. U gradu Rapid City našao sam djelomičan odgovor kako Lakote žive u gradovima izvan rezervata. Naselje Pine Ridge koje je sjedište rezervata Pine Ridge s malim trgom gdje se prodaju rukotvorine i pijanim Indijancima u blizini, Manderson u rezervatu Pine Ridge gdje smo kraj jednog zapuštenog skladišta uzalud čekali da nam neki Indijanac donese rukotvorine. Na granici Južne Dakote i Nebraske, na strani Nebraske nalazi se zapušteno naselje Whiteclay gdje su se do prošle godine skupljali indijanci iz rezervata Pine Ridge da bi u jednom dućanu mogli kupovati i konzumirati alkoholno piće. Kada smo došli u to naselje na drugom putovanju Indijanaca nije bilo jer je uprava rezervata uspjela zatvoriti taj dućan – govori putnik.

Svakodnevni život 

Foto Igor Brajdić

Unutar rezervata Pine Ridge u Južnoj Dakoti u mjestu Wounded Knee, u kojemu žive 382 stanovnika, pokopani su ostaci posljednjeg masakra nad nenaoružanim indijancima iz plemena Lakota. Taj masakr su počinili 29. prosinca 1890. vojnici iz 7. konjaničke pukovnije. Na licu mjesta je ubijeno više od 150 indijanca, a od rana i smrzavanja još toliko jer su ostavljeni na snijegu teško ranjeni. Ubijanjem nenaoružanih djece, žena, staraca i nešto muškaraca vojnici su se osvetili za pogibiju Kastera i izvrsno naoružanih vojnika iz 7. konjaničke pukovnije, dio je povijest ovog danas izuzetno siromašnog mjesta

Lula za boljitak i lubanja bizona za unuka

Duhovni svijet Lakota je ranije bio izrazito bogat. Od brojnih ceremonija do danas su preživjele tri: pripremna ceremonija Inipi, isključivo traženje vizije, i njihova najsvetija Ples sunca. Kod svih ceremonija je moguće doživjeti viziju koja odgovara na najdublje želje ili strahove pojedinca koji u tim ceremonijama sudjeluju- U sve tri ceremonije po tradiciji mogu sudjelovati samo muškarci i, naravno, Indijanci.

– Kako nisam vjernik i imam odbojan stav prema bilo kakvoj religioznoj ceremoniji, pripremnoj ceremoniji INIPI-ju i Plesu sunca prisustvovao sam isključivo iz znatiželje. Ceremonija INIPI je pripremnog karaktera koja se održava prije Plesa sunca kao i kod traženja vizije. Kod Plesa sunca u tri navrata sam bio sudionikom INIPI-ja. U ceremoniju sam sudjelovao s još šestoricom tako da smo pratili voditelja ceremonije dok je pjevao molitve upućene Wakan Tanki i Tunkašili. Na toj ceremoniji su intimni, zatvoreni, mračan prostor, velika vrućina i pjevanje utjecali da se prepustim doživljaju, iako nisam vjernik. Ples sunca (WIWANYAG WACHIPI) je najsvetija ceremonija koje različite grupe Siouxa danas održavaju jednom godišnje na različitim mjestima. Mene je prvenstveno zanimalo u kojem obliku je ta ceremonija preživjela oko 100 godina službene zabrane, od 1878. do 1978.. U objema ceremonijama Plesa sunca kojima sam nazočio poštivalo se sve što je po tradiciji Lakotama izuzetno sveto: sveto drvo, kružni oblik (proizlazi iz oblika šatora), odjeća plesača i gledatelja, dodatna ograničenja za žene, kadulja, kretanje u smjeru kazaljke na satu, broj četiri: četiri strane svijeta, pušenje lule uz obvezu da se četiri puta daje ili prima lulu; korištenje dijelova orla. Nije se u cjelosti poštivalo da ceremoniju vodi isključivo sveti čovjek (wičaša wakan) kao i odjeća plesača, a uopće se nije poštivala zabrana ženama da prisustvuju kao sudionici na ceremoniji. Najveće odstupanje je bilo od običaja da samo Indijanci mogu sudjelovati u ceremoniji kao plesači. U prvoj ceremoniji je bilo otprilike pola Indijanaca i pola bijelaca, a na drugoj je odstupanje bilo manje jer je bio samo jedan bračni par iz Njemačke. Ulazak uređenih plesača kod obiju ceremonija je bio spektakularan. Mi smo kao gledatelji poštivali sljedeća pravila: muškarci moraju biti bosi i ne smiju imati ništa na glavi, moraju imati košulje i duge hlače. Za žene su pravila stroža, osim što moraju biti bose moraju imati dugačke suknje do poda, pokrivena ramena i bez pokrivala na glavi. Ja sam na drugoj ceremoniji od jednog starijeg Indijanca dobio lulu na pušenje za njegov boljitak. Zadnjeg dana mi je Kenny poklonio staru lubanju bizona, koja se dugo vremena koristila u ceremoniji, kao dar za mojeg jedinog unuka – Lea, prisjeća se Brajdić.

– Prošli smo kroz nekoliko naselja u ovim rezervatima, ali većim dijelom nisam zapazio njihova imena uz izuzetak naselja St. Francis u rezervatu Rosebud, koje ima 709 stanovnika. Tu smo prolazili više puta jer je kod prvog putovanja u blizini tog naselja bio logor gdje se odvijala ceremonija. Kod prvog prolaza pred sam sumrak s trijema jedne trošne nastambe mahala nam je jedna izuzetno stara Indijanka u invalidskim kolicima. Taj prizor mi se usjekao u sjećanje kao posebno dirljiv. Po ulici ili cesti kroz takva naselja idu Indijanci svojim poslom: neki par Indijanaca srednje dobi se drži za ruke, dvoje mladih indijanaca i djevojka obučeni kao tipični tinejdžeri, Indijanka koja nosi špeceraj, indijanska obitelj uz cestu koja se odmara, mladi Indijanci u sportskom automobilu i slično – prisjeća se Brajdić snimljenih fotografija koje su mu se urezale u sjećanje.

– Ušli smo u jednu nastambu (kontejner) kod svetog čovjeka (wičaša wakan) Kenny – Farmera. Okolina nastambe je tipična – napušteni fordovi, stare kamp kućice i kojekakvi zahrđali predmeti. Unutrašnjost je izuzetno skromna, ono što ukazuje na tradiciju su predmeti i fotografije iz prošlosti na zidovima, kao i plakat sa sedam uputstava (na lakota i engleskom) kojih bi se mladi Indijanci trebali držati u svakidašnjem životu. Osim u rezervatima Pine Ridge prošli smo i kroz rezervate Cheyena i Vrana u Montani. Izgled tih rezervata je isti kao i u Pine Ridge i Rosebud: siromaštvo u svim pojavnim oblicima posebno vidljivo kroz nastambe u kojima Indijanci žive.

Bez perspektive

Ukupan dojam je da Indijanci u rezervatima žive u skromnim uniformiranim kućama koje vizualno imitiraju brvnare, no sve su obložene plastičnim materijalom. Zapazio sam i niz izdvojenih nastambi koje su jako udaljene i od drugih takvih nastambi ili skromnih naselja. Neke nastambe su oronule kuće pokraj kojih pase nekoliko komada stoke, a neke su kontejneri u većoj ili manjoj mjeri u fazi raspadanja. Oko takvih nastambi je kaos napuštenih automobila, zarđale poljoprivredne mehanizacije i kojekakve starudije. Jedinu živost daje povremeni prizor male indijanske djece koju se voze na biciklima – priča Brajdić.

Lakote će naravno u prisutnosti stranaca govoriti engleski, pa čak i međusobno, no izuzetno ih veseli kada putnici pokušavaju naučiti pokoju riječ njihovog jezika.

– Jednom prigodom zahvalio sam svetom čovjeku Kennyu i njegovoj supruzi Carol Lakota izrazom »pilamaje« što znači hvala. Oboje su se nasmiješili, a Carol me ispravila rekavši da se kaže »pilamaije«. Također kada sam poslao Carol i Kennyu nešto dolara za pomoć u njihovom siromašnom životu odgovorila mi je s »Wopila« što znači »izuzetno veliko hvala«. No, Lakota jezik sam čuo isključivo kod pjevanja molitvi na objema ceremonijama Plesa sunca – govori Brajdić.

Pokraj cesta u jarcima stoje poruke na engleskom jeziku utisnute na četverostranim tablama. Natpisi su najčešće »Why Die«, »TheThink«, a odnose se na nečiju smrt. Naime, navečer mladi Indijanci jure tim cestama često alkolizirani i drogirani i masovno pogibaju. Te oznake se stavljaju na mjesto gdje su poginuli – kaže Brajdić, otkrivajući time zapravo kako mladi ljudi u rezervatima žive besperspektivno, kako stoljeća potiskivanja njihovog naroda i dan danas utječu na njihovo stanje duha.

Foto Igor Brajdić

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka