Propuštene šanse

Pretekli su nas čak i puno manji gradovi: Dok je Rijeka risala i brisala, drugi su – gradili

Nela Valerjev Ogurlić

Grad Rijeka kao treći grad po veličini u Hrvatskoj nije niti iz vlastitih izvora, niti u kombinaciji s drugima uspio osigurati realizaciju niti jednog infrastrukturnog kulturnog projekta. Po ulaganjima u kulturnu infrastrukturu vjerojatno je najgori hrvatski grad, a sigurno je najgori od svih koje ovdje spominjemo, jer su svi oni izgradili - barem knjižnicu



Dok Rijeka traga za načinima kako osigurati novac za velike projekte obnove baštine i čeka pogodne EU natječaje da bi kulturnim ustanovama koje desetljećima djeluju u neadekvatnim prostorima osigurala normalne uvjete rada u nekim se drugim sredinama ostvaruju impresivni projekti.


Za usporedbu uzimamo dva grada, Šibenik i Zadar, oba manja od Rijeke, da bismo na njihovu primjeru i uz letimičan pregled ulaganja u kulturnu infrastrukturu na širem hrvatskom prostoru pokazali što se drugdje izgradilo u zadnjih petnaestak godina dok se Grad Rijeka bavio risanjem i brisanjem projekata.




Svojedobno, Rijeka se hvalila kako će biti prvi grad u Hrvatskoj koji će dobiti novu, namjenski građenu knjižnicu, prema projektu arhitekta Hrvoja Njirića, kojeg se nakon godina uzaludnog nastojanja da projekt privede kraju naposlijetku odrekla. Zadar i Šibenik svoje su nove, suvremeno opremljene knjižnice za to vrijeme otvorili u bivšim vojnim objektima.


Dnevni boravak Zadra i Šibenika


Zadarska knjižnica otvorena je još 1999. i od tada je jedan od najživljih kulturnih punktova grada, doslovno dnevni boravak svih generacija koji je stalnim rastom broja korisnika, knjižnog fonda i bogate programske ponude doživio takvu ekspanziju da se već nakon nekoliko godina rada ukazala potreba daljnjeg širenja. Za tu je namjenu osigurana još jedna zgrada bivše vojarne, napravljen je i projekt prenamjene, a u Gradu Zadru kažu kako ga sada kane prilagoditi kandidaturi za EU fondove.


Šibenik je novu knjižnicu otvorio 2005. u zgradi bivšeg Doma JNA, djelu arhitekta Ivana Vitića, na središnjem gradskom trgu Poljani i samo u prvih nekoliko mjeseci učetverostručio broj korisnika. U međuvremenu je i u drugim sredinama, diljem naše lijepe domovine, prenamjenom starih građevina, proširenjem postojećih ili izgradnjom potpuno novih objekata, izveden čitav niz gradskih knjižnica: u Bjelovaru, Puli, Benkovcu, Čakovcu, Bakru, Karlovcu, Virovitici, Daruvaru, Novom Vinodolskom, Splitu, Novskoj, Ogulinu, Malom Lošinju, Zagrebu, Labinu, Gospiću, Lipovljanima, Pleternici, Križevcima …


Nakon odustanka od izgradnje nove zgrade na Klobučarićevom trgu, riječka bi knjižnica novi prostor trebala dobiti u bivšem industrijskom kompleksu »Rikarda Benčića«, ali opet ne znamo kada. U Odjelu za kulturu govore da će to ovisiti o raspisivanju pogodnih EU natječaja, ali u njima se barem za sada ne nazire mogućnosti sufinanciranja takvog sadržaja.


Labinski primjer


I u šibenskom i u zadarskom slučaju, nove su knjižnice izvedene pretežno novcem iz gradskih blagajni, kao i mnoge druge poput pulske, splitske, karlovačke, lošinjske, bakarske ili u novije vrijeme labinske knjižnice koja je u listopadu 2013. otvorena u prostoru bivšeg rudnika pa može poslužiti i kao uzor uspješne obnove industrijske baštine kojom se Rijeka toliko ponosi.


Iako je gospodarska situacija u proteklih petnaest godina za sve bila jednako povoljna ili nepovoljna, Grad Rijeka kao treći grad po veličini u Hrvatskoj nije niti iz vlastitih izvora, niti u kombinaciji s drugima uspio osigurati realizaciju niti jednog infrastrukturnog kulturnog projekta. Po ulaganjima u kulturnu infrastrukturu vjerojatno je najgori hrvatski grad, a sigurno je najgori od svih koje ovdje spominjemo, jer su svi oni izgradili – barem knjižnicu.



Za obnovu Kneževe palače Zadru je odobreno 35,7 milijuna kuna, što predstavlja 95 posto investicije u kojoj je Grad obavezan sudjelovati s pet posto vlastitog udjela. Unutar palače koja s četiri krila zatvara prostrano unutrašnje dvorište s trijemovima i cisternom u središtu, Zadrani bi do iduće jeseni trebali dobiti najsuvremenije opremljeni gradski kulturni kompleks koji će objediniti muzejski prostor, koncertnu dvoranu, dvorane za privremene izložbe, video galeriju, multimedijalnu dvoranu i reprezentativne dvorane uređene u različitim povijesnim stilovima. No, to je tek prva faza projekta »Muzeja 2 palače« koji uključuje i susjednu , značajno veću Providurovu palaču. Monumentalan sklop obuhvaća ukupno 7.500 četvornih metara muzejskog prostora koji bi u budućnosti trebao objediniti fundus zadarskog Narodnog muzeja i svih njegovih odjela.Projekt rekonstrukcije cijelog kompleksa djelo je arhitektice Ive Letilović i arhitekta Igora Pedišića, autora proslavljenih »Krletki« koje su služile kao privremeni galerijski prostor u prizemlju Kneževe palače dok se čekala njezina potpuna obnova. Za to su rješenje dobili i nagradu »Bernardi Bernardi« Udruženja hrvatskih arhitekata.


Uz malobrojne iznimke poput Gospića ili Pleternice, u najvećem broju investicija lokalni su proračuni participirali sa 60 do 80 posto, a osim novaca i sav ostali angažman u tim je projektima dolazio od lokalnih vlasti i samih knjižnica. U Hrvatskoj više nema grada koji nema sve funkcije i odjele središnje gradske knjižnice smještene u jednoj te istoj zgradi, a veći gradovi paralelno razvijaju i sve gušću mrežu ogranaka.


Kako to rade u Križevcima


Kao najsvježiji možemo uzeti primjer gradske knjižnice u Križevcima, otvorene u travnju 2015. Prenamjenom bivšeg Doma HV u središtu grada Križevčani su dobili kvalitetan i objedinjen knjižnični prostor od 1400 četvornih metara koji uključuje i dvorišni prostor za programe na otvorenom. Riječka knjižnica od 60-ih godina prošlog stoljeća čeka preseljenje iz prizemlja Palače Modello u koju je smještena privremeno, a jedino što je dočekala je preseljenje beletristike u bivšu kavanu Filodramatike zbog narušene statike spremišta i opasnosti urušavanja metalne galerije. Time je na postojećih 409 kvadrata sad potpuno rascjepkanog središnjeg odjela dobila novih 370 četvornih metara, što je zajedno upola manje od knjižnice Grada Križevaca koji nema ni 22 tisuće stanovnika!


Deset godina nakon knjižnice Zadrani su dobili novi Muzej antičkog stakla, a lani je otvoren i novi antički postav Arheološkog muzeja. Šibenčani su prije dvije godine dobili novi, moderan stalni postav Muzeja grada Šibenika, a ljetos je otvoren Muzej samostana svetog Frane, redovnika franjevaca konventualaca koji su svoju bogatu zbirku podastrijeli pogledu javnosti.


Državne investicije


Osnivač oba zadarska muzeja je država, pa se u oba slučaja radilo o državnim investicijama, a uz znatnu participaciju Ministarstva kulture uređen je i stalni postav šibenskog gradskog muzeja.


Zadarski Muzej antičkog stakla, osnovan Vladinom uredbom 2006. , izveden je u nepune tri godine, a investiciju od oko 40 milijuna kuna koja je uključivala rekonstrukciju i obnovu povijesne palače Cosmacendi uz dogradnju novoga aneksa na zadarskim bedemima Ministarstvo kulture financiralo je u cijelosti.


Osim ovog, Republika Hrvatska je u posljednjih deset godina kao jedini osnivač utemeljila i izgradila još četiri muzeja, priprema i izgradnja kojih je trajala između 6 i 10 godina: Arheološki muzej Narona u mjestu Vid kod Metkovića, Arheološki muzej u Osijeku naknadno pripojen Muzeju Slavonije, Muzej krapinskih neandertalaca te Muzej vučedolske kulture koji je izveden u sklopu velikog projekta obnove i revitalizacije povijesne i kulturne baštine na području Iloka, Vukovara i Vučedola. Projekt je financiran kreditom Razvojne banke Vijeća Europe te dodatnim ulaganjima iz državnog proračuna, a obuhvatio je i obnovu barokne jezgre te kompleksa dvorca Eltz sa stalnim postavom Gradskog muzeja u Vukovara, kao i obnovu dvorca Odescalchi s novim stalnim postavom Muzeja grada Iloka.


Ministarstvo je obilato pomoglo izgradnju i drugih muzeja kojima nije osnivač, poput Muzeja Sinjska alke u Sinju i Muzeja Oluje u Kninu od najnovijih, a još ranije zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti koji je izgrađen ravnopravnim sufinanciranjem Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Gotovo polovicu iznosa Ministarstvo je osiguralo i za Muzej Lapidarij u istarskom Novigradu, a jednakim udjelima financirana je i gradnja Muzeja Apoksiomena u Malom Lošinju, koji je pred otvaranjem.


Nisu nas prepoznali


U Rijeci su određeni napredak u smislu proširenja prostornih kapaciteta i uređenja stalnog postava ostvarile samo županijske institucije, Prirodoslovni muzej te Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, dok su dva gradska muzeja zaobišla bilo kakva veća ulaganja. Nakon petnaest godina projektiranja novog smještaja MMSU-a sad se najavljuje investicija od 2,5 milijuna kuna radi preseljenja Muzeja na jednu etažu »H-objekta« u kompleksu »Rikarda Benčića«, ali projekti ostvareni u drugim sredinama, pomažu realnije sagledati pravu veličinu tog zahvata.


Kad podvučemo crtu možemo zaključiti da država Rijeku nije prepoznala kao sredinu vrijednu utemeljenja niti jedne nacionalne muzejske institucije, o kojoj bi onda i skrbila, ali jednako tako da se ni Rijeka nije znala izboriti za vlastite interese, niti iskoristiti partnerske aranžmane koji su joj se nudili.


Propuštena prilika


Naime, isti model po kojem su izgrađeni zagrebački MSU i Muzej Apoksiomena nudio se i Gradu Rijeci za izgradnju Muzeja moderne i suvremene umjetnosti prema projektu arhitekata Randića&Turata. Sporazum o ravnopravnom sufinaciranju bio je potpisan još u doba ministra kulture Antuna Vujića. On je svojedobno čak prognozirao da će riječki MMSU biti izveden prije zagrebačkog, ali je Rijeka ispala rekorder samo po odugovlačenju s projektima. Zbog toga je i ostala bez novog muzeja.


Od zaključenja natječaja za izradu projekta do dobivene građevinske dozvole prošlo je čak sedam godina, a tada je već nastupilo razdoblje gospodarske krize, što se danas navodi kao presudan razlog propasti projekta, dok se odgovornost za neuspjeh u prijašnjem razdoblju prebacuje na konzervatore.


No, problema s konzervatorima, povjesničarima umjetnosti i muzealcima imali su i drugi gradovi pa su ih znali riješti. Možda ne uvijek na zadovoljstvo struke, ali svakako na dobrobit realizacije projekata. Gradovi Zadar i Šibenik mogu poslužiti kao primjer i tom kontekstu, jer neki od najuspjelijih projekata u ovim sredinama imaju i svoje naličje. Zadarski MAS nastao je izdvajanjem zbirke antičkog stakla Arheloškog muzeja Zadar u zaseban muzej, što je vodstvo te ustanove smatralo nedopustivim, a poseban prijepor izazvala je dogradnja zelenkastog aneksa prislonjenog uz historicističku palaču Cosmacendi. Prigovaralo se da Muzej nastaje političkom voljom bez konzultacije šire struke, da bi se udovoljilo pojedinačnim hirovima, ali riječ je o ustanovi koja vrlo uspješno opravdava svoje postojanje. Na nedavno održanim Danima turizma u Poreču ovaj je Muzej proglašen kulturnom atrakcijom godine, a istu je titulu lani osvojila šibenska tvrđava sv. Mihovila s velikom ljetnom pozornicom, obnovljena uz potporu EU fondova. Prijepori nisu mimoišli ni njezinu obnovu koju mnogi konzervatori smatraju problematičnom, jer je novi sadržaj »pojeo« spomenik. Zbog intervencija izvedenih na tvrđavi radi prilagodbe novom sadržaju, govorilo se čak i o kulturocidu. U Zadru se glasovi ogorčenja mogu čuti i zbog nadaleko poznatih »Morskih orgulja« koje hučanjem kad zapuše južina iritiraju stanare obližnjih zgrada, kao i »Pozdrava suncu« zbog učestalog kvarenja i zahtjevnog održavanja. I u mnogim drugim sredinama realizacije kojima se divimo izdaleka imaju svoje ozbiljne kritičare.


Međutim, ozbiljno i je pitanje je li bolje imati takve atrakcije ili muzejske zbirke nedostupne pogledu javnosti, kulturnu baštinu koja propada, grad koji djeluje prljav i zapušten?


EU fondovi


Kao jedinu šansu za ozbiljniji kulturni investicijski iskorak Rijeka ovoga časa prepoznaje EU fondove. Međutim i tome su je gradovi poput Šibenika i Zadra također već pretekli.



Slatkovodni akvarij i muzej rijeka – KAquarium gradi se uz samu obalu rijeke Korane, a predstavljat će floru i faunu hrvatskih rijeka i jezera, geološku prošlost, tradicijsku kulturu i povijest porječja četiriju karlovačkih rijeka. Akvarij se gradi prema projektu Studija 3LHD, a obuhvaća kompleks s tri podzemno povezane zgrade kojima će biti vidljive samo prednje fasade orijentirane prema internom trgu. Krovove i stražnju stranu objekata prekrit će zemljani nasipi uređeni kao šetnice, igrališta i zelene površine stopljene s prirodnim okolišem. U akvariju će se moći razgledati primjerci 150 slatkovodnih ribljih vrsta.Posjetitelji će u obilasku akvarija imati dojam da prate tok rijeke koja se s vanjskog trga prelijeva u njegovu unutrašnjost. Put će ih voditi sve dublje ispod vodene površine , do špilja s endemskim vrstama, dok ne »izrone« natrag na obalu i mostićem preko jezerca sa šašem i lopočima stignu do vrsta koje se smiju i dodirivati. Kraj izložbe sastoji se od sustava nekoliko akvarija oblikovanih u sedrenu barijeru koji se prelijevaju jedan u drugi. Gradu Karlovcu za ovaj je projekt odbreno 36, 2 milijuna kuna, što je skoro 99 posto ukupne vrijednosti investicije. Na žalost, ni Grad Rijeka ni Primorsko goranska županija akvarij nisu prepoznali kao dovoljno bitan projekt da bi se njime ozbiljno pozabavili, iako se radi o jednoj od rijetkih ustanova s realnim šansama da bude samoodrživa. Rijeka je akvarij s tridesetak bazena imala još krajem 19. stoljeća, a priča o izgradnji novoga sporadično se proteže desetljećima. Godine 2003. čak se govorilo da će biti izveden za pet godina, u sklopu uređenja Delte i Porto Baroša, čemu se danas možemo samo gorko nasmijati.


Kao opravdan razlog u Gradu navode da Rijeka u razdoblju prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji nije ni imala mogućnost za sufinanciranje infrastrukturnih projekata, za razliku od nerazvijenih i ratom pogođenih područja. To objašnjava kako je Šibenik, primjerice, uspio obnoviti tvrđavu sv. Mihovila ili kako je mala Vrana kod Pakoštana dobila novac za obnovu Maškovića Hana, najvećeg spomenika turskog graditeljstva u Hrvatskoj, koja je uklopljena u plan gospodarske revitalizacije jednog od najnerazvijenijih mjesta u RH.


Uz potporu iz pretpristupnih fondova Šibenik će do veljače dovršiti i obnovu tvrđave Barone – Šubićevac koja postaje multimedijalni prezentacijski centar, odnosno muzej koji će pomoću najnovije tehnologije pružati virtualni pogled u bogatu povijest grada. Posebna atrakcija posjetiteljima bit će i pogled s vidikovca na panoramu Šibenika kakav je bio u 17. stoljeću, a koja će se moći predstaviti pomoću posebnih elektronsko-optičkih naprava. Istodobno, za nove je natječaje spreman projekt obnove tvrđave sv. Ivana koja će zabavno-edukativnim sadržajima biti prvenstveno namijenjena djeci i mladima. Kao točka na »i« planira se i obnova veličanstvene pomorske utvrde sv. Nikole na ulasku u Šibenski kanal, do koje od preklani vodi 4,5 kilometra dugačka šetnica čije se uređenje najvećim dijelom također sufinanciralo europskim novcima.


Da su projekti bili spremni…


Nakon otvaranja strukturnih fondova mogućnost sufinanciranja infrastukturnih kulturnih projekata dobila je i Rijeka, ali je do sada nije konzumirala. Prema riječima pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara do sada to nije ni mogla učiniti, jer za najveći investicijski projekt u riječkoj kulturi – revitalizaciju bivšeg bloka tvornice Rikard Benčić koji objedinjuje projekte Muzeja grada Rijeke, Gradske knjižnice, MMSU i Dječje kuće – nije bilo pogodnih natječaja.


Međutim, i to treba uzeti s rezervom. Naime, do sredine veljače 2014. bio je otvoren natječaj namijenjen razvoju poduzetničke , razvojno istraživačke i turističke infrastrukture, na kojem je više hrvatskih gradova povuklo značajna sredstva iz strukturnih fondova za različite projekte kulturno turističkog predznaka. Da je imala spremne projekte, možda bi među njima bila i Rijeka.


Zadar je, primjerice, prijavio projekt obnove Kneževe palače i od ljetos je obnavlja. Na istom natječaju prošao je i Karlovac s projektom slatkovodnog akvarija i muzeja rijeka – KAquarium. Beli Manastir uspio je s projektom Etnološkog centra baranjske baštine, a Muzeji Hrvatskog zagorja s projektom Studio Galerije Augusta Augustinčića u Klanjcu. Svi oni prijavljeni su kao projekti javne turističke infrastrukture lokalnog karaktera, odnosno projekti usmjereni na zadovoljavanje kulturnih i turističkih potreba lokalnog stanovništva.


Grad Rijeka je na taj natječaj kandidirao poduzetničku zonu Bodulovo, kao prioritet na području poduzetništva, ali projekt nije prošao. Kako nam je pojasnio pročelnik Šarar, taj projekt je dobio prednost jer je natječaj bio poduzetnički i jer je Bodulovo imalo detaljnije razrađenu dokumentaciju od projekta obnove Palače šećerane, a osim toga je procijenjeno da »nije izgledno, a niti strateški prihvatljivo projekt obnove Palače šećerane oblikovati kao turistički proizvod lokalnog karaktera i dokazati izvodivost za takvu namjenu« .


Šećerana je šansa


Srećom, nova je šansa na pomolu pa se nadamo da će Šećerana koja od svih projekata u »Benčiću« jedina ima zadovoljavajući turistički potencijal ovaj put biti prijavljena kao svjetska atrakcija. Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova upravo je raspisalo natječaj za pripremu i provedbu integriranih razvojnih programa temeljenih na obnovi kulturne baštine na koji se mogu prijaviti programi koji mogu dokazati da će baštinu staviti u funkciju razvoja turizma, tako što će doprinjeti otvaranju novih radnih mjesta, produženju turističke sezone i povećanju broja posjetitelja. Najveća vrijednost ulaganja u pojedinu građevinu pritom ne smije iznositi više od 5 milijuna eura, a ako se radi o cjelini koju čini više objekata, od kojih najmanje jedno mora biti pojedinačno registrirano kulturno dobro, najviši iznos bespovratnih sredstava može iznositi 100 milijuna kuna. Neposredno prije objave natječaja pročelnik Šarar nam je potvrdio da osim o Palači šećerane razmišlja i o prijavi Titovog »Galeba«. No, ako taj egzotičan spoj i ne uspije proći, nadajmo se da će se makar barokna palača uklopiti u sve tražene uvjete.