KKL najavljuje nastavak ovogodišnje Međunarodne izložbene sezone – Kastav 2026. Kastafskega kulturnega leta.

– Ovogodišnju Međunarodnu izložbenu sezonu – Kastav 2026. nastavljamo s Međunarodnom samostalnom likovnom izložbom Što ja tu vidim? Jaceka Frackiewicza (Widawa, Poljska), čije će se otvorenje održati u Galeriji Trojica, u kastavskoj crkvici Sv. Trojice na Trgu Lokvina, u četvrtak, 23. srpnja, s početkom u 20 sati.

Izložba ostaje otvorena do 9. kolovoza 2026., a moguće ju je razgledati svaki dan od 19 do 21 sat.

“Jaceka Frackiewitza, poljskog slikara, dakako akademski pismenog, poznajem dugo. Kojih tridesetak godina. Prijateljevanja su to puna iskrenosti koja nikada nisu rađala šokove, iznenađenja, stvarala nedoumice i kotila nepoznanice, nedoumice.

Ta, znali smo se! Danas, u čudu moram priznati kako je preda mnom neki drugi umjetnik (ne osoba!) kojega tek trebam bolje upoznati. Gdje je nestalo, preko noći, to Jacekovo šeretsko veselje iz životnih “minijatura”, ta svjetina infantilna i dobroćudna, slike karikaturalne provenijencije i sakrivenog humora?

Slike s dosjetkom! Pa kad ga već nastojimo enciklopedijski predstaviti javnosti, moramo istaknuti kako se radi o specifičnom likovnjaku, trofejnom karikaturisti s preko sto osvojenih nagrada na referentnim svjetskim festivalima crtanog gega.

No, nije lako sve ispisano skloniti ustranu i “okrenuti ploču”! No, tu smo, kako bismo se pozabavili malko dublje ponuđenim nam akademizmom iznenađenja, apstraktnim naličjem vedrog umjetnika. Kao da su se intenzivna i dugogodišnja druženja sa slovačkim slikarom Martinom Borodáčem zaigrala svojevrsnim likovnim komplementom?

Šarmom Arsenea Lupina, Jacek Frackiewicz se prerušio u malarza s početka 20. stoljeća kojega odjednom ne zanimaju društvene situacije, klasična pošalica, koliko potraga za čistim likovnim vrijednostima, bojom, oblikom, strukturom…

U slikara koji više ne nasjeda trivijalnostima. Sad je suština ta koja nosi poruku. A ova ima neograničenu moć u strogom prerasporedu formi i svojevrsnoj plošnoj prezentaciji, dakako, s namjerom kako bi konzument uhvatio bit.

U nekom čudnom nesimetričnom ravnovjesu, slikar koketira, prije bih rekao, s nekakvim neoplasticizmom, do li suprematizmom. Pod prvim se misli na čistu geometriju, drugi pak ljubi uzvišeni osjećaj za kreativni čin.

Slikar vedrih i raskalašenih boja ni ovoga puta ne nastoji devalvirati znani intenzitet. U Newtonovom spektru, kod Jaceka uvijek nešto manjka, pa ako se impresija u “bivšem životu” odrekla crne, sada je pak zeleno na minimumu! Prate li slike raspoloženja, jesmo li to preko noći odrasli, svjesni svih kušnji civilizacijskih izazova?

Geometrija i umjetnost, napose slikarstvo, imali su razumijevanja jedno spram drugog kroz povijest. Zahvaljujući uprošćenosti, geometrijski likovi svojevrstan su pojmovnik u vizualnoj grani matematike.

Upravo ta jednostavnost odigrala je ključnu ulogu u civilizacijskom oblikovanju svijeta kakvog poznajemo. Svaki predmet koji je čovjek ikad izradio sastoji se zapravo od jednostavnih elemenata kao što su trokut, kvadrat, pravokutnik ili krug.

Te elemente možemo pronaći svugdje uokolo nas. Na semaforu možemo primijetiti tri kruga. Jedra su pravokutni trokuti. Duge ceste učinit će nam se poput pravaca, a zgradu recimo uvijek poistovjećujemo s oblikom kvadra. Kuću pak s kockom…

Na temelju svega zaključujemo kako je čovjek, promatrajući prirodu, preuzeo njezine ideje i tako stvorio svoj svijet baziran na matematici. Na to nas upućuje i mozak koji stvara pretpostavke onoga što vidi, iako je realnost sasvim drugačija”, piše Igor Brešan u katalogu izložbe.