Svesrdno zalaganje roditelja Tee i Davora Antića, teta, učitelja i defektologa dalo je rezultat, sada je pri kraju standardne srednje ekonomske škole. Računalom barata nevjerojatnom brzinom, vrstan je poznavatelj i najmanjih detalja iz atomobilizma, a numerički je nadmoćan, ali teško će do radnog mjesta, jer za društvo on – drugačiji
A koji je još naziv jedne od najslavnijih svjetskih automobilističkih pisti, njemačkog Nürburgringa?
– Green hell, a tako ju je nazvao Jackie Stewart.
Sjedili smo u nevjerici gledajući u Antonia Antića, mladića rođenog 1998. u Rijeci. Visok, mršav, dugih prstiju izgleda upravo onakvog kako izgleda i velika većina njegovih vršnjaka. K tome, »ne skida« se s kompjutora, opsjednut je računalnim igricama, a engleski jezik govori s američkim akcentom jer golema većina sadržaja na »netu« dolazi iz SAD. Jednak dakle vršnjacima s jednom iznimkom, Antonio ima razvojni poremećaj, autizam.
– Nisam prestajala plakati kad smo dobili dijagnozu. Osjećala sam se zarobljenom i tako nemoćnom, beskrajno tužna. Bio je specifično djete, jako je malo govorio, nije iskazivao određenu privrženost koja se kod djece osjeća. Nije, da pojednostavim ni gugutao. No kad bismo se obraćali struci, primjerice zbog izostanaka verbalne komunikacije, odgovor bi bio – ma pustite, on vam je dečko znate da oni kasne…
Dok razgovaramo u jednoj od najljepših uličica u Rijeci, u zelenilu okićenoj Piškulićevoj koja se sakrila iza »Pariza«, Antonijeva mama Tea i tata Davor se prisjećaju dana kad je, u dobi od 3,5 godina njihov sin dobio dijagnozu. No, s obzirom da se radi o vrlo dinamičnim ljudima, »okretnima« kako bismo to u svakodnevnom razgovoru rekli, muka i tuga su ubrzo zamijenjeni – akcijskim planom: učiniti sve kako bismo autizam ukrotili i maksimalno ga prilagodili potrebama svakodnevnog života. Značilo je to, jer internet početkom tisućljeća još uvijek nije bio toliko razvijen, sate i sate prebiranja po literaturi, razgovora sa stručnjacima, posjeta liječnicima, psiholozima, kontakata s roditeljima djece koja također nose taj problem u sebi, ma jednostavno značilo je to poduzimanje svega što je bilo u njihovoj moći da Antoniju u ovom našem životu u kojem se ne osjeća pretjerano ugodno bude najbolje moguće.
Odabir – standardna škola
– Da, bili smo u dilemi kojim ustanovama povjeriti njegovo školovanje. Mnogo su nam u toj prvoj fazi pomogle teta u vrtiću Ankica Stefanutti i defektologinja Latinka Longin, a i šogorica Vesna Antić, učiteljica u OŠ Pećine. Naša je želja bila, a u tome su nam pomogli i stručni savjeti, da je optimalno školovanje autističnog djeteta provesti kroz klasični školski sustav, izlaže nam Antonijevu životnu priču mama Tea.
I uspjelo je. Uz mnogo posvećenosti njegovim specifičnim potrebama, izrazitu privrženost »obične« djece i veliki trud najprije učiteljice Antić, kasnije razrednice, profesorice hrvatskog Ksenije Sobotinčić, Antonio je s uspjehom završio osnovnu školu i upisao se u srednju Ekonomsku koju također s uspjehom vodi prema maturi. Ono što je predivna pobjeda velikog truda roditelja i sestre Antonele, danas dvadesetogodišnjakinje, studentice razredne nastave, kao i ljudi s kojima se kroz odgoj i obrazovanje Antonio susretao je činjenica da je autizam uistinu u velikoj mjeri – ukroćen. Kad je dijagnosticirana ocjena njegova autizma iznosila je velikih 7/10, a do danas je učinio nevjerojatan pomak i sada mu je ocjena 2/10!
– Ostali su mu problemi u komunikaciji i socijalizaciji što i jasnu osnovne karakteristike autizma, napominje nam tata Davor, strojar, jedan od ljudi koji unutar tehničkog tima brine za normalno funkcioniranje KBC-a Sušak, ali i osoba čiji su hobiji, bolje rečeno strasti prema automobilizmu na neki način dovele Antonija u status »čuda od djeteta«. Njegova memorija posvećena automobilizmu, posebice Formuli 1 i WRC-u je fascinantna. Jedina osoba koja bi mu se u nekom specifičnom kvizu mogla suprotstaviti je Goran Slavić, automobilistički enciklopedist iz Matulji, no čak i kad je on u pitanju, čini nam se da bi Antionio bio brži u svojim odgovorima.
Pokazao simpatiju
A ono što se u ovom trenutku izdiže iz ne baš optimističnih voda autizma je nekoliko činjenica. Ponajprije Antonio je svojim velikim interesom uspmjerenom prema tatinoj strasti u svakom slučaju pokazao – veliku simpatiju. Kaže se da to ljudi s autizmom ne mogu, ali Antonio očigledno može. Nema drugog odgovora.
Ono gdje se vidi njegov silan napredak i formiranje određene kritičke svijesti, a za što je velikim dijelom zaslužno i »obično« školovanje, povezano je opet s automobilizmom. Antonio naime stvara jako dobre kritičke prosudbe, u ovom slučaju o kvaliteti natjecanja Formule 1.
Obožavao Sennu
No, hoće li on imati sigurnu budućnost?
– Jako teško jer mi smo vam društvo koje jako čudno funkcionira. Antonio će kad uskoro završi srednju školu postati klasični nezaposleni radnik, jer šanse da ga netko zaposli su manje od 1 posto, izgubit ćemo pravio na invalidninu i dodatak, bit će tu s nama, u dnevnom boravku, sa slušalicama na glavi, ali bez ikakve perspektive, pomalo nam sumorno projicira ne samo njegovu nego i njihovu budućnost mama Tea.
A nama je očito tog kišnog dopodneva u čarobnoj Piškulićevoj bilo suđeno – ne dolaziti k sebi. Pa zašto društvo kažnjeva one koji to ničim nisu zaslužuli?! U čemu je »keč«? Danas Antonio i njegova mama koja je nakon definiranja autizma prestala raditi i u cjelosti se posvetila njegovom odgoju dobivaju 1250 kuna invalidnine i 875 kuna dodatka na nju. Točnije mjesečno – 2125 kuna. Ma ni za preživljavanje. No, dobro, tako je kako je. No ono što slijedi ni u kom slučaju nije normalno, logično, a ponajmanje humano. S obzirom da je Antonio svoje školovanje prošao kroz obične škole, dakle bez posebnog opterećivanja proračuna, nakon završetka školovanja smatrat će se »običnim« nezaposlenikom koji će izgubiti sva prava, cjelokupni iznos invalidnine. Da je kroz školovanje prolazio posebnim ustanovama, invalidnina bi mu ostala nepromijenjena! Da čovjek ne povjeruje. Jer Antonijeva dijagnoza, na žalost, nije nestala zbog toga što j prošao »obične« škole, njegovo snalaženje u životu neće biti zbog toga jednostavnije ni bezbolnije. Nevjerojatno je koliko birokracija može biti kruta i – nehumana.
Osuđen na nezaposlenost?
Drugi dokaz nerazumnog odnosa društva je zapošljavanje, jer se olako ignorira obveza zapošljavanja ljudi s posebnim potrebama u tvrtkama s brojem zaposlenih većim od 20. Kazne su niske tako da izbjegavanje zapošljavanja takvih ljudi nije financijski bolno. Ono što jeste je činjenica da će zbog takvog stava društva, Antonio biti osuđen život provesti kao beskorisno biće. A uopće nije takav, apsolutno suprotno – po mnogo čemu je iznadprosječan, a u nekim disciplinama čak i genijalan. Družeći se s njime i njegovima ne samo da smo uvidjeli kako može biti ne samo koristan nego potencijalno i jako dobar radnik u čitavom nizu poslova. Od daktilografije do participacije u pojedinim računalnim radnjama, uključenju u sustav proizvodnje pojedinih programa, recimo igrica… Računalo kod njega funkcionira kao dio sustava, njegova svijeta i života. Pa je stoga više no sigurno kako bi se jako dobro uklopio, naravno uz pomoć stručnog vodstva, u neki od takvih specifičnih poslova. K tome, danas je više-manje sve »on-line« tako da bi mu se možda dijelom moglo omogućiti rad i od kuće. Jamčimo da onaj tko zaposli Antonija dobiva sjajnog radnika koji ne samo da će precizno obavljati povjereni mu posao nego će svojom imaginacijom pojedine zadatke i unaprijediti. Baš kao u slučaju Formule 1 – njezina predvidivost ga je prebacila u WTTC.
U jednom trenutku Antonio je žurno navukao majicu s kapuljačom, ruksak i odjurio na bus koji ga svakog dana vozi i dovozi iz Ekonomske škole, u kojoj su također svi profesori izuzetno susretljivi, s puno razumijevanja za poteškoće s kojima se djeca poput njega susreću. Antonio Antić, dečko s autizmom, no svakako jedan od nas, od mnogih i zanimljiviji, ugodniji i s jasnijim stavovima. Hoće li to jednog dana uvidjeti društvo i zakonodavac? Jer obaveza je svih nas pomagati, a ne odmagati Antoniju i Antićevima, ali i mnogima čija imena ne znamo?
