Tko ne glasa taj je biomasa: Očekuju nas godine političke nestabilnosti

Na izbore svakako valja izaći, i glasati, jer za koga god glasali, to je glas za moderno hrvatsko društvo. Demokracija znači stalno odlučivanje, pa makar i loše i pogrešno, a ljepota demokracije je u stalnoj smjenjivosti

Društveni napredak je nezaustavljiv i to je nepobitna činjenica. Da nije tako, bili bismo još u neolitu, i ne bismo se sad pripremali za izbore, već se međusobno umlaćivali kamenim sjekirama. Pa ipak, još uvijek je neolit jedan od gorućih problema našeg društva.

Na primjer: do prije pedesetak godina u našim je pasivnim krajevima bilo mnogo domaćinstava bez ijedne metalne alatke, dakle doslovce su vladali neolitski proizvodni uvjeti. Kao živa uspomena na te uvjete u našim priobalnim krajevima stoje kažuni ili bunje, od kojih su posljednje izgrađene (kao gospodarske zgrade, a ne kao atrakcija) prije nekoliko desetljeća.

Kažuni su prapovijesnog porijekla, a grade se bez ikakvog alata i obrade materijala, pukim slaganjem kamenova nađenih u prirodi. Slično se gradio suhozid, a mjerna jedinica visine zida bila je ovčja noga: zid od četiri noge za ovce, a osam za magarce priječio je da stoka pobjegne na tuđi pašnjak. Otud ne treba čuditi što je nedavno protutnjali rat bio pravi neolitski, naime, vodio se za »sveto tlo« i granice (pašnjaci i međe?), te za žensko roblje koje se masovno zlostavljalo u logorima za silovanje.      

Pljačkaška ekonomija

Još jedan neolitski relikt, rodovsko-plemenska zajednica u obliku zadruge, zadržala se u našim krajevima do prije stotinjak godina. Ekonomija zadruge temeljila se na samoodrživosti i robnoj razmjeni, a zadruge su nestale upravo zbog prodora novčane ekonomije, dakle kapitalizma i s njim skopčanog individualizma. Drugim riječima, novac i novčana privreda u nekim našim krajevima predstavljaju priličnu novotariju. Otud ne čudi da smo se donedavno žestoko mlatili oko kamenjara, a onda smo viteškom nonšalancijom prešli preko privatizacijske pljačke naših banaka i tvornica, nazivajući je pljačkaškom privatizacijom kao da se uistinu radi o neminovnom ekonomskom procesu. Tek rijetki su inzistirali da se ona imenuje lingvistički precizno, naime, pljačkom naprosto. Da bi se uvjerili kako ta pljačka nije bila neminovna, Primorcima je potrebno točno pola sata. Naime, toliko treba da se odvezu do slovenske granice i pogledaju kako je to bilo, to jest, kako nije bilo kod naših prvih susjeda.

Tolerancija spram pljačke kao ekonomske kategorije postaje razumljivija kad se sjetimo da se ponegdje kod nas još uvijek čuva nježna uspomena na dvije pljačkaške profesije, naime na hajdučku i gusarsku, i to, primjerice, u imenima nekih uspješnih sportskih klubova. Iako naša mitološka svijest pamti gusare i hajduke kao plemenite borce za slobodu naroda i robinhudovske zaštitnike siromašnih – dovoljno je zaviriti u bilo koju enciklopediju da se uvjerimo kako se radilo o morskim i drumskim razbojnicima koji su živjeli od pljačke. Pljačkali su nekoliko puta godišnje, a između toga su bančili i živjeli na teret jataka. U svakom slučaju, hajdučka pljačka nije posao koji se radio od osam do četiri popodne, niti su gusari »cvikali kartelu«.      

Plug i volovi

Sličnu crtu neprihvaćanja industrijske proizvodnje može se naći u činjenici da je naziv kluba imenovanog po jednom stroju, dakle pojmu najuže vezanom s pojmom tvorničke proizvodnje (električni dinamo) – bio ukinut na deset godina.

Slično, gradonačelnik jednog našeg velikog grada u svom je predizbornom kortešovanju rekao da je spreman pljunuti u šake, zaorati brazdu i zagaziti u blato. Zaboga, zašto ne bager, raketu, stroj, bilo što osim – pluga i volova? I eto nas opet na neolitskome pašnjaku, kraj suhozida visokoga osam ovčjih nogu…

Nesumnjivo je da je jedan dio našeg društva stotinama godina udaljen od kapitalizma. Iako zvuči paradoksalno, i plašenje baukom socijalizma iz bivše države ima sličnu potku. Naime, znanstveno gledano, ekonomski sustav bivše države bio je jedna forma kapitalizma, točnije, državnog kapitalizma. Jedina točka u prostoru i vremenu gdje je zaista postojao socijalizam jesu posljednja desetljeća prošlog stoljeća u Skandinaviji, kad je liberalni kapitalizam morao dati najbolje od sebe na prostoru gdje je bio fizički sučeljen s državnim kapitalizmom sovjetskog tipa. Iz te točke kao da su se povijesne silnice obrnule u suprotnim smjerovima, pa sad istočni kapitalizam brza prema liberalizaciji i tržištu, dok zapadni srlja prema državnoj regulaciji koja se očituje, primjerice, u bailoutu (doslovce: vađenje iz čabra), gdje je država novcem iz džepova poreznih obveznika namirila astronomske dugove šačice privatnih bankara. Očito, kani to činiti i ubuduće.      

Ideološki monopol

Kina se pak odlučila za neobično srednje rješenje između državnog i tržišnog kapitalizma: pod parolom »mačka (kapitalizam) je dobra ako lovi miševe« država je deregulirala privredu, zadržavši centralno upravljanje i ideološki monopol.

Na spektru od skandinavskog kapitalizma, preko američkoga i kineskoga do ruskoga, hrvatska varijanta najbliža je, nažalost, ruskome.

Nisu kapitalizam i tržiše sami po sebi dobri ili loši, kao što niti jedan alat nije sam po sebi dobar ili loš. Polugom se može pomaknuti stijenu ili razbiti glavu. Nije zbog toga poluga dobra ili zla, već to ovisi o onome tko je drži u ruci. Tako je i s kapitalizmom u Hrvata: onakav je kakvoga je hrvatsko društvo oblikovalo.

Jačanje neolitskih elemenata, repatrijarhalizacija (nemojmo sebi lagati: u bivšoj državi ženska prava mogla su se mjeriti sa Skandinavijom), regresija ekonomskih odnosa od državnoga kapitalizma ka pljačkaškoj ekonomiji, porast strukturnog nasilja (citiram Žižeka) – sve se dade obuhvatiti jednom riječju: barbarizacija.

Barbarizacija (po definiciji: organizirana okrutnost plus organizirana pohlepa), jest proces suprotan globalizaciji, ali i njezin prirodni pratilac, jer svaka promjena uzrokuje otpor baš kao što i kretanje izaziva trenje. Tranzicija je u osnovi dvojan proces: paralelno kretanje globalizacije i barbarizacije. Da bi se tranzicija mogla dovršiti, svaki građanin mora točno znati kako i u što se želimo pretvoriti. Inače, tranzicija nema kraja.      

Stotine problema

Zato, dok političke elite budu zabavljene svojim izbornim padanjima i veranjima na vlast (jer slijedi nam razdoblje čestih izbora), sami građani morat će obavljati njihov posao naše tranzicije u moderno društvo. Moderno, to znači veoma složeno. Jer, mi nemamo jedan ogroman problem za kojega trebamo jedno cjelovito rješenje, već imamo stotine i stotine malih problema koji zahtijevaju mnogo različitih vrsta rješenja. Mi ipak nismo u neolitu pa da nam dostaju pašnjak, izvor i kažun, već trebamo stotine dobrih stvari koje čine suvremen život. A zašto bismo se odrekli tih dobrih stvari? Za njih u pravilu nije potrebno više novca, već više organiziranja. Na primjer, ono što razlikuje prometni red od prometnog nereda jest organiziranje na način da svi vozimo samo jednom stranom ceste. Vožnja desnom stanom sigurno ne poskupljuje benzin.

Rješenja za sve naše probleme već postoje u društvima modernijima od naših, a elektronske komunikacije nevjerojatno nas osnažuju u pronalaženju i širenju tih rješenja. Primjerice, izvrsnom polugom promjena pokazalo se internetsko povezivanje liječnika obiteljske medicine preko mailing-liste KoHOM-a, čime su postigli da njihov zastupnik postane potpredsjednikom Hrvatske liječničke komore.   

Iako imamo vladajuće elite, politike i političara u nas praktično i nema. Ovo što se u nas prikazuje politikom u osnovi je neolitsko mlataranje kamenim sjekirama. Odluka o tome koji od stranačkih ljudi će sjesti u neku direktorsku fotelju nije politička, već odluka neolitske rodovske zajednice.

Prava politika je nešto lijepo: to je aktivnost kroz koju ljudi stvaraju, provode i mijenjaju pravila po kojima žive.

U tom smislu ne treba od rezultata predstojećih izbora očekivati bogzna što, jer, kao što kaže jedan belgijski političar, da izbori išta mogu promijeniti, već bi davno bili ukinuti. No to ne znači da treba pobjeći u politički ninizam u duhu Rolanda Barthesa, to jest, ne odabrati »ni-lijevo-ni-desno«, jer to je najgori oportunizam, smrt odlučivanja. Demokracija znači stalno odlučivanje, pa makar i loše i pogrešno, a ljepota demokracije je u stalnoj smjenjivosti.

Uostalom, nisu »svi oni isti«. Pa da i jesu jednaki, nisu jedni te isti, jer ne postoji samo jedna politička opcija, već dvije veće i nekoliko manjih.      

Bez potresa

Glavna zajednička osobina tih većih opcija jest da oni rješenja za naše probleme: nemaju. Upravo zbog toga će, bez obzira na ishod ovih izbora, vrlo brzo uslijediti niz novih, to jest, pred nama je nekoliko godina političke nestabilnosti gdje će svako toliko padati vlade. Vladajuće elite pokušavat će nas uvjeriti da se ta nestabilnost tiče i nas običnih građana, te proizvoditi atmosferu trajnog izvanrednog stanja.

 Nas to ne treba brinuti jer iskustva drugih evropskih zemalja pokazuju da krize u vrhu vlasti i izvanredni izbori ne utječu mnogo na svakodnevicu običnih ljudi: dok su talijanske vlade posljednjih desetljeća padale kao kruške, nisu talijanski autobusi prestali voziti, niti su talijanski kirurzi prestali operirati. Da će tako biti i kod nas pokazala je Sanaderova ostavka koja nije izazvala nikakvih potresa u našoj svakodnevici.

Stoga na izbore svakako valja izaći, i glasati, jer za koga god glasali, to je glas za moderno hrvatsko društvo. Građanin koji ne iskoristi svoje pravo glasa za političke elite je naprosto – biomasa (o pojmu biopolitike i političke biomase, u idućim tekstovima).

Napredak je nezaustavljiv, a ljepota demokracije je u smjenjivosti. U neolitu nije se glasalo, i zato predlažem ovaj izborni slogan: Tko ne glasa, taj je biomasa!