Raslojena Hrvatska: Dok jedni plivaju u bogatstvu, drugi jedva spajaju kraj s krajem

Arhiva NL / Snimio Tomislav BALAŠ

Višemilijunske menadžerske zarade s jedne strane i ponižavajuće niske nadnice radnika s druge strane, nisu rezervirane samo za Hrvatsku: sve veće razlike među pojedinim slojevima stanovništva pogađaju gotovo sve europske zemlje

Vijest o tome kako u Hrvatskoj živi 221 bogataš, a mala skupina multimilijunaša raspolaže ukupnom imovinom od 30 milijuna dolara ili više od 200 milijuna kuna, razgolitila je pravu sliku današnje socijalno duboko raslojene Hrvatske. Dok jedni plivaju u bogatstvu, drugi jedva spajaju kraj s krajem, žive u strahu od ovrhe, skupljaju papire za oprost dugova ili premeću po kontejnerima. Dok jedni žive u vilama i ljetuju na egzotičnim otocima, svaki peti građanin Hrvatske ne može podmiriti ni osnovne životne troškove, a više od 60.000 djece živi ispod granice siromaštva.

  Nekadašni srednji sloj gotovo je nestao. Višemilijunske menadžerske zarade s jedne strane i ponižavajuće niske nadnice radnika s druge strane, nisu rezervirane samo za Hrvatsku: sve veće razlike među pojedinim slojevima stanovništva pogađaju gotovo sve europske zemlje. To što smo dio globalne pojave, hrvatsku vlast ne bi smjelo uljuljkati u lažnom uvjerenju da smo dio neizbježnog svjetskog trenda koji ne ovisi o nama, jer će se jaz među ljudima, upozoravaju stručnjaci, produbljavati, a rizik od socijalnih napetosti rasti.

  Jaz između bogatih i siromašnih nije ništa novo: Hrvatska s malom zadrškom slijedi ono što se događa u velikom svijetu gdje se socijalne razlike među stanovništvom povećavaju, sve manji broj ljudi ima sve veće bogatstvo, sve veći broj ljudi nalazi se u riziku od siromaštva, a nekadašnji pripadnici srednjeg sloja našli su se u nevoljama i postaju ranjiva populacija koja se ne može nositi s izazovima suvremenog razvoja, ocjenjuje Gojko Bežovan, profesor socijalne politike na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Posljedice su takvog trenda, upozorava, rast nesigurnosti u društvu i slabljenje socijalne kohezije.

Iz Ministarstva socijalne politike i mladih (MSPM) nismo dobili odgovor na pitanje hoće li se, i kako, angažirati na smanjenju jaza između bogatih i siromašnih u Hrvatskoj. Ograničavanje broja bogataša nije »misija« tog ministarstva, već mu je uloga pružiti pomoć onima koji vlastitim prihodima ne mogu ostvariti dovoljno za minimalni standard, poručili su nam umjesto odgovora.   To je ministarstvo, inače, ovih dana donijelo Strategiju borbe protiv siromaštva do 2020. godine, gdje stoji da će Hrvatska do tog roka težiti smanjenju osoba u riziku od siromaštva za 150.000 ljudi, uz pretpostavku gospodarskog rasta i otvaranja novih radnih mjesta. Udio visokoobrazovanih u dobi od 30 do 34 godine morao bi se dotad povećati na 35 posto, stopa zaposlenosti porasti na 59 posto, a udio onih koji napuste školu prije vremena smanjiti na četiri posto.

  – Država će sve više trošiti na represivne mjere jer raste nezadovoljstvo stanovništva, neće se imati otkud financirati socijalne programe, a sve veći broj građana bit će u neizvjesnosti za podmirivanje svojih potreba na očekivanoj razini. Na to neće moći utjecati ni ti ljudi, niti njihove vlade, jer će se mnoge odluke donositi izvan njihovih zemalja – zabrinut je Bežovan. Hrvatska je, kao dio te poharane europske periferije, zajedno s drugim tranzicijskim zemljama opterećena prezaduženšću rađana, nekretninskim balonom koji se još nije ispuhao, a građani su jako osiromašili financijalizacijom koja je bacila svijet na rub propasti, upozorava Bežovan. U nešto su boljoj situaciji Češka i Slovačka, iako i oni imaju velike probleme i diferencijaciju društva.

  – Sav je produktivan biznis u rukama stranog kapitala. Oni rade da maksimaliziraju profit, a onda dobro nagrade svoje povjerenike. To je uski sloj onih koji dobro zarađuju i oni iznose kapital iz zemlje – tumači Bežovan. Zato se u novim članicama Europske unije govori o novoj kolonizaciji, a taj problem naši političari ne mogu nasloviti kao izazov, niti civilne inicijative ima tko poduprijeti, upozorava zagrebački sociolog. U takvoj situaciji, smatra, dobro bi došao neki novi Soros koji bi tu mogao nešto učiniti, jer će inače ovaj dio svijeta »doslovno početi nositi gaće na štapu«.    

Filantrokapitalizam

Za Bežovana, jedan vid poželjne reakcije na ovakvo raslojavanje u Hrvatskoj bio bi i filantrokapitalizam.

  – Nažalost, kod nas je taj oblik filantropije, gdje dio jako bogatih ljudi pokazuje određeni vid odgovornosti i kroz zaklade i druge projekte vraća dio bogatstva natrag u društvo ili u zajednicu, tek u zamecima – veli Bežovan. Takvo bi ponašanje, smatra, trebalo hrabriti, tim više što je dio tih ljudi zatečen jer društvo ne pokazuje adekvatnu potražnju prema njima. Zajednica i društvo trebali bi napraviti više da se hrvatski bogataši integriraju u društvo, jer su danas na margini, a dio njih se odrodio. »Naši novčari se svojim ugovorima obvezuju da će se odroditi od društva, pa tako ne mogu dati ni običnu izjavu za javnost, dok predsjednici banaka u Austriji, Engleskoj, sjede u upravama sveučilišta, sveučilišnih zaklada, aktivni su i vidljivi«, uspoređuje Bežovan.

  I mediji su se, kaže, odrodili, prešli na kolumnističko novinarstvo gdje se tekstovi pišu po naruždbi da se nekoga ogadi ili kompromitira, a ne da bi se otvorio dijalog. Za njega je njega ključni problem što nema dijaloga o relevantnim problemima, s relevantnim sugovornicima, razina povjerenja u društvu je niska, a svi se osjećaju bespomoćno.

  – Dijalog je jedini izlaz. Očekivao sam da će predsjednica imati bolje savjetnike i kao glavne probleme nasloviti nedostatak povjerenja i dijaloga u društvu i neprepoznatljivost općeg dobra. To je suština njenog poslanja – zaključuje Bežovan.

  Ne samo da Hrvatska u pogledu socijalnog raslojavanja nije nikakav izuzetak, nego takav trend ne ovisi o krizi ili gospodarskom rastu, niti se može riješiti rastom gospodarstva, upozorava Luka Brkić, profesor političke ekonomije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

  – Riječ je o redistribuciji dohodaka i redistribuciji moći, na razini nacionalne ekonomije i globalno. Sve je veća koncentracija moći, imovine, bogatstva, u sve manje ruku. Čak ni zemlja poput Kine s visokom stopom ekonomskog rasta nije lišena socijalne nejednakosti, a po dubini raslojenosti na samom je svjetskom vrhu – navodi Brkić.    

Poreze dobro osmisliti

Očekivalo bi se da visoki rast za sobom povlači i manje siromaštva, ali to se u praksi ne događa. Zato se, veli Brkić, i raspravlja o fundamentima načina proizvodnje, odnosu rada i kapitala, jer nije moguće sve svesti pod profit kad je riječ o javnom dobru, solidarnosti, socijalnoj osjetljivosti…

  – U Hrvatskoj je dobit u bankarskom sektoru 2,7 milijardi kuna, a gospodarska situacija je poznata. Takvo raslojavanje tendira do velike socijalne napetosti koja može izmaknuti kontroli – upozorava Brkić. Sve je veći broj ljudi osvijestio tu nepravdu, a situacija postaje sve teža i teža.

  U takvim okolnostima, pitanje je jesu li bogati na odgovarajući način oporezovani, i čini li država dovoljno da spriječi daljnji pad standarda prosječnog građanina. Aktualna vlast u više je navrata odustala od planiranih poteza u oporezovanju bogatijih građana, pa je tako porez na imovinu ostao na razini pustog obećanja. Takvi su zahvati međutim nužni, jer socijalna pomoć, vele stručnjaci, ne može ništa promijeniti nabolje.

  – Svaki direktan porez, kao što je porez na imovinu, veći teret prebacuje na bogatije. Osim toga, direktni porezi stimuliraju kupovinu na domaćem tržištu, što je dobro, jer bogatiji sloj inače manje troši u Hrvatskoj, a više vani – veli Brkić. Iako progresivno oporezivanje »uravnotežuje priču« i donekle smanjuje raskorak između bogatih i siromašnih, poreze treba dobro osmisliti jer se lako, upozorava naš sugovornik, ako se ide u krajnost takva porezna politika može izvrgnuti u uravnilovku.

  Mnoge bi stvari u Hrvatskoj trebalo posložiti na drukčiji način, smatraju stručnjaci s kojima smo razgovarali. Osim drukčijih poreznih paketa država bi se morala pobrinuti i za promjenu trenda koji sve više ljudi gura u siromaštvo. Poremećaji u društvu koji vode sve većem socijalnom raslojavanju ne rješavaju se socijalom već drugim mjerama, upozorava Brkić.

  – Socijalne mjere ne rješavaju društvene probleme, već pomažu onima koji iz nekog razloga ne mogu ući u krug onih koji normalno žive od svojih primanja. Puno prije razmišljanja o socijalnim mjerama, treba odraditi priču na puno širem planu, a tek onda pribjeći socijali samo tamo gdje je to doista potrebno – upozorava Brkić.    

Tko su bogataši

Podijeljenost hrvatskog društva između superbogataša i ostatka građana koji jedva preživljavaju, nikako nisu dobri za ionako poraznu demografsku sliku Hrvatske, upozorava demograf Anđelko Akrap, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Problem je, kaže, ne u tome što određeni sloj ljudi živi iznimno dobro, već u tome što taj sloj bogataša prosječnom stanovniku ne dopušta normalan život i proširenje obitelji.

  – Treba uzeti u obzir tko su ti bogataši. Ako se radi o velikim poslodavcima, a dijelom sigurno da, pitanje je pružaju li oni u svojim tvrtkama dovoljno uvjeta za obnavljanje stanovništva. Drugim riječima, jesu li žene u njihovim tvrtkama pozitivno diskriminirane da osiguraju buduću radnu snagu. Koliko znam, nisu – kaže Akrap. Među velikim poslodavcima vrlo je malo njih koji osiguravaju odgovarajuće uvjete ženama da mogu imati djecu, upozorava ugledni demograf. Dok to u našim tvrtkama nije slučaj, druge europske zemlje, primjerice Francuska ili skandinavske zemlje, imaju taj odnos pozitivne diskriminacije i osiguravaju ljudima slobodu da se mogu odlučiti na potomstvo. Kod nas je, tumači Akrap, vlast stalno pod pritiskom poslodavaca i poduzetničkih sloboda, pa tako ni u novom Zakonu o radu nema naznaka pozitivne diskriminacije, već je ona prepuštena poslodavcima na volju.

  – Poduzetnici u nas međutim uopće ne vode računa o obnavljanju stanovništva. U situaciji velike nezaposlenosti, poslodavci uvijek ucjenjuju državu, tvrde da će zaposliti radnike ako zauzvrat dobiju slobodu otpuštanja. Druge zemlje kompenziraju tu nestabilnu situaciju drugim mjerama, no kod nas to nije slučaj. Ljudi su prepušteni sami sebi – zaključuje Akrap.