Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
19. studenoga 2017.
Potpredsjednica Nove ljevice

Intervju Rada Borić: 'Ime Trgu se ne bi promijenilo da je raspisan referendum o Titu'

Nova je ljevica u Europi suočena, o čemu piše John Harris, s tri problema: globalizacijom, jačanjem populističkog nacionalizma i gubitkom tradicionalnog poimanja rada - Rada Borić / Snimio Darko JELINEK
Nova je ljevica u Europi suočena, o čemu piše John Harris, s tri problema: globalizacijom, jačanjem populističkog nacionalizma i gubitkom tradicionalnog poimanja rada - Rada Borić / Snimio Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 20. kolovoz 2017. u 12:18 2017-08-20T12:18:01+02:00

Ukoliko će pomoći da postanemo uspješniji i sretniji preimenovanjem Trga maršala Tita, neka i to dočekamo. No bojim se da se odricanjem hrvatske antifašističke prošlosti to neće dogoditi

 Dugogodišnja društvena aktivistkinja, feministica i borac za ljudska prava Rada Borić krajem prošle godine odlučila je ući u aktivnu politiku. Postala je potpredsjednica Nove ljevice, a na lokalnim izborima u svibnju ove godine izabrana je u zagrebačku Gradsku skupštinu. U razgovoru za naš list govori o tome na što će biti naglasak njenog rada kao političarke, te objašnjava zbog čega se protivi ukidanju Trga maršala Tita u Zagrebu.

Godina je 2017., a mi počinjemo s Titom.

– Godinu 2017. bismo trebali živjeti baveći se stvarima koje se tiču života građanki i građana. Čini se da tema Tito dobrim dijelom služi da se zamagle stvarni problemi, pa se stoga radije bavimo povijesnim, pitanjima, i to na pogrešan način. Nije ljevica ta koja nameće temu Tita. Ne znam koga ste s ljevice mogli čuti da ističe temu kao najrelevantniju za hrvatsku sadašnjost. Nažalost, moramo o njemu reaktivno govoriti jer činjenice iz Drugog svjetskog rata postaju alternativne činjenice. A dok mi razgovaramo o Titu, događaju nam se gospodarske i društvene, a i prirodne katastrofe na koje nemamo sustavne ni efikasne odgovore, pripremaju se zakoni koji će nas dodatno osiromašiti i dodatno potaknuti odlazak mladih ljudi. Valja znati da zemlje ukopane u bavljenje prošlošću ne stvaraju viziju o tome kakva će im biti budućnost. Sva istraživanja pokazuju da su sretne one zemlje koje znaju promišljati svoju budućnost. Stoga očito i nismo baš sretni građani. Ukoliko će pomoći da postanemo uspješniji i sretniji preimenovanjem Trga maršala Tita, neka i to dočekamo. No bojim se da se odricanjem hrvatske antifašističke prošlosti to neće dogoditi. Ono što je dodatno problematično jest da se povijest, povijesne činjenice počinju koristiti za neke druge probitke, najčešće samo političke.

Zašto bi nužno micanje Titovog trga bilo stavljanje Hrvatske na gubitničku stranu?

– Zato što je to, simbolički, brisanje ne samo uspješnog vođe narodnooslobodilačke borbe već i saveznika pobjedničke antifašističke koalicije, a time i rehabilitacije jedne druge vizije kontinuiteta hrvatske državnosti. Zato što je činjenica da Hrvatska sigurno ne bi izgledala, teritorijalno, kako izgleda danas da je bila gubitnicom. Tito je Hrvatskoj uspio vratiti one dijelove koje je NDH poklonila Italiji. Da smo bili gubitnici mi danas sigurno ne bismo imali Istru, dio Dalmacije, otoke, Rijeku. Postoje teze nekih povjesničara da je Hrvatska ulaskom čak i u onu prvu Jugoslaviju, kakva god ona bila, na neki način i omogućila svoju današnju neovisnost. Ono što je zabrinjavajuće je odricanje toga da smo bili na pobjedničkoj strani. Danas, na primjer, kada govorimo o hrvatskoj vojsci iz Drugog svjetskog rata neki govore samo o onoj vojsci koja je stradala u Bleiburgu. Kada govore o žrtvama, govore samo o žrtvama stradanja 'komunističkog sustava'. Jedna činjenica je nepobitna. Svaka osobe koja se stradala u Jasenovcu stradala je samo zato što je bila onaj Drugi – što je bila Židov, Srbin, Rom ili Hrvat komunist ili antifašist. A znamo da na Bleiburgu ljudi nisu stradali zato što su bili Hrvati. Stradali su zato što su bili pripadnici vojske NDH. Na Bleiburgu su stradali i četnici, bjelogardejci, Čerkezi, dijelovi njemačke vojske, a to zaboravljaju oni koji danas zagovaraju NDH. Nažalost, u zbjegu je stradalo i civila, obitelji koje su se povlačile s poraženom vojskom i to je za svaku osudu. I koliko puta ljevica treba reći da ne opravdavamo zločine koji su se dogodili krajem rata i u poraću. Promjena imena Trga ili uništavanje gotovo tri tisuće spomenika iz Drugog svjetskog rata neće promijeniti ono što se dogodilo niti će revizija prošlosti biti garancija boljoj budućnosti.

Kako odvojiti spomenike antifašističkoj borbi od spomenika komunističkog režima? U nekadašnjim komunističkim zemljama ti su spomenici uklonjeni, oni su najčešće i muzejima.

– Mađari su svoje socrealističke spomenike, dakle spomenike režimu smjestili u park u Budimpešti i od njih su napravili turističku atrakciju.

Spomenici partizanima nisu spomenici režimu

U tim zemljama spomenici su ili u muzejima ili su naprosto sklonjeni. A u Hrvatskoj je veliki krimen ako se takne bilo koji spomenik jer je to odmah napad na antifašizam.

– Za razliku od tih spomenika – socrealističkih spomenika velikim vođama i neimenovanim junacima – ovdje su uništavani spomenici na kojima su upisana imena od i po stotinjak nastradalih, ubijenih ljudi. To nisu bili spomenici režimu. To je bili spomenici, na primjer ubijenim mještanima ili borcima partizanskih odreda Dalmatinaca ili Ličana, imenima i prezimenima. Dovoljno je danas otići naprimjer na otok Iž, gdje spomenik nije uništen, i vidjeti imena čitavih obitelji. Zamislite da netko za dvadeset ili trideset godina počne uništavati spomenike s imenima poginulih u Domovinskom ratu. Mi nismo imali spomenike kakve je imala Rusija. Navedite mi spomenik koji je bio samo...... spomenik palom borcu?

– Takvih je spomenika bilo manje. Problem je što ne postoji pijetet prema spomenicima s imenima ljudi, a ti su ljudi danas nečiji djedovi koji su stradali u tom ratu.

Da je bio raspisan referendum o Titu, kakav bi bio rezultat?

– Ne bi se promijenilo ime Trgu. Građani ne bi izašli u dovoljnom broju. Za referendum trebate imati izlaznost od 50 posto plus jedan glas, a toliko ljudi ne izlazi ni na izbore. Stoga se moralo istrgovati Trgom. Energija koja se potrošila oko promjene imena Trga trebala se utrošiti na nešto drugo. Recimo, znamo da je Državna revizija ustanovila da je oko 80 posto pretvorbe i privatizacije napravljeno na nelegalan način. Ili, recimo, da se uložila u očuvanje javnog interesa spram pomorskog dobra ili kreiranja porezne politike koja bi smanjila nejednakosti.

Gdje je tu prostor na novu i Novu ljevicu?

– Nova je ljevica u Europi suočena, o čemu piše John Harris, s tri problema: globalizacijom, jačanjem populističkog nacionalizma i gubitkom tradicionalnog poimanja rada. Valja stoga pronaći odgovore na te izazove. Valja redefinirati što bi to bilo radništvo u doba velikih tehnoloških promjena. Ekonomski analitičari navode da do 2020. godine 50 posto današnjih poslova neće postojati, već živimo 'platformski kapitalizam' – robe, rad i usluge razmjenjuju se »na platformama«, internetom. Ljevici se zamjera da nema odgovor na neoliberalni kapitalizam koja stvara sve veću nesigurnost i veće nejednakosti.

Nema ga definitivno i to je njen veliki problem.

– I politika se fragmentirala, više ne vrijedi misliti da jedna stranka ili jedna ideologija može predstavljati većinu ljudi u nekoj zajednici. Ljevica bi trebala biti ono smo mi pokušali promovirati koalicijom Zagreb je naš, Nova ljevica, Orah, radnička fronta i Za grad. A to je, običnim rječnikom rečeno, vratiti politiku 'u bazu'. Tijekom kampanje za lokalne izbore biti s građanima, razgovarati s građanima. Njih nitko ništa ne pita i ne sluša. A građane zanima njihov komunalni račun. No, naše su se političke elite odvojile od njih. I sada, nakon izbora, nakon otpora građana oko parka na Savici, gradonačelnik Milan Bandić ponovo mijenja javne prostore Novog Zagreba – ovaj puta u Sigetu – umjesto centra naselja namijenjenog potrebama stanovnika želi izgraditi trgovački i poslovni centar. Naši su aktivisti, u vrijeme godišnjih odmora, razgovarali sa svojim susjedima, istražili što se i kako radi i skupili preko tisuću i dvjesto potpisa građana koji su protiv ovog projekta. Ljevica može uspjeti ako se usmjeri na potrebe građana, ako s njima dijeli informacije, znanje, sudbinu. Nova ljevica ne može uspjeti ako će biti tek još jedna od stranka. Mora znati kupljati, mora znati biti solidarna. I mora tražiti rješenja za ključna pitanja koja muče i građane Hrvatske, ali i Europe, izbjeglice i migrante.

EU zaslužuje svakovrsne kritike

Jasno je da se gospodarska politika koja se vodila zadnjih 27 godina bila loša i to je definitivno glavni uzrok iseljavanja. Ali čak i da je bila dobro vođena opet bi bila bitno siromašnija od Njemačke i ljudi bi se iseljavali. To je problem i drugih novih članica, recimo Estonija je ostala bez 30 posto stanovništva. Kako pristupiti tom problemu, radi li se ovdje o nekakvom ugrađenom defektu EU?

– EU zaslužuje svakovrsne kritike. Hrvatska je nekada u Jugoslaviji bila razvijeni sjever, a sada smo u odnosu na Europu nerazvijeni jug i prava smo ekonomska ali i politička periferija. Poljska i Mađarska su ekonomski ulaskom u EU dobile, ali su napravile politički 'desni zaokret'. Češka je u oba slučaja izuzetak.

Oni su stara industrijska nacija s kojom se mi teško možemo mjeriti.

– Da, industrijsko nasljeđe je važno. A u Češkoj je izuzetno značajno i to je da je snažna sekularna država, da nema prepleta države i crkve. EU treba kritizirati kao posve birokratiziranu, odljuđenu tvorevinu koja štiti nacionalne interese onih koji su »jači igrači« i da postoji vidljiva nejednakost članica. Sjećam se kada je Finska ulazila u EU da je dobila izuzeće oko poreza na alkohol iz kojeg se financiraju kultura i sport. Ili kada je Irska izborila izuzeće oko zakonodavstva o reproduktivnim pravima žena. Oni koji imaju više ekonomske, dakle i političke moći mogu naravno i više utjecati na politike EU. Treba vidjeti što se može napraviti oko izazova suvremene Europe, a i svijeta. I da li smo svi mi u Europi jednaki.

Nismo, i to je problem.

– Naravno da je problem. Pri tom ne mislim samo da države članice i njezine stanovnike. Ali kad smo kod iseljavanja iz Hrvatske mi zanemarujemo neke elemente demografske politike. Kako ćete spriječiti mlade da odu ako se otvara malo radnih mjesta, a kada se i otvore ona su nesigurna, na određeno vrijeme. A u Hrvatskoj je i SDP zagovarao fleksibilizaciju radnog zakonodavstva.

Da, oni su promijenili Zakon o radu.

– Lijeve stranke ne smiju zagovarati fleksibilizaciju rada, »outsorsing«. Kada se iz Hrvatske u dvije godine iseli preko 150 000 ljudi, mahom mladih i obrazovanih, treba se pitati zašto birači glasuju za one iste stranke i politiku koja je dovela do odlaska iz zemlje. Kakva je budućnost Hrvatske ? U demografsku politiku spada i imigracijska politika. Neće nam tu pomoći pozivi mladima iz australske dijaspore. 'Politika gostoljubivosti' treba se odnositi i na migrante koji žive u nehumanim uvjetima. Tek je dvjestotinjak ljudi dobilo azil u Hrvatskoj, a mogli bi dati doprinos njezinu razvoju. Ljevica, i hrvatska i europska, moraju ustrajati u borbi za jednakost.

Koliko su uopće moguće politike novih ljevica u Europi. Recimo grčka Syriza je na vlast došla na radikalno lijevoj platformi, a sada provodi istu gospodarsku politiku kao i konzervativna Nova demokracija. Jesu li uopće mogli napraviti nešto drugo?

– Čini se da je to bilo jedino moguće iako su tu istu EU mogli i 'ucijeniti'. Nakon što su im toliko prijetili u jednom su trenutku naprosto mogli reći da će izaći iz eurozone.

Jeste možda pročitali dvije knjige prvog Syirizinog ministra financija Yanisa Varoufakisa?

– Nisam, ali sam ga slušala na Subverzive festivalu. Grčka je napravila propuste, imala je neumjerenu potrošnju.

Varoufakis spominje prvi njegov sastanak eurogrupe gdje on svoje kolege obavještava da su u grčkoj bili izbori gdje je narod dao podršku za promjenu ekonomske politike. Na to mu njemački ministar financija odgovara da ne mogu izbori mijenjati ekonomsku politiku. Prilično je to crna slika Europe.

– To mi zvuči istinito. Kada je u pitanju kapital, demokracija je 'fleksibilan pojam'. Nitko više danas ne zna gdje su mjesta odlučivanja, te kolika je sprega politike i kapitala.

Ugroženo pravo na pobačaj

Je li u Hrvatskoj takva situacija da je ugroženo pravo na pobačaj?
– Da. Pravo je ugroženo, jer već sada, premda zakonski medicinski prekid trudnoće nije zabranjen, nema jednake dostupnosti sigurnom i besplatnom pobačaju i vrši se društveni i politički pritisak da se on zabrani. Uvijek i iznova treba naglasiti da žene, da aktivistkinje, ne zagovaraju pobačaj, već pravo na pobačaj. Žena ima pravo sama odlučivati, kao »prvotna«, o svome tijelu.
Postoji li kritična masa koja bi izgurala takav Zakon?
– Naravno. Kao što je ugurala u Ustav odredbu da je brak isključivo zajednica žene i muškarca. »U ime obitelji« ima resurse, ima podršku Crkve. I oni su strpljivi. Ali, žene su uporne. I branit će svoja prava.

Koliko su ugrožena ženska prava u Hrvatskoj? Je li to ozbiljna prijetnja?

– Prijetnja je nažalost ozbiljna jer se zaboravilo da je bivši sustav među ostalim bio i emancipatorski za žene. Ne samo što su dobile pravo glasa i pravo na obrazovanje...

Crkva bi se trebala ograditi od izjava Košića

Pravo glasa? Pa ni muškarci u tom sustavu nisu imali pravo glasa.

– Pravo glasa u društvenom smislu. Socijalistički sustav je bio emancipatorski za žene. Dobile su jednaki pristup obrazovanju, izašle na tržište rada, ostvarile pravo na siguran i besplatan pobačaj, što u puno zemalja nemaju ni dan danas. Žene su osvojile prostor javnoga. I onda se od devedesetih urušava dio tih prava. Žene su prve u 'tranziciji' izgubile posao, vratilo ih se u »kuhinju«. Postotak žena u politici, u Saboru, mukotrpnim je radom aktivistkinja od šest sedam posto s početka 90-ih narastao na 25 posto u 2000. Sada je taj postotak opat pao, pa je kao 1995. 12,6 posto. A kaže se da je za svaku promjenu potrebno barem 30 posto žena. U Hrvatskoj se nažalost dogodio trend smanjivanja ženskih prava, a posebice radnih i reproduktivnih. Seksualna i reproduktivna prava žena na udaru su Crkve koja kao da je zaboravila da bi njeno »poslanje« u sekularnoj državi trebalo biti izvan politike. Tako da smo svjedokinje da nam razni raguži govore da smo »neposlušne i uporno tražimo jednakost«, a Košić je zaboravio što bi trebao biti govor s oltara.

Kad smo već kod Košića, kako komentirate njegove recentne izjave u kojima prilikom navođenja najvećih zločinaca neke navodi, a neke ne.

– To nije njegova prva takva izjava. Za njega je i osuđeni zločinac Dario Kordić »moralna veličina«. Crkva bi se trebala ograditi od političkih, često i mrzilačkih, govora s oltara. Ne može se držati misa za Pavelića niti se može na taj način govoriti o zločincima.

Držali su nedavno i za Tita, jedan kolega novinar je platio.

– Rekla bih da je to više bilo performativne prirode.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka