Demokracija je rješenje od kojeg nema boljeg, tako je bilo i u antičkoj Grčkoj koja je također imala moćnike okupljene u klanovima kako bi demosu nametali prave odluke
Prerasta li dužnička kriza u bankrotiranoj Grčkoj, kao i u bankrotirajućoj Italiji i Španjolskoj, u rodna mjesta nove vlasti, koju više ne biraju većine njihovih građana, nego neki sivi, transnacionalni lobiji, u kojima se okupljaju vrhuške stvarne velemoći u globaliziranom, zapadnom biznisu? Jer, sudeći prema najnovijim, kvazi-demokratski odabranim, prijelaznim rješenjima za premijere u Grčkoj i Italiji, čini se da iste masonske lože, čiji su glavni bankarski i naftni meštri upravljali velebnom ekspanzijom kapitalističkog Zapada u razdoblju od prijelomne 1989. do prijelomne 2008. godine, sada iz svojih redova u prvi plan, kao spasitelje, izbacuju navodne nestranačke tehnokrate, a zapravo financijaše-masone kao premijere s posebnim, nadnacionalno ili europski kreiranim ovlastima.
Churchillovo prokletstvo
Otkad je civilizacije, demokracija je bila ne samo loše rješenje od kojeg nema boljeg (prema slavnom Churchillu), nego je i na svojoj rodnoj adresi, u antičkoj i robovlasničkoj Grčkoj, imala ograničene dosege. I tada su se skupine najmoćnijih povezivale u kojekakve klanove, da bi pokornom ili slabije upućenom demosu nametali »prave« odluke.
No, tek su na vrhuncu demokratske utopije, od kraja 18. do početka 21. stoljeća, dobile nazive slobodnih zidara, iluminata, Trilaterale ili skupine Bilderberg, u okviru kojih su se kreirale i donosile strateške zapadne odluke od svjetskog značenja, o kojima zbunjena raja nije morala znati ni detalje ni krajnje ciljeve, kao što i da je znati ih htjela, to zbog manjka obrazovanosti i upućenosti ne bi mogla ni razabrati.
Danas, u ekspandirajućoj informacijskoj eri, kad pred plimnim informacijskim valovima većina populacije panično bježi u trivijalnost (jer nema snage da se tom informacijskom teroru suprotstavi niti kao znatiželjni konzument, ali niti kao ljuti protivnik), svijet je u naizgled nerješivoj ekonomskoj krizi, imperijalni visokotehnološki ratovi u nekontroliranoj ekspanziji, bankarske grupacije u superprofitima, a demokracija i humanost na izdisaju.
Nesporna je činjenica, da je Zapad, nakon pada Berlinskog zida (1989.) i raspada SSSR-a (1991.), unazad 20 godina ostvario goleme gospodarske i financijske koristi, na temelju kojih je prenapuhao svoj osvajački, kreditni potencijal, i time uzdrmao vlastite kapitalističke temelje. Kako uspostaviti novu, opću ravnotežu?
Monti i Papademos
Zato je, ufajući se, valjda i u najviše sile, meštar-financijaš Monti uz premijersku preuzeo i dužnost ministra gospodarstva i financija, a za glavnog saveznika u novoj vladi na mjestu ministra infrastrukture, industrije i transporta imenovao bankara, Corrada Passeru iz banke Intesa Sanpaolo. S obzirom na to da su redovni izbori na rasporedu za 18 mjeseci, tehnokratska vlada imat će vremena za provedbu bolnih reformi, pod uvjetom da osigura parlamentarnu većinu za njihovo usvajanje. S javnim dugom koji iznosi više od 120 posto BDP-a i recesijom unazad pet-šest godina, Italija je u srcu dužničke krize eurozone, a prevelika da je taj blok sam spasi.
Italija se približila financijskoj propasti nakon što su kamate na njezine državne obveznice premašile 7,6 posto, razinu koja je prisilila Irsku, Portugal i Grčku da traže međunarodne planove spašavanja. No, financijska tržišta dobro su reagirala na najavu Montijeva preuzimanja premijerske dužnosti i kamate na obveznice pale su ispod razine od kritičnih sedam posto. Jer, svijet financija ipak najviše vjeruje kadrovskim rješenjima iz vodećih masonskih loža.
Sve do informacijske ere, barem su velikim državama i nacijama, bilo da su glumile demokraciju ili da su se odavale diktaturama, suvereno upravljali njihovi najmoćniji nacionalni političari, kojima su bankari ili tehnokrati, pa i generali i najveći industrijalci, bili samo vazali u podaničkom odnosu na određeno vrijeme. Globalizacija tržišta, poslovanja, investiranja i financiranja, stvorila je unazad četvrt stoljeća široku transnacionalnu političku, telekomunikacijsku, sigurnosnu, gospodarsku i bankarsku mrežu, koja po prirodi stvari traži nova poludemokratska rješenja radi efikasnog upravljanja i ostvarivanja novih ekstraprofita, ali bez demokratske kontrole.
Složenost tog zadatka, očito, upućuje na elitistička rješenja tih jednadžbi, zbog čega tradicionalne demokratske ustanove gube na značenju i moći, a prednost potvrđuju elitističke, tajne skupine najmoćnijih, koje nekontrolirano vode ovaj svijet. Ali – kamo? Ni najupučeniji iz te nove globalne elite, ne mogu pouzdano odgovoriti na pitanje: ide li ovaj (internetski, telekomunikacijski, bankarski i vojno) sve umreženiji svijet prema najboljem od svih prijašnjih svjetova, ili se stropoštava na neizbježno, apokaliptično dno.
Značajnu vezu novi će talijanski premijer Mario Monti, kao i bivši viceguverner Europske središnje banke, a novi grčki premijer, Lucas Papademos, imati s novim predsjednikom Europske središnje banke, Talijanom, Marijom Draghijem, koji je zamijenio Francuza, Jeana-Claudea Tricheta. Draghi kormilo banke preuzima u prijelomnim trenucima za zajedničku europsku valutu. Već dulje vrijeme 64-ogodišnji Draghi je uključen u djelovanje Europske središnje banke, jer je kao guverner talijanske središnje banke sudjelovao u odlučivanju Savjeta ESB-a. Najveću sumnju u njegovu misiju izaziva razdoblje od 2002. do 2005. godine kad je bio potpredsjednik i generalni direktor Goldman Sachs Internationala.
Otpis grčkog duga
Kako bilo, grčko ministarstvo financija u četvrtak je izvijestilo da je počelo razgovore s predstavnikom držatelja obveznica u privatnom sektoru, Institutom za međunarodne financije, o zamjeni obveznica, kako bi se golemi dug te zemlje smanjio za oko 100 milijarda eura. Razgovori s držateljima grčkih obveznica počeli su u trenutku kad se novi premijer, Lucas Papademos, mora fokusirati na proračun za 2012. godinu.
Istodobno je talijanski bankovni div, Unicredit, izvijestio da je treće tromjesečje zaključio s neto gubitkom od 10,6 milijarda eura, poglavito zbog niza jednokratnih otpisa, dok je u istom razdoblju prošle godine poslovao s neto dobiti od 335 milijuna eura. Ukazuju i na otpis 135 milijuna eura grčkog duga, kao i dodatni otpis u nekim ograncima, poput Hypovereinsbanka i Bank Austria.
Nakon povećanja kapitala predviđenog za prvo tromjesečje 2012. godine, Unicredit planira povećati stopu adekvatnosti kapitala sa 8,74 posto, koliko je iznosila na kraju rujna, na iznad 9 posto u 2012., te na iznad 10 posto u 2015.
