Ljude izbori toliko ne zanimaju, a Đelo Hadžiselimović kaže da je narod pobjedio
Malo iza devet sati navečer na sve tri televizije osvanuli su prvi neslužbeni izborni rezultati Državnog izbornog povjerenstva. Malo iza devet i petnaest nebo glavnog grada nisu parale vatrometa rakete, nije se orila glazba, niti je šampanjac tekao potocima. A nije da lijepa, južinom zadojena noć nije na trgove izmamila nešto puka. Jest, ma ti koji su šetali gradom, do izbora drže koliko do lanjskog snijega – malo i ništa!
U Praškoj ulici, tik do Zrinjevca stoluje HSLS. U Paviljonu na Zrinjevcu, odmah pod prozorima HSLS-ovih prostorija, svira jazz neki lagani, taman da narod cupka dok pijucka vino kuhano. Dva svijeta jedva da se dodiruju. Uz taktove glazbe poskakuje i mali, a veliki dvije i pol godine ‘star’ Charlie Tin Jelisić Cooper. Majka Hrvatica, otac Amerikanac, a za ruku ga vode baka Branka Jelisić i djed Paro Jelisić. Gledali do maloprije televiziju, pa odlučili prošetati. Znaju, pobjednik je Kukuriku. No, što to nama zapravo znači!?– Znači da je vrijeme za promjene – kratko će Branka.
Pero je uvjeren kako bi moralo poći nabolje, ako se krene korak po korak i ako koraci budu pravi, a ne, kako kaže, remetinečki.– Smatram da je Remetinec prošlost. Novi su ljudi dugo čekali svoju šansu i nadam se da je neće propustiti – veli. Mrvicu ga je iznenadio uspjeh HDSSB-a, kaže opasne su takve stranke, ali mu je drago da će u Sabor don Ivan Grubišić.
Korak dalje kućica, štand s pićima, kobasicama. Promet, kaže gazda, slab. A na upit je li to znači da ovi što pobijediše slaviti ne znaju, gazda će k’o iz topa: “Ne zanima me! Neću o politici!” Slikati se, dakako, ne da, s imenom, dakako u novine ne bi. Društvo na štandu do mrvu je pristupačnije; slika ne može, imena još i mogu, razgovor svakako. Piju li iz malih ‘šampanj’ čaša pobjede radi, pitamo, a oni udariše u smijeh.– Može se i nepolitičko popit’ piće – kaže Ante P. uz napomenu da to P nije od Prkačin. – Da nismo u tuzi, to se vidi – smije se Zoran M. uz napomenu da to M nije od Milanović. Ante P. pita je li Vuco ušao u Sabor. Zoran M. konstatira kako je HSS-u puno i dva zastupnika. Ante P. se čudom čudi kud to ode novac za kampanju kad na malim ekranima nijednog spota vidio nije. – Ma, vidio si ih, samo ti se činilo da su to nove reklame za T-mobile – pojasni mu marketinga osnove Zoran M.
A onda, na klupici podno platne obasjane svjećicama, njih dvije!– Ja sam posve apolitična osoba. Zanimaju me samo ljudska prava i dimenzije njihova ostvarivanja. Možda nam država srlja u propast, a mi eto bešćutno uživamo u glazbi – brzo, jasno, baršunastim glasom, sve na svoje mjesto stavlja Monika Puljić. Ivana Župa tek je malo manje apolitična i to, jamačno, zato jer je iz Splita. Umjesto komentara veli kako je sve do maloprije imala frizuru a la Kerum, ma se na naglo izravnala. Frizura. A da će nam biti bolje, teško da će, ne dvoje.
Gospođa Ljubica svoje je odglasala ranim jutrom i žao joj je jedino što je odaziv bio mali.– Ljudi su siti svega – zaključuje.
Kestenjar na uglu Zrinjevca to isto sažima u mudrost o kojoj će se znanstvene rasprave sigurno jednom voditi, ako već ne tim temeljima neka nova vjera ne nastane. Jer, veli: “Opametimo se. Ono što je bilo jučer, ono prekjučer, ono što je danas, što će biti sutra, preksutra. Opametimo se” – Može li ime – pitamo ga. – Ne može – rezolutan je.
Pred stožerom HSLS-a i Đelo Hadžiselimović. Onaj, s malih ekrana i s liste liberala. – Pobijedili su građani, ljudi koji su izišli na izbore. Volja naroda je volja božja – sažima Hadžiselimović. Pobijedio je, dakle, narod, valjda je, onaj političan i onaj apolitičan. Sada jedino ostaje učiniti mu sve da mali, a veliki Charlie Tin ima sretno djetinjstvo i svijetlu budućnost.
