Šuker: Kovač je griješio, ali nije pošteno pribijati ga na križ zbog jednog poraza

Nemam što zamjeriti Niki Kovaču. Dao je sve od sebe, bio sam s njim i momčadi cijelo vrijeme, ostavio je srce u Brazilu. A narod… Neka se narod ispuše. Mi smo majstori u upiranju prstom u nekoga, ali nitko ne kaže što bismo trebali učiniti da smo na mjestu onoga kojega osuđujemo – kaže Šuker

Rajske plaže na obalama Atlantskog oceana uistinu izgledaju savršeno. Kao s razglednica. Sunce, more, pijesak, palme, kokteli… I samba. Samo… Praia do Forte nikad neće biti kao Novi Vinodolski. Davor Šuker to jako dobro zna. I ne bi mijenjao brazilski pijesak ni za jednu hrid u podnožju njegove oaze u Grabrovi.

Odijela i kravata mu je navrh glave, kurtoaznih razgovora također. Njegov »dress code« jedno vrijeme neće sezati dalje od kupaćih gaćica, a njegova svakodnevica postati bezbrižne i neobavezne ćakule s dragim susjedima na zajedničkoj plaži daleko od mondenih okupljališta i tipične ljetne vreve.

   – Umorio sam se malo, zasitio svega – kaže Davor Šuker, kojemu se proteklih dana dive na – Tajlandu. Zašto baš na Tajlandu? Tamošnja poznata televizijska kuća napravila je s predsjednikom HNS-a razgovor uoči početka Svjetskog prvenstva u Brazilu u kojoj je prognozirao da će u finalu igrati Njemačka i Nizozemska. Dovoljno da preko noći postane zvijezda kao izvrstan prognozer.

Suđenje?   – Iz utakmice u utakmicu radimo na vraćanju povjerenja sudaca. Moramo pomoći hrvatskim sucima. Evo, Ivan Bebek i njegova ekipa uskoro će suditi finale Kupa u Maliju. Znači, hrvatski suci su pomakli granicu na bolje, ali moramo raditi na njihovoj promociji, mora što prije doći vrijeme da sude na velikim natjecanjima. U prošlosti su griješili, ali prošle su sezone dokazali da mogu biti jako dobri. Naš je problem što mi unaprijed osudimo suca, a da utakmica nije ni počela. To je naš problem. Ne želim ulaziti u odluke Dušana Kukića i Ivana Peraića, moje je da ih postavim na te funkcije i smijenim ako ne rade svoj posao. Nije na meni da određujem tko će gdje i kome suditi.

   – Navijao sam za Nijemce, normalno da jesam. Navijao sam za europskog predstavnika na velikom natjecanju. Pobijedila je najbolja i najpripremljenija momčad, Savez s najvećom vizijom, ali, rekao bih, i najvećom umjerenošću. Naravno, odlučila je i tjelesna sprema, jer Nijemci su, a to je službeni FIFA-in podatak, u onoj čuvenoj polufinalnoj utakmici protiv Brazila pretrčali 120, a njihovi protivnici samo 94 kilometra. To nešto govori. Trebalo je u finalu imati i malo sreće, ali hrabre i sreća prati, jel’ tako? Svjetsko prvenstvo ne traje samo ta tri ili četiri tjedna, za takvo natjecanje moraš se pripremati čak i godinu dana ranije. Volio bih da i naši igrači u budućnosti shvate što je svjetsko prvenstvo. Pritom ne želim čitati bukvice ljudima koji su za to zaduženi u našem taboru, ali tjelesna sprema je nešto osnovno na što moraš staviti naglasak. Jer, u onakvim klimatskim uvjetima kakvi su vladali u Brazilu, tjelesna sprema je bila jedan od ključnih faktora. U tom smislu južnoamerički predstavnici su bili u velikoj prednosti, uostalom najviše ih je prošlo prvu fazu natjecanja, a u istom razdoblju je najviše Europljana otišlo kući.

Meksikanci su bili bolji

   Među njima i Hrvatska. Zašto nismo prošli u drugi krug?

   – Da se razumijemo, nemam namjeru opravdavati se za bilo što, ali treba reći jednu bitnu činjenicu. Sve momčadi koje su igrale u Manausu sljedeću utakmicu su izgubile. Trebalo je u tim utakmicama imati nadljudske snage da bi se upisala pobjeda. Ništa ne zamjeram igračima, odradili su dobro cijelo prvenstvo, ali nismo imali onaj završni čin protiv Meksika. Učimo na tuđim, ali i našim pogreškama.

Dojmovi sa SP-a u Brazilu?   – Generalno gledajući, bilo je preteško putovati. Navijači su više vremena proveli na aerodromima nego u gradovima, ali stadioni su bili prekrasni, ljudi presretni. Nije bilo problema koliko ih se vidjelo na prvim stranicama, jer ako netko zapali jedan kontejner ili semafor ne moramo zbog toga osuđivati cijeli narod. Nešto smo u svakom slučaju naučili, upoznali jednu novu zemlju, običaje, način života… Upoznali smo vlagu, vidjeli što znači igrati nogomet na preko 80 posto vlage. Sve u svemu, novo iskustvo. Ali… Ja osobno jedva čekam Francusku i Rusiju, velika natjecanja u Europi, na dva sata avionom. I bit ćemo ponosni ako budemo i u Francuskoj i u Rusiji. Ja se samo nadam da će naši igrači ozbiljno shvatiti predstojeći kvalifikacijski ciklus i ne misliti na način da iz skupine idu dvije momčadi i jedna kroz kvalifikacije, nego da ćemo u prvu utakmicu protiv Malte ući sa željom da budemo prvi u skupini. Vrlo je bitno krenuti prema Francuskoj pobjedom.   Nogomet?   – U Brazilu se igrao atraktivan nogometu, pri čemu su puno pomogli dobra lopta i gol-tehnologija. I dan danas neću pričati o sucima i suđenju iz respekta prema UEFA-i i FIFA-i. A dalo bi se pričati danima.

   Opći dojam pokvario je evidentni »raspad sistema« u završnici utakmice s Meksikom. Što se dogodilo?

   – Držali smo se do prvog meksičkog gola, kiksali smo na prekidu, Marquez je zabio i poslije više nije bilo povratka. Meksikanci su u toj utakmici jednostavno bili bolji. To je cijela bit. Možda mi katkad i nismo realni, jer prioritet Hrvatskog nogometnog saveza je da idemo na sva velika natjecanja. Od najnižih selekcija do A reprezentacije. Ispali smo u skupini u Brazilu i što sad? Nogomet ide dalje. Bili smo na najvećem festivalu nogometa, to i jest bit. Najvažnije je bilo biti dio te prekrasne nogometne priče u Brazilu, najvažnije je plasirati se na Euro u Francuskoj koje će biti sjajno natjecanje. Tako trebamo početi razmišljati, a ne poslije pobjede nad Kamerunom misliti da ćemo biti svjetski prvaci.

   Niko Kovač je u Brazil otišao kao najomiljeniji izbornik u povijesti, a vratio se kao nogometni »državni neprijatelj broj 1«. Narod mu nije oprostio debakl protiv Meksika. Što mu vi zamjerate?

   – Nemam mu što zamjeriti. Dao je sve od sebe, bio sam s njim i momčadi cijelo vrijeme, ostavio je srce u Brazilu. Griješio jest, od toga ne možemo pobjeći, ali greške nije radio namjerno. A narod… Neka se narod ispuše. Mi smo majstori u upiranju prstom u nekoga, ali nitko ne kaže što bismo trebali učiniti da smo na mjestu onoga kojega osuđujemo. U svakom pogledu, ne samo nogometnom. Svi mi znamo kad netko ne radi dobro, ali nitko se ne usudi reći što bismo trebali napraviti da to bude dobro. Ne kažem ja da Niko Kovač nije griješio u Brazilu, pogreške su sastavni dio života, ali nemojmo ga pribijati na križ zbog jednog poraza. Kad smo ga izabirali, cijeli Izvršni odbor donio je odluku da to bude dugoročno rješenje i iza toga stojimo. A što bi trebali reći Rusi? Oni ne bi prošli u drugi krug natjecanja taman da su Capellu dali pet milijuna eura više. Dakle, nemojmo se lagati, moramo biti iskreni i realno postaviti neke stvari. Meni je jedino krivo što se naši igrači još uvijek ne znaju nositi s principima turnirskog tipa natjecanja. Mi izgubimo prvu utakmicu u skupini i potonu nam lađe. Ne! U igri je devet bodova, svatko igra sa svakim, svatko ima tri utakmice… Naš cilj mora biti stvaranje momčadi koja će mljeti na velikim natjecanjima. Moramo kopirati njemački recept i provesti ga u djelo.

Učimo od Nijemaca

   Što nedostaje Hrvatskoj da bude konkurentna na velikim natjecanjima?

   – Možda će to nekima zvučati banalno, ali prvo što moramo napraviti jest proizvesti lijevog bočnog igrača. Svi naši izbornici u zadnje vrijeme susreću se s istim problemom i nitko ga nije uspio adekvatno riješiti. Nismo pronašli igrača od povjerenja. Nama treba igrač koji će odraditi to kako treba, a ne da zbog jedne sporne pozicije pati cijela kompozicija momčadi, da mu pomaže cijela momčad… Tom se problemu mora pristupiti najozbiljnije, jer ako ga zanemarimo, susrest ćemo se s njim i u Francuskoj. Niko Kovač i Romeo Jozak imaju otvorene ruke, u rujnu počinju nove kvalifikacije, imamo dvije godine da stvorimo lijevog bočnog.

   Kada već govorimo o problemima unutar momčadi, evidentno je da je Hrvatska deficitarna brzim i motoričnim igračima?

   – Ajmo učiti od Nijemaca. Ova uzlazna putanja njemačkog nogometa krenula je poslije onog poraza od Hrvatske u Lyonu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Tad se počela stvarati nova Njemačka. Igrao sam tamo i ljudi su mi govorili: »Hvala što ste nas onako razvalili u Francuskoj«. Kod nas nitko ne razmišlja na takav način. Mi bismo trebali sagledati i loše, ne samo dobre strane. Ne trebamo se stidjeti tih loših strana, ima ih svaka momčad, ali… Kod tih momčadi trka, motorika, taktika i želja za pobjedom anuliraju manjkavosti.    

Eduardo i Vukojević

   Stipe Pletikosa zadnji je u nizu igrača koji su rekli zbogom reprezentaciji. Za razliku od Pletikose, u oproštajnim »dopisnicama« Eduarda da Silve i Ognjena Vukojevića bilo je puno gnjeva. Eduardo je otišao najdalje diskreditirajući izbornika koji je navodno proveo teror i na taj način značajno utjecao na ozračje unutar momčadi koje je u Brazilu bilo daleko od bajnog. Ima li istine u njegovim tvrdnjama?

   – Onoliko koliko je hrvatska reprezentacija pomogla Eduardu, to je više nego da se naljuti na pet osoba, ne samo na izbornika. Neka se samo sjeti okolnosti svog dolaska u reprezentaciju. U redu, shvaćam ako su odlučili otići… Ja ih i ovom prilikom pozivam da dođu na prijateljsku utakmicu protiv Cipra u Puli i da se dostojno oproste od reprezentacije. Ako treba, unijet ćemo u Statut HNS-a članak da bismo ubuduće znali na koji se način jedan igrač može oprostiti od reprezentacije. U redu, Eduardo i Vukojević su izabrali jedan način… Mogu ih razumijeti, to je danas u modi. Danas napišeš na Facebooku, Instagramu ili Twitteru dvije rečenice i gotova stvar. Ušli smo u novu informativnu atomsku bombu, svaka vijest stiže u minuti s kontinenta na kontinent. Međutim, sve te igrače moramo pozvati na dostojan oproštaj, pljeskom ih nagraditi za ono što su dali reprezentaciji, darovati im prigodne darove… A što se tiče nezamjenjivih… Evo, i Lahm se oprostio od njemačke reprezentacije pa se ništa nije dogodilo. I nije točno da je ozračje u momčadi bilo loše.

   Eduardo je spominjao silan utjecaj »nekih« ljudi oko reprezentacije. Na koga i što je konkretno mislio?

   – Ne zanima me, znam da sam samostalan i neovisan u svom radu, baš kao i Niko Kovač. Da nisam uvjeren u to, on nikad i ne bi postao izbornički kandidat. Sve ostalo su priče i naklapanja, kojih je u nogometu uvijek bilo i bit će ih. S tim se ne opterećujem nimalo. Imam svoj put i ne obazirem se na takve stvari.

   Kad će narod prestati uzvikivati »HNS pederi, nogomet ste sjebali!«?

   – To je trend. Riječ je o jednoj famoznoj rečenici koja ne pripada nogometu, koja nam šteti, zbog koje plaćamo visoke kazne UEFA-i i FIFA-i. Doduše, u Brazilu se dogodio odličan pomak nabolje. Na netom završenom svjetskom prvenstvu nismo platili nijednu kaznu.

Hvala Rijeci

   Možda i zbog činjenice da je u Brazilu bilo malo navijača iz Hrvatske…

Prije nekoliko dana donijeli ste značajnu odluku. HNS je preuzeo Prvu HNL, što je značajan odmak od dugogodišnje prakse. Pokojnog predsjednika Vlatka Markovića nije pretjerano zanimala hrvatska scena.   – A zašto? Zato što se Udruga prvoligaša odcijepila od HNS-a smatrajući da će svi biti u svili i dijamantima, da će odlično živjeti od televizijskih prava… Mo’š misliti. Pa Udruga prvoligaša se nije mogla dogovoriti oko jedne zajedničke lopte, kamoli o nekim puno ozbiljnijim stvarima. Ovo se možda čini kao veliki zalogaj, ali dajte nam vremena i vidjet ćete da će Prva HNL postati brend. I ne samo liga, nastojat ćemo da i hrvatski Kup već ove sezone postane značajno natjecanje, pogotovo ako mu sponzor postane jedna velika kuća. Naravno, to se ne može napraviti za šest mjeseci, to je dugoročan projekt. Moramo brendirati ticketing, videonadzore, na svim stadionima, ne samo na jednom. HNS će pomoći svima, mom Osijeku, Splitu, Zadru… Svima koji žele imati zajednički ticketing i videonadzor. Imam u glavi još neke projekte. Ajmo smanjiti broj policajaca i dati priliku zaštitarima. Englezi u tom smjeru sve više teže ranijim počecima utakmica. Zašto u Engleskoj utakmica počne u 13 sati? Zato da onaj čovjek koji radi u organizaciji utakmice već u 15 ili 16 sati bude kod kuće. S druge strane, ako je interes svih da utakmice počinju u 21 sat, neka bude tako. Moramo pronaći koja je to idealna satnica i želimo li igrati petkom, subotom ili nedjeljom.

   – Ne znam, ali činjenica je da nismo platili nijednu kaznu. Zbog toga moram čestitati svim našim navijačima u Brazilu. Daj Bože da tako bude na sljedećim utakmicama i u Francuskoj. Međutim, moramo se još više svi zajedno truditi, educirati navijače, puno pričati. HNS će se i dalje zdušno boriti protiv rasizma, ksenofobije i diskriminacija bilo kakve vrste. Njima u nogometu nije mjesto. A naravno da mi je jasno da ljudi plate ulaznicu da bi se malo izvikali ili ispucali.

   Ne mislite li da u pitanje dolazi smisao odredbe prema kojoj su navijači u prilici zbog jedne rečenice prekidati utakmice praktično kad im god padne na pamet?

   – Svi nas gledaju s maksimalnim respektom, u regiji i svijetu, a mi sami sebe trujemo s tri rečenice ili nekoliko povika. Ne želimo odustati od zacrtanog puta, ništa nas neće pokolebati… Znate zašto? Zato što se konačno više iz sezone u sezonu ne mijenja sustav natjecanja, zato što se Liga 10 pokazala kao pun pogodak… OK, treba nam infrastruktura, komoditet. Ne tražimo ništa više od onoga što imamo na stadionima u drugim zemljama. Ovi naši stadioni baš nam nisu na ponos i diku, jel’ tako?

   Rijeka će uskoro početi graditi novi stadion…

   – To je sjajna stvar. Rijeka diše punim nogometnim plućima. Kad sam prije pet, šest godina prolazio Rijekom u 24 sata nitko nije spomenuo nogomet, danas 24 sata svi u Rijeci pričaju samo o nogometu. Zahvalio bih se HNK »Rijeci«, predsjedniku Miškoviću, ulagačima. Rijeka je primjer da se u Hrvatskoj može napraviti lijepa nogometna priča. I hvalit ću »Rijeku« do iznemoglosti.

   Nedavno ste dobili novi četverogodišnji mandat na čelu HNS-a. što kanite napraviti u te četiri godine?

   – Evo, otkrit ću vam da se nazire moj odlazak u UEFA-ine instance, konkretno u Izvršni odbor, za dvije godine su izbori… Imamo i taj glas, što više nas treba biti u instancama UEFA-e i FIFA-e. Dokle god sam na ovoj funkciji gurat ću naše ljude. Međutim, to ne znači da ću zanemariti našu domaću scenu. Neću se umoriti pomagati hrvatskom nogometu i pritom zarađivati plaću od nula kuna. Davat ću i dalje cijeloga sebe u tu funkciju. Uložit ću maksimalan napor kako bih poboljšao nogometnu infrastrukturu u Hrvatskoj. Danas se točno zna koliko koštaju stadioni, ne trebaju to biti neki megalomanski projekti, trebaju nam stadioni kapaciteta između petnaest i dvadeset pet tisuća mjesta. Što se trening kampa reprezentacije tiče, nadam se da će Skupština Grada Zagreba u rujnu izglasati sve potrebno i da ćemo ove godine završiti papirologiju, a iduće dovršiti gradnju centra. Težit ćemo organizaciji što više Grassroot projekata, umjetnih travnjaka, kako djeca ne bi igrala na asfaltu.