Samo Rijeka

REAKCIJA NA REPRESIJU Navijači nisu bagra, već ravnopravan sudionik nogometnog spektakla

Edi Prodan

Pretresima navijača, posebno gostujućih, jadnim uvjetima na stadionima i redarsko-policijskim snagama koje su na manje posjećenim utakmicama skoro jednake broju navijača, ne da se čuva red, na neki se način zapravo – provocira nered. Tako se na stadione ne privlače ljudi, već se odbija masovnost



Split. Stadion Poljud. Sanitarne prostorije ispod tribine na kojoj se smještaju navijači gostujućeg kluba se bez ma ikakvog eufemiziranja mogu slobodno nazvati – zahodom. Polomljene školjke, izvaljeni sifoni, trula vrata. I dok još možemo razumjeti pregled na ulazu u stadion, na izlazu nepotrebna gužva. Sabijanje navijača u premali prostor, bez svijetla. Mrak, atmosfera stočnog vagona.


Stadion Cibalije u Vinkovcima. Sanitarni čvor za gostujuće navijače ne postoji. Tek dva »toi-toija«. Spolno neodređena, a do njih se stiže preko livade obrasle gustom, bogatom slavonskom travom. Mogli bismo tako još nabrajati, šetati stadionima Lijepe Naše, no nije potrebno jer je zaključak uvijek isti – gostujući navijači su, kad je prva hrvatska liga u pitanju, najprezrenija bića na svijetu. Proces ulaska, pregleda, skidanje obuće, istresanje džepova, skoro pa da im se vade plombe ne bi li se u šupljini zuba pronašlo neki neželjeni predmet, neku zabranjenu tvar. Gostujući navijač je unaprijed tretiran kao potencijalni izgrednik, nasilnik, kriminalac. Bez obzira radi li se o ljudima starije dobi ili trudnicama. Bagra.


Wellness za organe


A proklamiramo dolazak djece i čitavih obitelji na stadione. Jer nogometne utakmice uistinu jesu veliko zadovoljstvo. Užitak za sva čula, wellness za sve organe. Osim što jetra zna ponešto patiti. Zadovoljstvo navijanja, bodrenja svog kluba, uživanje u golovima i čudesnim potezima pojedinaca ili čitave ekipe.




S druge strane, pred dakle tu toliko nam, proklamirano, dragu i željenu publiku, postavljamo kordone zaštitara, dok na rezervnom položaju čeka na desetke interventnih policajaca. Djeca koja se nalaze u nižim redovima umjesto igrača gledaju u – zaštitare.


Pa se tako u subotu, na utakmici protiv novog prvoligaša Rudeša, dogodio protest navijača. Organizirala ga je Armada, a povod za njega dogodio se tjedan dana ranije. Niti je opravdano bilo da zaštitari grubo nasrću na dječaka koji se, sa željom da pozdravi nogometaše nakon utakmice, uspentrao na ogradu, niti je bilo potrebno da navijači nasrnu na zaštitara, što je pak prouzročilo intervenciju policije. Ali se dogodilo i pokrenulo val nezadovoljstva, dodatno pojačan privođenjima prije utakmice protiv Rudeša.


Osjećaj represije


Reducirani su na istočnoj tribini bili ulazi, stvorile su se velike gužve, dio navijača nije stigao ući na vrijeme. Po prvi se put i domaćim navijačima na Rujevici skidalo obuću. Srećom da je ljeto pa su mnogi bili u japankama, inače bi se gužva dodatno multiplicirala. I da, stvorio se osjećaj – represije. Nelagode u najmanju ruku.


A onda tuga. Najveća otkako je Rujevice. Armada i većina ostalih navijača umjesto da bodre – kako se to besprijekorno čini otkako je Rujevice na kojoj je bilo zadivljujućih koreografija, ni jedan incident, ni jedna baklja u terenu, tek poneka pregruba riječ ili stih kontra protivnika – sjede u tišini. Utakmica dopadljiva, otvorena, konačno jedan gost koji je došao igrati, nadigravati se. Topla večer. Sve k’o izmišljeno za dobru navijačku zabavu. A tišina. I napuštanje stadiona u 80. minuti. Tužno do boli.


Dobro, možda je u pravu i manjina koja nije željela napustiti stadion jer došli su zbog utakmice, vrlo razigrane i efikasne kako se na kraju ispostavilo, a ne zbog participiranja u iskazivanju navijačkog nezadovoljstva. Možda se moglo napuštanje tribina organizirati u 60. minuti te se na samom kraju vratiti kako bi se pozdravilo igrače, koji ni za što u ovoj priči nisu krivi, što je također dio rituala. No da se moralo poslati poruku – moralo se. Jer ma koliko se nogometne utakmice organizirale kako bi se na njima nadmetali igrači, bez navijača i njihove pjesme one zapravo nemaju nikakvog smisla.


To je uostalom tako bolno bilo jasno i protekle subote. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su u riječkom osvajanju titule iznimno bitnu ulogu odigrali upravo navijači. Jer oni su, nakon proglasa uobličenog i upućenog u veljači od strane Denisa Povha, glasnogovornika Kluba navijača Armada, masovno krenuli i na gostovanja. Pa se upravo takvim masovnim navijačkim pritiskom, ma gdje Rijeka igrala, natjeralo suce na znatno korektnije suđenje. Masovnost koju je zazvao Povh onemogućila je »sitne« krađe koje bi se da tako brojnih svjedoka nije bilo sasvim sigurno dogodile.


I što sad?


I što sad? Biti pametan i poslušati navijače. Znatno smanjiti kontrolu na samom stadionu. Maknuti redare koji okrenuti licem prema publici zapravo, nesvjesno, šalju krivu poruku navijačima. I na neki način simboliziraju represiju. Koja kao da stalno provocira reakciju. Sjesti i dogovoriti se: sve je u vašim rukama. Navijajte, bodrite, veselite se svakom pogotku. Budite onakvi kakve su vas doživjeli i austrijski novinari koji su istaknuli kao je na Rujevici upravo publika onaj dodatni, nadamo se i presudni, faktor koji ide u korist Rijeci. Budite onakvi kakvi ste bili dvije noći na Bijelom brodu gdje je praktično Armada podnijela sav teret organiziranja i čuvanja reda i sigurnosti.


Dogode li se izgredi, neredi, dogodi li se ma što protupropisno, zakoni će reći svoje. Naprosto dozvolite navijačima da uživaju u svakom trenutku utakmice, u onom satu druženja prije ili poslije nje. Jer na nogometne utakmice navijači dolaze prvenstveno da bi uživali. Njima je tih nekoliko sati praznik. Pravi, veliki praznik. A ljudima koji se dolaze veseliti na svoj blagdan, nije potrebna vojska redara, profesionalnih zaštitara i interventne policije. Rujevica uostalom iz utakmice u utakmicu pokazuje upravo to – navijači se vesele i uživaju i ma kakvi izgredi nisu im ni na kraj pameti. Uostalom, ponavljamo, dođe li do njih, doći će do intervencije i poštivanja slova zakona. Banalno da banalnije ne može biti. Sve je naprosto stvar dogovora i maksimalnog obostranog poštovanja.


Opasni ljudi


Ovako, pretresima navijača, posebno gostujućih, jadnim uvjetima na stadionima i redarsko-policijskim snagama koje su na manje posjećenim utakmicama skoro jednake broju navijača, ne da se čuva red, na neki se način zapravo – provocira nered. I ne da se tako na stadione privlači staro i mlado, prije se odbija masovnost jer zbog razine zaštite stadioni se kod nenaviklih automatski doživljavaju kao – opasna mjesta. U nekim se čak mogućim primislima čovjek osjeti važnim, skoro opasnim – vidi koliko ih je, vidi kako nas se boje!


Jer istina je zapravo samo jedna i jedina. Mogli bismo ju nazvati i »poučkom tete Sonje«, blažene tete Sonje Ulčakar koja unatoč tome što joj je više od osamdeset godina uvijek na utakmice Rijeke dolazi s istim smiješkom na licu. Bez obzira bilo pakleno vruće kao u subotu, ili potopi biblijskih razmjera što često znaju zadesiti naš kraj. Uvijek sređena, lijepo odjevena, našminkana, s diskretnim nakitom, uglađena kao kad ide u kazalište koje također obožava. Nikad ni na koga u Rijeci kivna, ljuta ili ma zbog čega nesretna. Samo Rijeka. To je jedina njezina misao vodilja. Dulje od sedam desetljeća na Kantridi, sada na Rujevici. O Armadi uvijek samo riječi hvale, mada ne voli kad se skandiraju ružne, proste stvari jer ona je ta koja nosi navijače prema pobjedi. Praznik nogometa, wellnss za dušu. Jedino tako. Bez represije i njom izazvane navijačke šutnje. Samo Rijeka jer na redu je Salzburg, na redu je – Liga prvaka. Forza Fiume.