RIJEKA – Marko Boras Mandić, dožupan PGŽ-a, vjerojatno je najvatreniji navijač nogometaša »Rijeke« među istaknutim političarima. Povod za intervju s njim o nogometnim, a ne političkim temama, aktualna je situacija u hrvatskom nogometu u kojoj se, nakon nepostojećeg penala za »Dinamo« u Vinkovcima, čini da netko namjerava onemogućiti »Rijeci« da postane prvak.

Boras Mandić samo u iznimnim slučajevima propušta utakmice na Rujevici, a nerijetko se na njega može naići i na gostujućim utakmicama »bijelih«. Iako mu je po funkciji mjesto u loži, ovog HNS-ovog političara s Matulja najčešće se može sresti na tribini kako bodri »bijele« zajedno s onom malo starijom generacijom navijača koja je sudjelovala u osnivanju Armade krajem 80-tih godina.

Sjećam se bijesa

– Sve je krenulo krajem 70-tih kod osvajanja dvaju kupova bivše države. Imao sam tu privilegiju da mi je supruga legendarnog vratara Maura Ravnića bila razrednica u OŠ »Dolac«. Vodila je cijeli razred ispod sata! Osnivanjem Armade i finalom Kupa u Beogradu počeli su i organiziraniji odlasci na gostovanja. U tom finalu Kupa sam kao i svi navijači moje generacije odmah dobio prvi šamar, doživio prvu sportsku nepravdu. Mi navijači »Rijeke« smo očito od djetinstva istrenirani na ono što sada doživljavamo.

Bili ste bliski suradnik pokojnog predsjednika Roberta Komena?

– To su bile godine kada je »Rijeka« bila na putu da doživi sudbinu »Varteksa« ili »Šibenika«. Pomogao sam pokojnom Komenu jer klupska sudbina visila je o niti… Bili smo uporni s projektom pronalaska privatnog ulagača u klub i danas imamo projekt koji je u dobrom dijelu realiziran i koji će nadam se biti do kraja realiziran i u sportskom dijelu. Naravno, ukoliko nam to bude dopušteno. Dakle, da se trofeji osvajaju po ključu bolje igre, a ne nekom drugom kao u posljednjih 25 godina. Simbolično, imamo ove godine obljetnicu HNS-a koji je sve samo ne Savez koji bi trebao biti u funkciji svih klubova. Paradoksalno je da krovne nogometne federacije ne dozvoljavaju miješanje politike u rad nogometnih saveza, a početkom 90-tih godina upravo je politika skrojila HNS kakav danas imamo. I niti jedno prvenstvo se ne može smatrati potpuno regularnim, jer nisu imali svi isti tretman. Sjetimo se samo 76. minute utakmice »Inker« – »Rijeka« u Zaprešiću 1992. godine i prekida utakmice.

Svjedočili ste toj utakmici?

– Sjećam se svega kao da je bilo jučer i svog onog bijesa koji sam doživio zajedno s navijačima »Rijeke« kada je, odmah u prvom prvenstvu Hrvatske, »Rijeka« stavljena u onu kockicu gdje su neki smatrali da treba biti. Kada god bi »Rijeka« došla nadomak toga da igra značajnu ulogu, ili bi bila osakaćena na terenu ili su joj uzimani najbolji igrači. Nogomet pratim još od jugoslavenske lige i doista nisam vjerovao da će HNL biti nalik toj ligi. Danas mogu reći da je ona puno gora! U Jugo-ligi je sve bilo u funkciji »Crvene zvezde« i »Partizana«, ponekad »Hajduka«, a vrlo rijetko se dopuštalo drugima da podignu glavu. Bilo je predivno vidjeti u Osijeku, pa i Zaprešiću, ljude koje nisam vidio na tribinama 10 ili 20 godina. Nosi ih velika ljubav, ali još veća bol. Ta bol prouzročena je penalom u Vinkovcima ili suđenjem Vučemilovića u Maksimiru, pa i dva kola prije toga u Koprivnici. Međutim, navijači »Rijeke« su posebni po tome što se unatoč svim tim šamarima vraćaju na tribine. Nije jednostavno ni drugim navijačima, a možda je najgore navijačima »Dinama«. Prošli su svoj križni put u bivšoj ligi i borili se protiv onoga što je kasnije postao njihov klub. Njihova borba je preslika borbe svih ostalih navijačkih skupina i navijača da se nogomet vrati narodu. Sve navijačke skupine su na svoj način šikanirane. Imamo primjer navijača »Hajduka«. Zatvaraju se po nekoliko mjeseci zbog jedne baklje, dok po ulicama šeću ljudi koji su pokrali stotine milijuna društvenog novca.

Je li politika propustila priliku za pokretanje temeljitih reformi u HNS-u nakon što je čelnicima sudačke organizacije dokazano da su primali novac za »pošteno« suđenje?

– Sigurno da je to bio trenutak u kojem je država trebala odlučnije reagirati. Međutim, i danas je prilika da ljudi, koji sjede u Vladi ili Saboru, reagiraju. Svi moraju napraviti embargo prema ovom i ovakvom Savezu. Ključno je da se ljudi, koji očito kontroliraju cijelu tu mrežu u HNS-u, stave na marginu društva. Ne mogu ti ljudi sjediti u prvim redovima na raznim skupovima političkih stranaka i na raznim obljetnicima. Oni ne mogu biti dio ovog društva ako se mi zalažemo za društvo u kojem će dominirati pravda i poštenje i u kojem će biti normalno da primjerice nogometni klub iz Varaždina bude prvak države kao što je trebao biti 1996.

Politika i HNS

Zastupnici MOST-a zazivaju promjene u HNS-u, kojim u visokom postotku vladaju članovi njihova koalicijskog partnera HDZ-a?

– Politika je 90-tih skrojila ovakav savez, ali početkom 2000-ih godina dogodilo se još gore. Jedan čovjek je preuzeo savez i stavio se iznad politike. Evidentno je da politika ne kontrolira HNS. Bez obzira na to što je činjenica da u IO-u HNS-a prevladavaju članovi jedne stranke, mislim da ona formalno nema utjecaj nad zbivanjima u Savezu. Međutim, ta ista stranka mora poslati jasnu poruku jer snosi ogromnu moralnu odgovornost.

Prozvali ste čovjeka koji vlada HNS-om misleći na Zdravka Mamića, koji je blizak HDZ-u?

– Neka se svatko sam prepozna, nije cilj prozivati nego tražiti rješenja. Sve strane se moraju jasno distancirati od Saveza koji je u funkciji samo jednog čovjeka, ali i reagirati s koracima i mjerama koje mogu poduzeti, kao što je inzistiranje na provođenju hrvatskih zakona. Osim toga država ima u rukama represivni aparat koji se ponekad vrlo selektivno koristi. Konkretno, pa da li je fer da se navijače zbog dvije pive ili jedne baklje vozi u »marici«, a one koji se terete za puno ozbiljnija kaznena dijela vozi se na zadnjim sjedalima u osobnim vozilima?! Sve to šalje lošu poruku. To su teme koje traže odgovore.

Je li Rijeci teže doći do naslova prvaka sada ili 1999. godine?

– Najteže je bilo te 1992. godine u Zaprešiću, pa 1994. u Zagrebu, onda 1999. godine… Čitamo sada da cijela Hrvatska navija za »Rijeku«. Ljudi navijaju za nogomet kao što se 1999. godine navijalo za »Rijeku«. »Rijeka« je opet postala personifikacija mukotrpne borbe koja traje 25 godina, borbe za pošteni nogomet.