Kod nas postoji jako puno sjajnih ljudi, iznimno talentiranih, i zašto ne bismo radili autentične programe, kreativne, koji i poučavaju djecu i odrasle, jer ne smijemo zaboraviti na didaktičku ulogu televizije
Minja Subota bio je gost ovogodišnjeg izdanja Monte Librića, gdje se predstavio i kao fotograf izložbom »Djeca su ukras svijeta«, i kao zabavljač, skladatelj, voditelj, pun energije. Njegov su nastup s oduševljenjem prihvatila djeca, ali i njihovi roditelji te mlađe bake i djedovi, koji su odrasli i proveli sata i sate uz TV-emisije ovog svestranog umjetnika. Vrlo simpatičan, skroman i nadahnut, Subota nam je govorio o svom stvaralačkom putu.
Inženjer zvuka
Diplomirani ste inženjer elektrotehnike, no nikada niste radili u struci. Kako to da ste upisali elektrotehniku, je li to bio izbor vaših roditelja ili ste kasnije promijenili mišljenje? – Otac mi je bio inženjer elektrotehnike, a kao klinac bio sam radioamater, svestran, svašta me zanimalo. Budući da me jako zanimala glazba i da sam se njome bavio od malih nogu, tada sam mislio da ću raditi kao inženjer zvuka. Na faksu sam imao lijepu ekipu, nas pet koji smo se zajedničkim snagama i mukama probijali kroz teške ispite, a budući da sam već i tada imao gaže i turneje, htio sam polagati ispite što je više moguće redovno, da na vrijeme završim studij.
Cijeli ste život radili kao samostalni umjetnik? – Da, premda sam radio u raznim oblastima, uvijek sam imao status samostalnog, slobodnog umjetnika, i kao takav zaslužio sam mirovinu, ustvari dvije mirovine, za iznimne zasluge, kao posebno priznanje. Iako sam penzioner, stalno radim, evo već 15. svibnja krećem put Subotice, gdje će se održavati međunarodni festival kazališta za djecu, i gdje ću dobiti nagradu »Mali princ«, što je veliko priznanje na području stvaralaštva za djecu, i to me iznimno raduje.
Skupljate lule, ali i radioprijemnike. – Da, imam šezdesetak lula, više od stotinu radioprijemnika, a namjera mi je otvoriti i muzej igračaka. Već godinama sakupljam igračke, ima tu i brojnih igrački iz raznih TV-serija, od transformera do ninja kornjača. Najprije sam počeo skupljati igračke koje je moj sin dobivao kao dijete, pa druge, i tako, imam solidan broj igračaka.
Iako ste autor opsežnog opusa i premda ste napravili jako puno stvari, većini ljudi najpoznatiji ste po »Muzičkom toboganu« koji ste vodili od 1980. pa sve do kraja devedesetih. Brojni četrdesetogodišnjaci se s radošću prisjećaju svog odrastanja uz tu emisiju. Nedjeljom ujutro dok su im majke pripremale kolače ili pudinge, uživali su gledajući Tobogan. Kako je sve to krenulo? – Ustvari, radio sam puno toga i prije Tobogana, ali premladi ste da biste to znali. Početkom šezdesetih vodio sam prvi kviz u povijesti jugoslavenske televizije na ovim prostorima, zvao se »Da ili ne«, bilo je jako zabavno. Nakon toga sam vodio, ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, emisiju »Od glave do pete«. Tada su ulice u bivšoj Jugi bile prazne. Imao sam dva gosta, i bilo je vrlo zanimljivo i zabavno iskustvo. Budući da sam cijelo vrijeme puno radio s djecom, ideja je bila napraviti jednu pravu emisiju za djecu, odnosno spojiti svjetove glazbe i poezije. Tako je nastao »Muzički tobogan«. Emisija je išla po sistemu da su sudjelovale tri škole sa svojim timom i bilo je tu šest igara, plus na kraju igra iznenađenja. Bio je tu pravi veliki orkestar, te pravi studio, što je bila novost budući da su se dječji programi snimali u školama, dvoranama.
Prije nekih desetak godina ponovno ste pokrenuli tu emisiju na dvije sezone. Namjeravate li je i po treći put oživjeti? – Emisija se emitirala i 2007. i 2008., i mislim da bi savršeno mogla funkcionirati i danas. Danas su tehničke mogućnosti neusporedivo veće, a mislim da djeci trebaju takvi sadržaji i takve emisije. Nekada je bilo sve to puno teže realizirati, uključiti sve te studije, tonske i praktične mogućnosti realizacije, nisu postojali svi ti plesni studiji, a danas ih ima toliko koji osvajaju nagrade na raznim festivalima i natjecanjima, sve je to drukčije koncipirano. Puno je talenata izašlo iz ove emisije. Što se tiče ponovnog pokretanja Tobogana, mogu samo reći da sam razgovarao s nadležnima o tome i rekao sam im da ćemo ili raditi bolje, ili nećemo raditi ništa jer uvijek treba težiti tome da se radi najbolje, posebice za djecu. Eto, primjerice kada smo snimali 2007. godine, zvao me Željko Joksimović, ljut što ga nisam pozvao, a on je u vrijeme snimanja bio odsutan jer je imao turneju.
Prijatelj generacija
Sigurno vas po ulici svi prepoznaju, kamo god idete. – Istina, prepoznaju me djeca, ali još više roditelji koji govore svojoj djeci kako su gledali »Muzički tobogan«. Nikada nisam imao niti jednu neugodnost, sve su to vrlo radosne i posebne epizode. Često me žele zagrliti, a nisam niti sanjao da će Tobogan biti kao most među generacijama. Međutim, sebe ne doživljavam kao zvijezdu, ja sam prijatelj generacija, zvijezde su Čola i Oliver.
Jeste li pisali i tekstove za pjesme? – Jesam nešto, ali malo. Kada vidim tekst, kreiram glazbu.
Znači, tekst vas treba posebno inspirirati? – Tako je, tekst mi mora biti zanimljiv, mora me inspirirati. Tekst pjesme mora biti duhovit, nešto što će djeca pjevati u vrtiću, školi, na izletima. Danas bi svi htjeli u razna udruženja pisaca, književnika, a premda se pjesme za djecu stvaraju u iznimno velikom broju, većina njih nije pamtljiva, i vrlo se lako zaboravi.
Što mislite o današnjim sve prisutnijim uvezenim formatima talent showova, programima gdje zvijezde plešu, pjevaju, kuhaju? – Reći ću samo da kod nas postoji jako puno sjajnih ljudi, iznimno talentiranih, i zašto ne bismo radili autentične programe, kreativne, koji i poučavaju djecu i odrasle, jer ne smijemo zaboraviti na didaktičku ulogu televizije. Pa da onda te programe prodajemo vani, a ne da se bavimo samo kopiranjem nekih formata koji su svugdje u svijetu isti i koji nisu kvalitetni. Televizija bi trebala imati obrazovni, kulturni i informativni program, bolje imati tri kanala koji funkcioniraju kako treba, nego desetine njih bez tih neophodnih sadržaja. Svi kukaju da nemaju sredstva, pa što onda idu raditi televiziju, nema smisla raditi televiziju bez edukativnih sadržaja i kvalitetnog obrazovnog programa.
Što trenutno radite? – Sretan sam što radim samo ono što volim i ono što mi se sviđa. To me uopće ne umara. Evo i ovdje na Monte Libriću sam se odmorio, to je poseban festival, pun kreativne energije i dobrih vibracija. Za desetak dana idem put Banja Luke, potom put Podgorice. Imam i puno projekata među kojima je i jedan obiteljski kviz gdje bi zajedno sudjelovala djeca i roditelji te njihovi nastavnici.
Probali ste i filmsko iskustvo, glumili ste u filmu »Neposlušni«, koji je polučio velik uspjeh. – Da, do nastupa u ovome filmu došlo je spletom okolnosti. Režiju potpisuje Mina Đukić, a to je priča o dvoje mladih koji provode ljeto zajedno. No, ne znate da sam i savjetnik kompanije Zepter, a do toga je došlo zbog prijateljstva.
Jeste li sentimentalno vezani za svoje fotografije? – Mogu reći da mi je svaka fotografija na neki način posebna, a ove izložene u galeriji Srpskog kulturnog centra »Djeca su ukras svijeta« nastajale su desetljećima tijekom mojih putovanja diljem svijeta. Danas svi snimaju fotografije, mobitelima koji su, istina, sve savršeniji i bolji s tehničkog gledišta, no za fotografiju treba imati dušu, osjećati je, fotografije pričaju priče, a o nastajanju svake fotografije mogla bi nastati i posebna priča.
Jeste li ikada fotografirali mobitelom ili prezate od modernih sredstava komunikacije? – Fotografirao sam nešto i mobitelom, iako sam ja stara škola. No vidim da su sve sofisticiraniji i imaju veće mogućnosti.
