Novi filmovi Fliegaufa i de la Iglesie

Berlinale: Amfiteatar medijskog i fašističkog ludila

Scena iz Fliegaufova filma "Csak a szel" / Foto Reuters

Autor: Dragan Rubeša
Objavljeno: 17. veljače 2012. u 13:38

Vezano

Članci

Na festivalu u Berlinu trijumf socijalnog angažmana

»Zlatni medvjed« braći Taviani za film "Cezar mora umrijeti"

"Parada" dobila nagradu publike na Berlinaleu

Tagovi

Priča Fliegaufova filma odvija se u sjeni masakra u romskom naselju koji su počinili pripadnici mađarskih ultradesničara i prati posljednji dan u životu jedne romske obitelji

BERLIN – Iako već 18 godina posjećujem filmske festivale, još nikad nisam doživio da su novinari s jedne projekcije izlazili tako okamenjeni i zgaženi, kao da se vraćaju sa sprovoda. Riječ je o najnovijem filmu mađarskog redatelja Benedikta Bencea Fliegaufa »Samo vjetar«, autora koji nastavlja slavnu tradiciju Bele Tarra, samo što je sada ofarbao svoje teške kadrove (sjećamo se njegova »Dilera«). Priča filma odvija se u sjeni masakra u romskom naselju koji su počinili pripadnici mađarskih ultradesničara i prati posljednji dan u životu jedne romske obitelji.

Majka zarađuje novac perući zahode i čisteći smeće oko prometnica. Kćer komunicira putem skypea s ocem koji se nalazi u zatvoru u Torontu, sanjajući da će i njena obitelj jednog dana dobiti vizu za Kanadu. A njen brat se smuca uokolo, pokapa uginulu svinju i krade bogu dane uz videoigrice. Svi oni ponašaju se nakon masakra nekako ravnodušno i tek jedan od njih kaže da bi trebali organizirati patrole. No, kad padne mrak i iz daljine se začuju prijeteći tarrovski zvuci, majka kaže sinu: »Spavaj, to je samo vjetar«. Ne, to nije bio vjetar.

Nonšalantna Salma

Fliegauf je krajnje smiren. Ali prijetnja visi u zraku. Ako smo doista postali dio političke formacije koja na fašističke užase koji se svakodnevno događaju u Orbanovom feudu, reagira tek benignim proglasima, onda doista možemo biti »ponosni« na društvo u koje smo ušli.

Posve drukčija atmosfera na svečanoj premijeri najnovijeg filma Alexa de la Iglesie »La chispa de la vida«. Projekcija je kasnila 40 minuta jer je njena vedeta Salma Hayek valjda predugo čekala da joj serviraju desert u fensi šmensi »Borchardtu«. Ali Nijemci ne vole kašnjenja, pa se atmosfera u dvorani pretvorila u onu nalik na utakmicu Bundeslige, dok je publika pravila valove dižući ruke u zrak i pljeskom tražila da projekcija konačno počne. Na sreću, vrijedilo je čekati, iako ovo nije Iglesijin najbolji komad.

Kao i u autorovu prethodnom filmu »Posljednji cirkus« koji u nas nije imao distribuciju kakvu zaslužuje, premda ga kultisti obožavaju, opet smo se našli u nekoj vrsti cirkusa, onog medijskog. Njegov protagonist je sredovječni luzer koji je osmislio promotivnu kampanju za »Coca Colu«, ali ga je reklamna korporacija kojoj je ponudio svoj idejni projekt predriblala i tek mu obećala besplatno školovanje za kćer. Za utjehu odlučio je provesti vikend sa ženom – Salmom Hayek – u hotelu u kojem su nekad davno proveli prvu bračnu noć. Ali na njegovom mjestu sagrađen je muzej povezan s arheološkim nalazima starorimskog amfiteatra.

Podrška očajnika

Kad u bijegu od zaštitara padne na mrežu čija će mu se žica zabiti u glavu, dok on nepomično leži na pozornici, opsjedaju ga horde tabloidnih novinara, predatorski odvjetnik i nesposobni neurokirurg (»Samo nemoj umrijeti jer su i čileanski rudari postali medijske zvijezde jer su se trudili ostati živi« – kaže jedan od protagonista).

Kako se junakova agonija nastavlja, tako se tribine u amfiteatru pune očajnicima koji mu transparentima daju podršku (aluzije na trenutne socijalne nemire u Španjolskoj su evidentne). Da bi paradoks bio veći, dvorana Friedrichstadtpalasta u kojoj je održana svečana projekcija i sama je konstruirana u obliku amfiteatra, pa smo i mi preuzeli identičnu ulogu poput publike na filmskom platnu.