Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 6
Sutra: 4° 4° 6
13. prosinca 2018.
Gost LFF-a

Intervju Arsen Oremović: Globalni negativac danas su banke

Ono što sam tražio kao gledatelj, pokušao sam dobiti i svojim filmom – Aresen Oremović / Snimio Marin ANIČIĆ
Ono što sam tražio kao gledatelj, pokušao sam dobiti i svojim filmom – Aresen Oremović / Snimio Marin ANIČIĆ
Autor:
Objavljeno: 30. kolovoz 2013. u 14:27 2013-08-30T14:27:40+02:00

Volio bih da ljudi shvate da moraju jako dobro voditi računa o tome na što stavljaju potpis. Volio bih i da javnost shvati da ovo nije problem samo ljudi koji su žrtve franka, već je to problem općenito žrtava bankarskog sustava, jer se to sutra može dogoditi i onima koji imaju kredite u eurima, kaže autor hvaljenog dokumentarca »U braku sa švicarcem«

Ovjenčan nagradom sa Sarajevoskog filmskog festivala, dokumentarac Arsena Oremović »U braku sa švicarcem« (Groteska u 10 činova) otvorio je službeni prvi dan Liburnija film festivala u Ičićima i zaradio visoke ocjene publike.

Kako i ne bi kad je autor jednostavno, no dovoljno dojmljivo, uspio prikazati sudbine ljudi kojima je rata kredita u nekoliko godina udvostručena, što je mnogima doslovno upropastilo život, no i precizno pojasniti poantu sadržanu, između ostalog u danas već famoznoj presudi – da su banke, između ostalog, prešućivanjem najvažnijih detalja oštetile svoje klijente. 

   Oremović, novinar, kolumnist i urednik u »Večernjem listu«, nije debitant u filmskom svijetu, u kojem se etablirao kao filmski kritičar i svojedobno kao direktor festivala u Puli, no ovo je prvi put da je zakoračio s »druge strane« ekrana. 

  Zašto baš ova tema za vaš prvi film?

   – Već duže vrijeme razmišljam o tome da se iz pozicije aktivnog promatrača okušam u praksi. Jednog dana smo producent Ivan Maloča, koji također ima problem sa »švicarcima«, i ja sjedili na piću i složili se da po tom pitanju nešto treba napraviti. Vrlo brzo smo se dogovorili da krenemo u snimanje filma. Maloča ima vrlo uspješnu producentsku kuću, tako da je on mogao uložiti i izgubiti nešto vlastitog novca na projektu za koji je smatrao da mora biti pokrenut ne bi li se ova tema bar malo otvorila javnosti. 

  Film ste snimali i iz pozicije vlastitog iskustva?

   – Jesam, tako da je moja konkretna priprema za film trajala vrlo kratko, koliko je trebalo da nađem zanimljive sugovornike. Prava priprema je zapravo bilo izgrađivanje stava oko cijelog tog problenma, detektiranje pravih krivaca, a to je trajalo godinama, onoliko koliko traje i moja agonija. S time da moja priča nije ni izbliza toliko teška kao sudbine nekih protagonista u filmu i mnogih drugih. 

  Dva aspekta

Iako se u filmu radnja vrti oko sudbina dužnika, čini mi se da ste naglasak htjeli staviti na pojašnjavanje sukusa problema koji i u javnosti nije uvijek percipiran na isti način.
 

  – Dvije stvari mi se čine problematične u odnosu javnosti prema ovom problemu – jedna je da mnogi ljudi njega gotovo pa i nisu svjesni, a druga je da neki od onih koji jesu imaju stav da smo svi mi bili pohlepni, što je sad na neki način i službena politika. No kakav je to argument – kao prvo s jedne strane mnogi zapravo nisu ni imali izbor, što se vidi i u filmu. Osim toga, zašto bi netko bio pohlepan ako uđe u dućan gdje mu se isti proizvod nudi po dvije različite cijene? Ako vam prodavač kaže da je proizvod isti, bili biste budala da kupite ovaj s većom cijenom. No da li onda vaš izbor jeftinije alternative onda opravdava to da ako se taj kupljeni proizvod pokvari, vi više nemate nikakva prava ni garanciju? 

  Kad govorimo o biranju sugovornika, logično funkcionira prozivanje bivše i nove vlade, no nije mi posve jasno zašto su prostor kao jedini preostali političari dobili samo laburisti?

   – Oni su najjača oporbena stranka izvan ova dva velika bloka, no ono što je najvažnije je da je njihov stav najzaoštreniji i najradikalniji u pogledu ove problematike. Imamo jednu stranku koja se zalaže za to da valutnu klauzulu treba ukinuti, što je užasno velika stvar. Na kraju krajeva, ako se na to u ovom trenutku i gleda kao na neku promociju laburista, može se isto tako danas sutra gledati na to i kao na svjedočanstvo, u smislu da ćemo ih na njihove riječi podsjećati na isti način na koji smo sad podsjećali Linića i Milanovića na njihova obećanja. Na kraju krajeva, tražio sam između ostalog i Karamarka kao predstavnika oporbe, no nije se htio izjašnjavati. 

  Koliko vam je bilo teško »uletjeti« u novu formu izražavanja, posve novi i k tome kompleksni medij kao što je film?

   – Nije mi bilo teško jer sam i ja na svoj način preko dvadeset godina »u filmu«, volim filmove, stalno ih gledam i imam svoj stav o njima. Gledajući filmove znao sam se zapitati: »Čekaj, zašto ovaj čovjek sebe naziva režiserom? Tako mogu i ja«. I onda sam jednom sam sebi rekao – vrijeme je da i ja početi raditi filmove.Tehnički dio savladao sam relativno brzo, ako sam uopće nešto savladao. 

Globalni kontekst 

Kakav je osjećaj odjednom se iz pozicije kritičara se naći s »druge strane«?

   – Isto ono što sam tražio kao gledatelj, pokušao sam dobiti i svojim filmom. Uopće nisam razmišljao o kritikama, niti o tome što će drugi reći o filmu, već sam isključivo nastojao film napraviti tako da ja budem zadovoljan s njim. Inače kao gledatelj osobno više preferiram neke poetske i meditativne filmove, tako da sam i ovaj film probao malo više u nekim trenucima učiniti vizualno privlačnijim, odmaknuti se od previše dijaloga, no u montaži sam shvatio da ništa nije toliko upečatljivo kao upečatljivost samih pripovjedača, te da je njihovo skraćivanje u korist vizualnog dojma nasilna intervencija nad nečim što ta priča ne podnosi. Umjesto toga sam odlučio priču dodatno izdinamizirati i onda me to dovelo do toga da napravim film u deset poglavlja. 

  Kako je filmskom kritičaru čitati kritike vlastitog filma?

   – Pa za sada dosta ugodno, jer su bile vrlo pozitivne, no siguran sam da bih podnio i negativne kritike, odnosno kritike bilo koje vrste, a jedino što bih odmah odbacio bili bi pokušaji politikanstva ili omalovažavanja filma sa stajališta bankarske ideologije. 

  Iako je društveni milje zapravo vrlo sličan, ako ne i isti, na Sarajevskom filmskom festivalu film je ipak prvi put pogledala inozemna publika. Kako su prihvatili priču?

   – Dobro. Znao sam da će ona biti razumljiva u cijeloj ovoj regiji, no vjerujem da bi priča bila zanimljiva i nekome iz Zanzibara. Ipak, ovaj prvi međunarodni festival mi je i pokazao da to nije priča ni isključivo o ovoj konkretnoj situaciji, ni o hrvatskom društvu, već o globalnom kontekstu u kojem su ljudi prepušteni sami sebi. 

   Mislim da su banke u ovom trenutku globalni negativac. Volio bih da ovaj film bude otrežnjenje svima onima koji očekuju da će im država, odnosno vlast, riješiti problem i osigurati im njihova prava i koji vjeruju da na izborima mogu nešto bitno promijeniti. Volio bih da shvate da, na žalost, moraju uzeti sudbinu u svoje ruke. 

   Mi inače volimo sami sebi tumačiti da su neki naši problemi ekskluziva našeg prostora i vremena. No nema dobrih starih vremena – uvijek je sve bilo isto, samo se pokazivalo u različitim oblicima. Uvijek se ljude pokušavalo opljačkati, uvijek se njima manipuliralo. Vrlo sam zahvalan filozofu Sreću Horvatu koji je cijelu priču u filmu stavio u globalni, povijesni i filozofski društveni aspekt i vrlo uspješno povezao to sa situacijom u Grčkoj. 

  Imate li kakva viša očekivanja od filma u smislu njegovoj utjecaja na senzibiliziranje javnosti i političara? 

   – Prvenstveno bi volio da ljudi shvate da moraju jako dobro voditi računa o tome na što stavljaju potpis. Volio bih i da javnost shvati da ovo nije problem samo ljudi koji su žrtve franka, već je to problem općenito žrtava bankarskog sustava, jer se to sutra može dogoditi i onima koji imaju kredite u eurima. I naravno da bih volio da film posluži i kao način da i da političarima kažemo da smo dijagnosticirali problem, da ne šutimo i da ne želimo da interveniraju na načine koji ne bi bili pravedni, kao što je njihovo miješanje u sudske odluke. 

Dokumentarcima treba dati više prostora

Što mislite o Liburnija film festivalu?
   – To je vrlo simpatičan festival na koji sam prijavio film čak i prije nego na SFF i jako mi je bilo drago kad sam prošao selekciju. Bilo mi je drago i kad sam vidio koliko su dobri uvjeti za prikazivanje. Malo sam se bojao otvorenog prostora jer godinama gledam filmove u Areni gdje niti dobro nešto vidiš, niti dobro čuješ. Na Liburniji je bio izvrstan zvuk, dobra slika, a publika je vrlo zainteresirana. 
   Kakvom vam se čini recentna hrvatska produkcija dokumentaraca koja se može pogledati na LFF-u?
   – Zanimljivo je da smo ove godine imali rekordnu brojku igranih filmova u Puli – njih 14, a samo je jedan film ušao u konkurenciju SFF-a. No od 20 snimljenih dokumetraca, u selekciju je ušlo njih pet. To očito govori da su dokumentarci trenutno zanimljiviji inozemnim selektorima i da im treba otvarati više prostora.

  

Teško do promjena

Kako gledate na presudu?

   – Bez euforije jer je to prvostupanjska presuda. Nešto veliko će se dogoditi tek ako bude potvrđena presuda. No primjetio sam da su se banke, koje su do sad uvijek šutjele, krenule s nekim mehanizmima, pa su primjerice putem svojih igrača u medijima počele širiti floskulu o nesagledivim posljedicama za gospodarstvo i državu ukoliko sud potvrdi presudu. Nesagledive posljedice su najmutniji mogući pojam kojim se želi izazvati strah. Ništa se takvog neće dogoditi, jer kakav je to financijski sustav koji ovisi o tome hoće li ili ne biti prevareno sto tisuća kućanstava. 

  Mislite li da ovakvi filmovi, odnosno bilo koja vrsta komentara u Hrvatskoj ima istu jačinu utjecaja na javnost i političare kao u nekim razvijenijim demokracijama? 

   – Mislim da nema, da je to sve skupa dio folklora – imamo politiku, pa tako imamo i kritiku vlasti, no nikom ništa. Koliko se afera otvorilo, koliko je kriminalnih radnji dokazano i praktički se nikad ništa nije dogodilo. Shvatio sam sad da je medij filma možda uistinu najutjecajniji pri tome, no mislim ni da »vani« on nema neki poseban utjecaj. Kad čovjek gleda fimove Michaela Moorea, koje gledaju milijuni ljudi, ima osjećaj da se nakon njih stvarno nešto mora promijeniti. No u stvari se to ne događa. 

  Možda je problem i u premalom broju hrvatskih intelektualaca i umjetnika koji javno istupaju.

   – Istina, recimo i dalje se snima relativno mali broj filmova koji se bave društvenom zbiljom, čak i dokumentaraca koji su najprirodnija forma za takvo što. 

  Vi se namjeravate nastaviti baviti filmom?

   – Da, iako ne namjeravam živjeti od toga. Imam nekoliko priča koje bi želio snimiti, no moram biti komotan u tome.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka